Izetbegović ratovao za 33 % muslimanske republike

Dok sve nije dogovoreno, ništa nije dogovoreno", pravilo je koje uokviruje napore da se postigne sporazum o važnim pitanjima. Na primjeru protekloga rata u Bosni i Hercegovini, čak i kad bi sve bilo dogovoreno, pravilo je pogaženo bezbroj puta, a sukobljene strane u najkrvavijem sukobu na prostoru bivše Jugoslavije zbog nerazumnih političkih ciljeva svjesno su produljivale agoniju, što je dodatno značilo na stotine mrtvih i ranjenih i još više uništenu nadu u budućnost.

Ratno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, ponekad dezorijentirano, katkad pomirljivo ili pak agresivno, savršeno se uklapalo u ovaj zamršeni okvir, što potvrđuju zapisnici sa sjednica održanih između 1991. i 1995. godine. Skraćeno izdanje transkripata objavila je u svojemu internetskom izdanju Udruga sv. Jurja u sedmom svesku časopisa National Security and the Future kojemu je glavni urednik dr. Miroslav Tuđman.

U tome dokumentu, koji je priredio Tomo Lučić, prognani Hrvat iz srednje Bosne koji sada živi u Njemačkoj, detaljno su opisani događaji u radu Predsjedništva BiH koje je od početka srpske agresije do 1995. promijenilo desetak članova.

Pokojni bošnjački lider Alija Izetbegović bio je, prema zapisima, neosporni autoritet koji je mijenjao članove državnoga vrha kao na filmskoj vrpci, već kako mu je trebala potpora za provedbu političkih ciljeva. Izetbegović je cijenio isključivo njemu odane članove državnoga vrha, a počesto je vrlo nesigurno donosio odluke. Dokumenti opisuju srpsku agresiju, hrvatsko-bošnjački rat, mirovne ponude i borbu za svaki pedalj zemlje Bosne.

Tako se u zapisnicima sa sjednica državnoga vrha iz 1991. i 1992. može jasno iščitati da je dugo vjerovao u opstanak Jugoslavije, zbog čega je često slao pregovarače u Beograd ili je pak tijekom 1991. u nekoliko navrata razgovarao s bivšim načelnikom Generalštaba Armije BiH, generalom Veljkom Kadijevićem ili pak s načelnikom Saveza socijalističke narodne obrane Blagojem Adžićem.

IZETBEGOVIĆ: Dakle, bošnjačkom narodu je opstanak Jugoslavije odgovarao, ne po svaku cijenu, naravno, nego neke manje ili više rekonstruirane zemlje Potrudit ćemo se da ne bude nikakvih problema s te strane, da armija nemadne neprijatnosti kakve je imala u Hrvatskoj.

To je Izetbegović obećao Kadijeviću 15. listopada 1991. iako se upravo u to vrijeme dogodila prva agresija na BiH u mjestu Uništa nedaleko od Kijeva, ili pak u mjestu Ravnom. Čak je predlagao, a to govori zapisnik s jednoga sastanka, "da unesemo odredbu da se BiH ne može odcijepiti od Jugoslavije, ne može proglasiti nezavisnost bez nekog plebiscita koji bi se onda zakazao ako bi se ikada do toga došlo".

Zaokret se u Izetbegovića, koji je dominantno usmjeravao rad Predsjedništva, dogodio u nekoliko navrata. Nakon inzistiranja iz Zagreba 10. 1. 1992. prvi put prihvaća realnost da će se scenarij Hrvatske ponoviti u BiH, ali i nakon toga nastoji balansirati odnos prema Beogradu, odnosno Zagrebu.

IZETBEGOVIĆ: Pokušavaju nam demontirati krov nad glavom da bi imali veliku kuću. Da bi velika država bila. Mi treba da ostanemo potpuno bez države. Mi ne možemo imati ni malu državu. Jer drugi hoće da imaju veliku državu, da svaki Srbin bude u toj državi.

Izetbegović je svjestan da su Srbi preuzeli oružje Teritorijalne obrane i da se sprema agresija. No samo deset dana poslije oštro upozorava Hrvatsku da povuče oružane snage nakon što je to od njega zatražila JNA. 

"Također, Predsjedništvo je zadužilo Vladu SRBiH da ostvari kontakt sa nadležnim organima Republike Hrvatske zbog prelaska i oružanih djelovanja njezinih jedinica na području SRBiH i da se osigura povlačenje svih tih jedinica nazad u Hrvatsku."

