Izgleda da Neovisni za Hrvatsku nisu (bili) baš tako neovisni

Kada se već činilo da su izbori za EU parlament pusto prosipanje novaca hrvatskih građana, koje ne služi ničemu doli podebljavanju sinekura za šačicu privilegiranih, nakon objave rezultata ta je teza naglo pala u vodu jer se zbog izbornog debakla najprije raskolio Živi zid, a sada i Neovisni za Hrvatsku.

U mulju ispod izbornog praga nastala je gužva, pa su do jučer nerazdvojni Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović – na trenutke bliski poput Lady Gage i Bradleya Coopera dok na dodjeli Oscara zimus prebiru po glasoviru – oglasili razvod političkog braka, ali onaj mučni i bučni razvod, gdje se prstom upire uvijek u onog drugog. Njihovo političko čedo izniklo u trenucima zajedničkog bijega iz HDZ-a sada se rastače, i to javno.

Premda tek treba čuti kako će njihov general Željko Glasnović krivce potražiti u Udbi, Kominterni, jugozomboidima i dlakavim skojevkama, i premda se u medijskim izvještajima ovih dana spominju Škoro, Kolinda i Bujanec, čini se da pravi razlog za raskol dojučerašnjih intimusa stane u jednu riječ, a to je – ambicija.

Ambicija aktualne predsjednice Neovisnih i ambicija onog kojem je dosadilo biti drugi, dojadilo tavoriti kao glasnogovornik i politički tajnik. Svojedobno, njegov razlaz s Plenkovićem koincidirao je s nezapamćenim rasapom na pravaškoj sceni, kojim je pometena i Čista i Autohtona i Ujedinjena i ona s predznakom 1861, kao i ona što nosi ime Ante Starčevića.

Razjedinjeni pravaši na odlasku su se složili tek u jednome, o nužnosti dovođenja na scenu jake, karizmatične ličnosti koja će desnicu podići iz pepela i povesti u pobjedu, s njima ili s nekim novim mladim lavovima, nekog nalik na Zlatka Hasanbegovića. No, umjesto da s potencijalom intelektualnog gurua konzervativne opcije okupi istomišljenike pa ih programski i kadrovski pa i ideološki ekipirane povede u borbu za glasove nezanemarivog broja birača, ovaj je radije odabrao sitno kokošarenje koje se svodilo na obračun s avetima prošlosti i s komadima lima s imenom mrtvog maršala.

A Bruna Esih, to je posebna priča. Nesuđena hrvatska Marine Le Pen koja se posljednje tri godine u sabornici otprilike jednom javila za riječ, u svom cjelokupnom javnom djelovanju izdala je nekoliko političkih pokrovitelja, pa je onda nekoliko političkih pokrovitelja izdalo nju. O njoj se još otprije zna da je pjevala prateće vokale Pipsima i Goranu Bari, da je sjedila 15 godina na Institutu Ivo Pilar u statusu znanstvene novakinje, da je obećala lustraciju koju nije provela, niti će, sva je prilika. Esih i Hasanbegović danas lustriraju jedino jedan drugog i pritom se ne mogu dogovoriti tko je veći Hrvat.

Esih optužuje Hasanbegovića za “pokušaj nezakonitog preuzimanja stranke”, dok Hasanbegović njoj podmeće “samoubilački igrokaz pod nepoznatim utjecajem, ali s uočljivim motivima i za račun lako prepoznatljiva krajnjega korisnika”, pa izgleda da Neovisni za Hrvatsku ipak nisu (bili) baš tako neovisni. Hasanbegović sada kaže kako će “o našoj političkoj sudbini odlučivati isključivo Bog i Hrvati.” Netko dobronamjeran, a to više nije Bruna Esih, trebao bi mu reći: “Neće, Zlatko, nego HDZ”.