Da ćemo na nove izbore što prije opcija je koja se zadnjih dana čuje svakodnevno. I sami akteri iz Domoljubne koalicije nezadovoljni radom Vlade davali su upravo takve izjave.
A zahtjev SDP-a da se izglasa nepovjerenje prvom potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku, s obzirom na rast broja onih zastupnika koji su spremni podići ruke u Saboru za njegov opoziv, svakako je dodatni korak bliže upravo prema tom scenariju.
SDP u laganoj prednosti
No logično je pitanje što bi ti novi izbori donijeli, koliko bi nas oni zapravo stajali i bi li ta cijena bila previsoka s obzirom da krajnji ishod novih, prijevremenih izbora, za sada ne garantira i da bi oni doveli do željene političke stabilnosti. Pokazuju to i zadnja istraživanja nakon kojih bi, iako ih građani žele, opet bio potreban neki novi politički eksperiment s krajnje neizvjesnim ishodom. Kako sada stvari stoje, lijevi blok nedvojbeno bi dobio više mandata od desnoga. No ne dovoljno da bez nekog koalicijskog partnera osigura parlamentarnu većinu. Ankete također pokazuju da će se tog novog partnera trebati tražiti ili u Mostu ili u Živom zidu koji jača i koji će sasvim sigurno jačati i dalje. A možda i u obama, s obzirom na to da bi se lako moglo dogoditi da Živi zid i Most podijele mandate koje ne pokupe dva velika bloka. Upravo zbog toga izbori ne odgovaraju ni HDZ-u ni SDP-u.
Prvima ne jer bi očito osvojili manje mandata nego na proteklim izborima i jer ne bi ni bili u poziciji da daju mandatara, a drugima jer bi ih, s obzirom na dosadašnje iskustvo s Mostom, a poznavajući retoriku i metode Živog zida, nakon izbora čekali mučni i iscrpljujući pregovori, kakve smo, uostalom, gledali i početkom godine. To bi dovelo do dodatne paralize sustava koja ionako traje šest mjeseci. S druge strane, Most se odlukom da ne podržava prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka doveo u takvu situaciju da bi si naknadnim odustajanjem uništio bilo kakvu šansu za poboljšanje rejtinga koji se počeo poboljšavati upravo u trenutku kada su sami otvorili pitanje Ine i nacionalnih interesa. Pitanje je i jesu li prijevremeni izbori uopće mogući s obzirom na sve probleme oko izbora novih ustavnih sudaca. Metoda biraj suce pošto-poto pokazala se vrlo klimavom i pitanje je što će se još sve događati po tom pitanju. Ne budu li izabrani novi ustavni suci, novi izbori neće ni formalno biti mogući jer neće imati tko potvrditi rezultate.
Agencije nam ruše rejting?
A dok se političari prepucavaju i traže način da izmijene ljude u foteljama u Banskim dvorima, gospodarstvo je pod velikim pritiskom. Prva veća negativna posljedica političkih previranja sustigla je ministra financija Zdravka Marića koji je morao odustati od izdanja obveznice jer su ulagači tražili veće kamate. Kao argument su naveli upravo političke razmirice. Vjerojatno su čuli glasinu da kreditne agencije namjeravaju srušiti rejting Hrvatske koji je ionako tek nekoliko koraka iznad oznake bankrota. Hrvatska je s rastom prihoda proračuna daleko od stanja bankrota jer uredno plaća svoje obveze, ali ulagači u svađi političara pronalaze priliku da povećaju svoju zaradu na hrvatski dug. To je izuzetno loša vijest za Hrvatsku jer je ova godina trebala biti priprema za tešku 2017. u kojoj na naplatu dolazi više od 30 milijardi kuna u obliku obveznica i kredita. Marić je novim izdanjem vjerojatno želio pripremiti dio novca za iduću godinu kada će dug možda postati i skuplji jer se očekuje podizanje kamata na svjetskim tržištima u drugoj polovici 2018. Inače će Hrvatska morati otplatiti oko 82 milijarde kuna samo za kamate i obveznice u iduće tri godine pa je tim važnija bila ova godina u kojoj smo se morali pripremiti za štednju kroz reforme i pokušaj refinanciranja duga po povoljnijim uvjetima.
Javni dug neznatno se smanjio u veljači, a kako u 2016. nema većih tranši taj trend mogao bi se i nastaviti. Izbori bi mogli zaustaviti i ubrzanje rasta BDP-a jer bi neizbježno bio odgođen dio investicija, a prije svega one vezane uz europske fondove. Većina rasta od 2,7 posto iz prvog tromjesečja nastala je u privatnom sektoru, ali za njega prije svega trebamo zahvaliti Njemačkoj koja je snažno povukla izvoz. Brže bez reformi i privatizacije od ovoga ne možemo, a to je ključno da bismo stabilizirali državu. Hrvatskoj treba rast od najmanje 3,5 posto kako bismo zaradili više od iznosa potrebnog za plaćanje kamata na minuli dug. To nije moguće bez privatizacije jer ona znači rast ulaganja, a investicije su pak baza za stabilniji rast. Bez Vlade nisu moguće ni reforme koje bi dovele do smanjenja broja zaposlenih u državnim tvrtkama ili službama, a bez toga ni manji porezi.
Paraliza vlasti jednako loša
Novi izborni proces zaustavio bi i korištenje sredstava iz kohezijskih europskih fondova. Ako se raspadne Vlada i pokrenu izbori, neće imati tko otvoriti natječaje za Pelješki most niti za projekte iz kojih se financiraju investicije u malom i srednjem poduzetništvu. Resorni ministar Tomislav Tolušić procijenio je da bi šteta iznosila oko 2 milijarde eura koje bi izgubili zbog tih šest mjeseci bezvlašća, ali realnija slika je da bi Hrvatska propustila priliku povući nešto više od milijardu eura europskih sredstava što je već dovoljno problematično ako se tome pridoda i obvezna uplatnica EU proračunu od 500 milijuna eura.
I paraliza vlasti nastala zbog nemogućnosti dogovora dvaju strana blokira provedbu reformi i promjena nužnih za poticanje gospodarstva pa dio poduzetnika drži da bi ipak bilo i bolje šest mjeseci bez vlasti nego iscrpljivanje s nestabilnom vladom kojoj su ruke vezane za donošenje većih i hrabrijih odluka ili reformi.
Pravo pitanje je da li je bolje izbubiti šest mjeseci ili četiri godine.