Zbog slična iskustva i Hrvatska bi se trebala boriti za spas Rohindža

Narodi koji znaju što je izbjeglištvo trebali bi se na osobit način angažirati u trenucima kad neki drugi narod doživljava istu ili sličnu sudbinu.

Prije točno 26 godina i mi smo iz dana u dan gledali kolone koje su odlazile iz svojih spaljenih sela i uništenih gradova. Kolona koja je izlazila iz Vukovara simbol je koji se zauvijek utisnuo u kolektivnu svijest nacije. To su trenuci kad ljudi bez ikakve vlastite krivnje gube jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na dom, sigurnost i miran život.

Jučer me na vrlo sličan način kao vukovarska kolona pogodila fotografija jedne majke, pripadnice mijanmarske muslimanske manjine Rohindža, koja plače nad svojim mrtvim novorođenčetom. Ona dijeli sudbinu više od 400 tisuća svojih sunarodnjaka, a još 400 beba rođenih na ničijoj zemlji između Mijanmara i Bangladeša mogla bi zadesiti ista sudbina kao njezina sina. Kako bi postali svjesni razmjera humanitarne katastrofe, treba navesti da je u posljednjih dvadesetak dana raseljena trećina pripadnika te manjine koju mnogi nazivaju najobespravljenijom na svijetu. Njih zapravo nitko ne žali i nitko, pa ni velike organizacije poput UN-a, nije spreman učiniti sve kako bi preživjeli.

Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres posve je u pravu kad je u trenutku u kojem je prozvao mijanmarsku nobelovku Aung San Suu Kyi kazao da bi već za koji dan moglo biti kasno za spašavanje toga naroda. Žena je dobila Nobelovu nagradu za mir jer se borila protiv vojne hunte i za demokraciju, no čini se da ona progone Rohindža smatra opravdanima, svijetu poručuje da smo žrtve “ledene sante dezinformacija“. Peticiju koja traži oduzimanje Nobela za mir toj političarki potpisalo je više stotina tisuća ljudi, odbor za dodjelu te nagrade samo je priopćio da u pravilima koja oni slijede ne postoji odredba kojom se nagrada može oduzeti. E, pa mijenjajte pravila, radite presedane i barem na simboličan način stanite na stranu najproganjanijih ljudi na svijetu kojima dobitnica Nobelove nagrade za mir osporava državljanstvo, pali im sela kako se ne bi imali kamo vratiti, a njena vlada konfiscira njihovo poljoprivredno zemljište i onda im cinično poručuje da se mogu vratiti svi oni koji mogu dokazati da su rođeni u Mijanmaru i da su njihovi preci unazad nekoliko generacija ondje rođeni i živjeli.

Pitam se zašto ta žena ne dođe u New York na Opću skupštinu UN-a i cijelome svijetu ne objasni zašto je izravni sudionik toga genocida iako sebe smatra velikim borcem za ljudska prava i velikim demokratom. A pitam se i zašto je međunarodna zajednica ne proglasi nepoželjnom osobom zajedno s cijelom mijanmarskom političkom vrhuškom. Visokopozicionirana ekipa ne bi trebala otići iz New Yorka sve dok ne pronađe neko rješenje za tu tragediju. Ako se pitate tko bi trebao predvoditi inicijativu za spas Rohindža, odgovor je dosta jasan – one zemlje koje su u svojoj novijoj povijesti imale slična iskustva stradanja i izbjeglištva. Da, Hrvatska bi trebala biti među njima, a možda bi ih čak trebala predvoditi.