Kome bi na domaćoj političkoj sceni odgovarali prijevremeni parlamentarni izbori? Na prvi pogled HDZ-u kojemu istraživanja popularnosti idu na ruku više nego na početku mandata, ali na drugi pogled, malo dublji zapravo nikome. HDZ je, doduše, manje-više završio proces unutarnje konsolidacije i prihvaćanja Sanaderova političkog zaokreta prema Europskoj uniji i suradnji s Haaškim sudom, što se prije pet godina nije dalo ni naslutiti, ali je pitanje bi li mu prekoredni izbori donijeli jednostavniju koalicijsku strukturu vlasti od ove s kojom guraju dosadašnje dvije godine mandata. Sadašnji su im koalicijski partneri hiroviti, mali, skupi, neki čak i ideološki suprotstavljeni, ali usprkos tome Sanader nekako uspijeva držati svoj vladajući brod podalje od stijena na kojima bi se raspao u komade plutajućih dasaka.
Ostalim strankama prijevremeni su izbori najgora noćna mora. Čak se i u inače stabilnu SDP-u stanje posljednjih dana ne smiruje. Unutarstranački izbori izbacili su na površinu ozbiljne koncepcijske razlike u orijentaciji stranke, iz kojih se nameće zaključak da konačan obračun frakcija "komunista", koji traže radikalniji odmak ulijevo i "umjerenjaka" sklonih kompromisima, tek slijedi. Ni u HSS-u ne miruje more. I ondje traže novu pokretačku energiju koja bi izvukla stranku iz duboke krize. Za mnoge se Zlatko Tomčić potrošio i smatraju da mu je vrijeme za odlazak. U HNS-u, istina, nema ozbiljnih sukoba, ali im treba vremena za promotivnu akciju njihova premijerskog kandidata Radimira Čačića. Liberalna se scena pomalo očajnički hvata za slamku.
HSLS i LS pokušavaju se spojiti i vraćanjem na zajednički "trade mark" izboriti za opstanak. HSP je posljednjih godina ojačao, no sad treba vidjeti kako će reagirati na politiku koju demonstrira šef stranke Anto Đapić, čiji put u Izrael i posjet Yad Vashemu izaziva kontroverze i pitanja što sve to pravašima uopće treba... Uglavnom, reklo bi se da većina stranaka ima grčeve u trbuhu i kao kod svih želučanih tegoba savijaju se tražeći položaj u kojem će ih najmanje boljeti. Dok su u takvu stanju, izbori su posljednje što im treba. Priča o paklenoj namjeri HDZ-a da ih zaskoči izvanrednim izborima u proljeće dogodine, koju je ovog vikenda plasirao Ivica Račan, možda i zato da skrene pozornost s neprilika koje trenutačno ima u SDP-u, tako je još jedna virtualna epizoda koja se zavrtjela u svijetu politike, izazivajući pritom animozitet među ljudima kojima je već dosta života od kampanje do kampanje i kolona političkih kandidata koji ih zaskaču na tržnicama, u kafićima, u dućanima, dječjim vrtićima, na parkiralištima, u rodilištima...
Političke stranke dobro znaju da su prijevremeni izbori zadnje što bi građani honorirali, ali im te priče povremeno trebaju zbog vlastitih interesa. Oporbi da se konsolidira ili vlasti da zaprijeti slabijima kako bi na neočekivanim izborima mogli i nestati ne budu li tihi i poslušni. O prijevremenim je izborima, na primjer, oporbenjak Ivo Sanader govorio 2002. kad se u HDZ-u obračunavao s Pašalićevom strujom. Dok je u javnosti objašnjavao kako treba raspisati prijevremene izbore jer se Račanova vlada potrošila u vlastitoj nesposobnosti, iza zatvorenih je vrata pomeo sve stranačke radikale. Danas, pak, SDP na javnoj sceni govori kako im je iz HDZ-a stigla povjerljiva informacija o izborima na proljeće, a iza kulisa se bave čišćenjem vlastitih redova... Priča o izborima često je samo maska iza koje se mogu skloniti vlastite slabosti i sakriti lice koje se ne želi pokazati javnosti. Jasno, dok politički "face-lifting" ili peglanje nedemokratskih bora ne budu završeni...