‘Izgovaraju mi ime Garan pa sam zaštićen jer im zvuči kao Kuran’

Tišina se činila neprirodnom. Neprirodno je i koliko je kratko trajala. Zvuk eksplozije opet je podsjetio na stari strah. Sredina je travnja, naslovnice i udarne vijesti svih svjetskih medija izvještavali su: u Aleppou je poginula jedna, a ranjene su još 24 osobe.

Jecaji obitelji stapali su se s uličnom bukom i zvukovima eksplozije. Bilo je jasno – Sirija ne poštuje uvjete mirovnog plana Kofija Annana, izaslanika Ujedinjenih naroda i Arapske lige. Iako miljama udaljeni, naši su vojnici znali što to znači. Čekalo se tek da saborski zastupnici podrže prijedlog Vlade i da se pripreme „izračuni“ o njihovom „koštanju“, a njih dvojica pripremala su putne torbe. Pustinjsku odoru treba glačati.

– Opet ti – iza leđa je začuo glas starijeg sina. Bila je to dobra stara naučena uzrečica.

– Opet ja – odgovorio je sinu pukovnik Goran Božić. Isti scenarij i u obitelji bojnika Vladimira Plečka. Njegove dvije kćeri opet se pozdravljaju s tatom. Samouvjeren ulazak u avion, posljednji pogled na stvari i obitelj, i uz buku motora u subotu njih dvojica krenula su u Siriju – promatrati cijelu situaciju.

– Misije se ne odbijaju. Ne bih podnio da mi netko kaže da se moram pozdraviti s vojskom ili da mi je to zadnja misija u koju odlazim – kaže prije puta pukovnik Božić koji je prije ratnih godina u Hrvatskoj bio sasvim drugi čovjek.

– Radio sam u srednjoj školi, predavao povijest. Obožavao sam to vrijeme, i ako mi vojska dosadi, možda se vratim u školu, ali ne vjerujem da će mi dosaditi – kaže taj 54-godišnji Zadranin koji se mirovnim misijama priključio prije 10 godina kada su hrvatski vojnici prvi put postali članovi. Tada je krenuo u Sijera Leone.

Povratnik iz Kanade

– Ja sam tu prvu misiju otvorio, a ti si je zatvorio – preko ramena dobaci bojnik Vladimir Plečko pukovniku Božiću.

– Ti si lud – odbrusio je brat Plečku kada je rekao da ide u Hrvatsku javiti se dobrovoljno u rat. Do tada je znao pravilno izgovoriti tek „daj mi jesti” i „laku noć“

– Rođen sam i odrastao u Kanadi, ali moji su roditelji Hrvati. Nisam ni trenutke razmišljao te 1991., samo sam stigao u Hrvatsku i javio se u vojsku – prepričava Vladimir Plečko svoj dolazak i ostanak u domovini svojih roditelja. Iza njega su tri misije – Sijera Leone i dva puta Indija-Pakistan.

– Svi se zalijepe za naše zastave. U Afganistanu sam, sjećam se, podijelio sve naše zastave. Nevjerojatan je to osjećaj, a još bolji kad shvatite da svi o Hrvatskoj govore samo u superlativima. Uvjeren sam, to je isključivo zbog ljudi koji su prezentirali ovu zemlju – mijenja temu pukovnik Božić. On je u svim zemljama u kojima je boravio prošao bez ijedne neugodne situacije – sreću mu je nosilo njegovo vlastito ime.

– U Sudanu su moje ime izgovarali Garan pa sam već samim time bio uvažavan. Velik broj muslimana moje je ime izgovarao Kuran pa sam barem zbog toga bio u prednosti – prepričava Božić.

– Nikad se nisam uplašio – izgovara mi vojnički strogog lica čovjek iza kojega je nevjerojatno znanje, opća informiranost i koji izvrsno govori tri jezika – engleski, talijanski i ruski. Znam da laže.

Krunica i slike djece

– Ne smijem si dopustiti da se uplašim, nema gubljenja razuma. Od straha se prenerazim kad je već sve završilo – kaže. Nemaju oružja uza se, baš nikakvo, a za osobne stvari im je ionako savjetovano da ne nose ništa. Goran u ruci stišće krunicu, a 43-godišnji Vladimir Plečko slike svojih mezimica i njihov crtež. Nema većeg blaga od toga.

– Preporuka je ne nositi puno toga privatnog, ali vam nitko ne može zaplijeniti ni oduzeti pamćenje i srce. Ionako ih tamo sve nosite – kažu.

Prizori i slike s kojima se susretnu nisu uvijek laki, ali njih dvojica to opišu riječima: „istrenirani su”.