Dvadeset dana prije izravnog udara na Sarajevo, Izetbegović prihvaća kolateralne štete u Hercegovini nastale zbog sukoba hrvatskih postrojba i JNA u Mostaru naivno vjerujući da se to neće ponoviti u Sarajevu.

"Imamo jednu direktnu agresiju u zapadnoj Hercegovini, imamo pasivno pomaganje ovdje i ondje. To su činjenice.
Sigurno da njihove baterije trenutno iz Lukavice iz kasarne Maršal Tito ne djeluju", rekao je na sjednici 14. travnja 1992.

Posebno zanimljivo poglavlje u tim dokumentima iz Predsjedništva otkriva i dodatna arhiva koja govori o posrednim pregovorima s JNA na Ohridskome jezeru, a 26. 4. u Skopju je potpisan sporazum o povlačenju JNA iz BiH. Sporazum koji je predviđao i razoružanje, odnosno kapitulaciju paravojnih snaga, a uglavnom su bili Hrvati naoružani i spremni za srpsku agresiju, potpisali su Izetbegović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i v.d. SSNO general Blagoje Adžić.

Posebno mjesto u izdanju transkripata sa sjednica Predsjedništva govori o odnosima u tome kolektivnome tijelu u kojemu su, prije svih, Hrvati Miro Lasić, Stjepan Kljujić, Ivo Komšić, Franjo Boras, ali i čelnici Vlade Mile Akmadžić ili Jure Pelivan bili glas razuma koji se najviše zauzimao za okončanje rata.

Nakon što je Izetbegović odbacio mirovni poziv iz Lisabona koji je inicirala Europska zajednica (EZ), Akmadžić je zatražio da se ratna opcija zamijeni pregovorima. Izetbegović je, pak, bez velikih aduta, vjerovao u intervenciju NATO-a. I u srpnju 1992., kad rat snažno plamti, Izetbegović još uvijek dvoji o suradnji. Uoči Splitskog sporazuma dvoji zbog vojnog dijela suradnje iako mu je jasno da sva pomoć mora ići preko Hrvatske.

Ni Splitski sporazum s Hrvatskom nije bio dovoljan za međusobno povjerenje između Zagreba i Sarajeva. Slično su završili deseci drugih sastanaka i mirovnih planova u Ženevi, od Vance-Owenova plana.

IZETBEGOVIĆ: Imamo li šansi da pobodemo zastave s ljiljanima u B. Luci, Grudama ili nemamo tih šansi. Ako imamo tih šansi, koliko je daleko taj cilj. Ako tih šansi nema i ako se one ne mogu da vide nikako, bi li se možda pomirili s time da te zastave zasad budu na velikom dijelu BiH pa da se kasnije drugim metodama šire. Rat se može nastaviti i drugim sredstvima.

Akmadžić u Ženevi 1993. okreće leđa Izetbegoviću jer nije prihvatio plan unutarnjeg preustroja na deset regija koji je jedino u cijelosti potpisao čelnik Herceg Bosne Mate Boban. Propast Vance-Owenova plana značio je uvod u krvavi hrvatsko-bošnjački rat. Sljedeća ozbiljnija mirovna misija bila je potkraj 1993. kad se zagovarao ustroj triju republika. Na ovome ispitu pokazale su se ratne vlasti Sarajeva, nastojeći osvojiti što više teritorija, protiv slabije strane  Hrvata.

IZETBEGOVIĆ: Traži se najmanje 33,3% za Republiku, izlaz na more, suvereni izlaz na more, izlaz na Savu, luka Brčko, a što se tiče prostora 33%, to ćemo pregovaračima dati neka izganjaju maksimalno najpovoljniju kombinaciju teritorija od 33,3%. Ako uzmemo u centralnoj Bosni nešto više, onda ćemo malo manje morati u istočnoj Bosni. Ali uglavnom taj zbir mora postojati.

Sporazum o uniji triju republika isključivo je vezivao uz izlaz muslimanske republike na more kod Neuma i sređivanjem srednje Bosne.

KLJUJIĆ: Ali pazite, meni je u interesu da Armija oslobodi Vitez, ali mi nije u interesu da ona sedma brigada (mudžahedini, op.a.) uđe unutra i pobije one Bosanke u onim bijelim nošnjama. Ne zato što to njoj kaže Armija, nego zato što mi znamo i naše unutarnje slabosti u vezi vertikale.

