Debata šefova HDZ-a i SDP-a došla je i prošla, a interes za nju, brojnost i raznovrsnost komentara potvrđuju opravdanost njezina održavanja. Tko je bio bolji, elokventniji, uvjerljiviji, pripremljeniji, tko je uspio više zainteresirati neodlučne birače ili potvrditi postojeće pozicije, svakako su interesantni i važni elementi analize nastupa dvojice političara.
Međutim, sva su ova pitanja ipak od sekundarnog značenja. Najvažniji je rezultat ove debate demonstracija sposobnosti šefova SDP-a i HDZ-a da međusobno uljuđeno raspravljaju, bez potoka žuči i iritantnog osobnog optuživanja.
Uljuđena rasprava, sučeljavanje kakvih-takvih argumenata, povremeno slaganje o pojedinim pitanjima nisu Plenkovića učinili manjim HDZ-ovcem ni Milanovića manjim SDP-ovcem (neovisno o njegovoj netom otkrivenoj konzervativnoj glavi).
Upravo suprotno. Svaki je od njih pazio da jasno naglašava teze karakteristične za svoj dio političkog spektra. Na osobnoj razini Plenkoviću treba upisati veliki plus jer je, iako tek izabran, prihvatio dugogodišnji izazov koji je Milanović uporno upućivao njegovim prethodnicima, a oni uz razne izgovore odbijali.
Možda je HDZ ipak nekako uspio izroditi, ako već ne fakina, a onda lidera koji sučeljavanje s najvećim političkim oponentom ne prepušta niže rangiranim stranačkim dužnosnicima. Milanoviću pak treba upisati plus jer je ipak nekako uspio obuzdati svoj škorpionski karakter.
Međutim, upravo način na koji se odvijala debata pokazao je da se možda, za sada samo možda, svi zajedno smijemo ponadati da će vodeći hrvatski političari prionuti onome što je njihov posao – natjecanju i sučeljavanju u idejama, konkretnim prijedlozima i rješenjima za poboljšanje ekonomskih perspektiva i stvaranje “boljeg života”.
Možda se svi zajedno smijemo ponadati da će besplodne i isprazne konflikte oko više i ne tako bliske prošlosti zamijeniti konflikti oko, na primjer, visine neoporezivog dijela dohotka. Ostaje činjenica da je ova debata donijela toliko potreban, pozitivan iskorak u politici i političkoj kulturi.
Tako je odškrinula vrata za povratak normalnosti u hrvatsku politiku. A upravo je normalnost u politici nužno potreban okvir da bi se i politika i društvo usmjerili na bitne teme ekonomskog napretka, gospodarskog rasta, zapošljavanja, “boljeg života” – teme koje se nominalno ističu kao životno bitne, ali se u politici detaljna i opsežna rasprava o njima uporno izbjegava.
Iskorak prema konkretizaciji ekonomskih planova i malo detaljniji odgovori na pitanje ‘kako’ ostaju ipak za neku drugu debatu. Istini za volju, nije ni voditelj previše inzistirao na ovim temama. HRT jednostavno nije opazio da ima jedinstvenu priliku nametnuti ekonomska pitanja kao dominantnu temu debate. Šteta, ali i to dokazuje da se ustaljeni obrasci sporo mijenjaju.
Zato na kraju ostaje pitanje imaju li lideri ovih stranaka snage za još jedan iskorak u ovoj kampanji. Imaju li snage objaviti projekcije svojih proračuna i tako unaprijed naznačiti financijski okvir za svoje politike, obećanja, prijedloge i rješenja? Ne treba to biti ništa previše detaljno. Za početak ukupni prihodi, ukupni rashodi, nekoliko najvažnijih poreza i rashoda te deficit u sljedeće četiri godine.
>> Dobro nadmudrivanje, tek će se vidjeti tko će pridobiti neodlučne
Zoran ima snage i volje Plenki ima volje ali nema snage domoljubi ne popuštaju a on se počeo povijati ko travčica na vjetru