Izbor Kolinde Grabar-Kitarović mogao bi biti povijesnim, ali ne tek zato što je žena

Nedjeljni će hrvatski predsjednički izbori ući u nacionalnu političku povijest. U nju će ući i Kolinda Grabar-Kitarović kao prva žena koja je postala predsjednicom Hrvatske. Izborom žene na najviše političko mjesto u državi Hrvatska je pokazala i svoju demokratsku zrelost. To je ujedno i poruka Europi i svijetu. Izbori su na svoj način “povijesni” i po tome što je Ivo Josipović prvi predsjednik koji, za razliku od Franje Tuđmana i Stipe Mesića, nije uspio izboriti drugi predsjednički mandat. Tijesni izborni rezultat još je jednom pokazao da je Hrvatska politički i svjetonazorski podijeljena, da zapravo postoje dvije Hrvatske. Rezultati predsjedničkih izbora sigurno će utjecati i na HDZ, odnosno SDP. Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović nedvojbeno će poticajno djelovati na stanje u HDZ-u, dok bi poraz Ive Josipovića mogao imati dalekosežnoga utjecaja na SDP. Gotovo podjednak broj glasova novu je predsjednicu očito ponukao da već u prvom poslijeizbornom govoru spomene potrebu političkog zajedništva kao uvjeta za suradnju u cilju napretka Hrvatske. S obzirom na teško gospodarsko, socijalno i političko stanje u zemlji te na komunikacijske vještine i diplomatsko umijeće nove predsjednice, nadati se je da će uspjeti u stvaranju novoga zajedništva. Po narogušenosti premijera Zorana Milanovića i njegovu birtijaškom poslijeizbornom govoru sasvim je razložno očekivati da će upravo on i njegova arogancija biti najveća prepreka mogućnosti toga zajedništva. Premda se u predizbornim duelima prema Kolindi Grabar-Kitarović nije uvijek ponašao baš kavalirski, bivši je predsjednik Ivo Josipović ipak, za razliku od Milanovića, čestitao pobjedu novoj predsjednici.

Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović u politiku je vratila i nešto od one nade i zanosa, zapamćenoga iz vremena dr. Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države. Na obnovi toga patriotizma Kolinda Grabar-Kitarović je možda dobila i presudne glasove da postane prvom predsjednicom u povijesti Hrvatske. Kao jednostavna, emocionalno topla i bliska narodu, ona je očito osjetila “duh naroda”. Nakon autoriteta dr. Franje Tuđmana ideal-tipski oličenoga u “ocu nacije”, novim smo izborima po istom tipskom obrascu u liku nove predsjednice možda vidjeli toplu i brižnu “ženu-majku” voljnu starati se za sve nas. Josipovićeva doizborna uglađenost i pristojnost (zametnuta i zaboravljena u izborima), a bez konkretnoga izbornoga programa, nije bila dovoljna da uz takvu sliku nove predsjednice dobije izbore. Uz premijera Zorana Milanovića to bi bilo pravo čudo! Josipovića je pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, koja je očito biračima na najdojmljiviji način povezala tradiciju i suvremenost. U tome je uspjela jer je i sama najbolje prezentira i reprezentira. Podrijetlom iz težačke obitelji s riječkoga Grobnika, školovanjem je i radom postigla vrhunske domete. U svijetu je postala poliglot, stekla zavidni društveni kapital (veze i utjecajna poznanstva). Dojmljivo spojivši hrvatsko i svjetsko, nacionalno i globalno, postala je svjetska žena istovremeno ponosna na svoje hrvatstvo. Njezina startna pozicija i pozicija Ive Josipovića bile su sasvim suprotne. Nije bilo isto odrasti na selu u obitelji skromnih težaka, odnosno poput Josipovića u centru Zagreba u obitelji visokoga komunističkoga funkcionara. Na izborima su honorirane njezina skromnost, obrazovanje, čestitost i domoljublje. Sve je to najzornije i najdojmljivije predočila Julienne Bušić, udovica posljednjega hrvatskoga idealista Zvonka Bušića u njegovoj knjizi “Zdravo oko – sjećanja”.

U knjizi Zvonka Bušića, postumno objavljenoj u Zagrebu prošle godine, Julienne Bušić se sjeća i emocionalno dirljivoga događaja povezanoga s pokojnim Zvonkom i Kolindom Grabar-Kitarović. Ona je tada bila hrvatska veleposlanica u Washingtonu i zatražila je dozvolu za posjet tome hrvatskome uzniku. Dozvolu je dobila i datum posjeta je bio određen i Zvonko mu se jako radovao. No, u avionu kojim je trebala letjeti iz Washingtona do mjesta Zvonkove robije nije bilo mjesta, a nije mu to mogla javiti. Tada je veleposlanica, ne želeći ga razočarati, sjela u auto i vozila se deset sati do zatvora i tamo još četiri sata, u sobici bez klime i na 35 stupnjeva, razgovarala s Bušićem. Na takvo nešto ljudsko, časno i plemenito mogla se odlučiti samo isto takva osoba. Ako tek dio tih osobina Kolinda Grabar-Kitarović pokaže i u Hrvatskoj i hrvatskoj politici, onda i za Hrvatsku s njom kao predsjednicom ima nade. Tada bi i njezin izbor za predsjednicu Hrvatske doista mogao biti povijesnim, ali ne tek samo zato što je žena.