No pitanje srednje Bosne bilo je usko vezano za Mostar. I što je bošnjačka Armija BiH više stiskala hrvatska područja srednje Bosne, to su Hrvati bili agresivniji u Mostaru. Tuđman i Boban su na sastanku s Izetbegovićem u siječnju 1994. u Bonnu ponudili bezuvjetno primirje. Izetbegović parafrazira Tuđmana.

"Ako se radi o tome da se dođe do mira, pa ako je problem tog Mostara, molim vas, ja ću utjecati na bosanske Hrvate da to prihvate. Onda se Boban javio i rekao, predsjednik je već utjecao." I bošnjački vrh vjerovao je da britanske mirovne snage snose dio odgovornosti za hrvatsko-bošnjački rat u srednjoj Bosni. 

"U UNPROFOR-u ima onih kojima je stalo do tih sukoba, nemojte to zaboraviti. Tu su se neke strane sile umiješale kojima je stalo", rekao je član Predsjedništva BiH Ejup Ganić odgovarajući Ivi Komšiću na prijedlog početkom 1994. da UNPROFOR štiti primirje u srednjoj Bosni.

Vojnu pomoć koja je stizala u BiH Izetbegović je isključivo držao pod svojom nadležnošću, a tek 1995. priznao da to nije htio ustupiti Hrvatima u BiH tijelima vlasti. I tadašnji premijer Haris Silajdžić imao je 3. kolovoza 1995. okršaj s Izetbegovićem koji nije želio ispustiti utjecaj na vojne i novčane tijekove.

SILAJDŽIĆ: Za sve vrijeme mandata, po vojnim pitanjima, posebno planiranjima i izvođenja vojnih operacija nisam znao ništa od pažljivijeg čitatelja novina Svi znaju da Vlada ne vlada

IZETBEGOVIĆ: Ja i moja ekipa U čitavom modernom svijetu uz Vladu, 90% stvari se završava privatnim linijama

SILAJDŽIĆ: Nije točno!

IZETBEGOVIĆ: Privatne inicijative, osobne

SILAJDŽIĆ: Sam si rekao da 90% novaca ide izvan Vlade, e onda je tu i 90% moći.

IZETBEGOVIĆ: Ja sam rekao da kontroliram fond za obranu, a ostalo je u rukama Vlade

SILAJDŽIĆ: Zašto fond ne bi bio u Ministarstvu obrane?

IZETBEGOVIĆ: Ti znaš razloge zbog čega Vladu vode Pelivan i Akmadžić, taman sam njima trebao dati.

Autor opširnog dokumenta Tomo Šimić preslušao je na tisuće metara magnetofonskih vrpci koje su dobivene od nenavedenih izvora iz ratnoga Predsjedništva BiH. I sam je autor svjestan da se dokumentima pokušavaju na uhodan način diskreditirati određeni članovi Predsjedništva. Dio pak zapisnika nije bio dostupan, a dio nije bio potpun. Problem je bilo složiti dokumente jer su, čini se, namjerno bili izmiješani. U ratu nije bilo dovoljno vrpci pa su neke presnimavane u nekoliko navrata. Više od 4500 stranica transkripata sažeto je na 200 stranica, što je od autora zahtijevalo višegodišnji rad. Šimić misli kako će objavljivanje ovih dokumenata pomoći rasvijetliti te dati potpuniji uvid u ono što se zbivalo na prostoru BiH i regije tijekom krvavog rata.

Kako je 28. siječnja 1994. na jednoj od brojnih sjednica posvjedočio Izetbegović, Tuđman mu je priznao da su Srbi nudili podjelu BiH. To može upozoravati na Tuđmanovu iskrenost ili pak ispipavanje. IZETBEGOVIĆ: Kaže, znate, ja imam ponudu Srba hajmo mi to popoloviti, šta se mi ovdje mislimo. Znate li vi da se to radi. Neki spolja ljudi mi govore, kaže, da više to nije ništa realno, to treba da se podijeli. Ja kažem, dobro, neka probaju. Samo rekao sam, neka znate, imamo 200.000 vojnika. Ne mogu se baš u džep staviti. Onda on kaže, naravno, 200 tisuća vojnika, ali oni ne znače ništa bez oružja. Ja sam rekao, vojnici znaju uzeti oružje itd., ali sam intimno mislio u sebi da je donekle u pravu. Problem oružja postoji. I ponekad promatram variranje tog našeg stava i znam da je točno, rezultat je naše procjene.