Izgubljena moć asimilacije

Samo dva-tri dana nakon što je najpoznatiji zagrebački histrion na zagrebačkoj proslavi stogodišnjice obiteljskog obrta odigrao neočekivanu inačicu predstave "Moj obračun s njima" grmeći protiv primitivaca-dotepenaca da su upropastili negdašnji zagrebački fini građanski štih, ponovno smo bili svjedocima dviju neobičnih predstava, koje su također na svoj način tematizirale relaciju purger  dotepenec te "purgersku kulturu".

Jedna se dogodila na samoj maksimirskoj proslavi Dinamova osvajanja prvenstva. A druga, netom poslije te proslave, pred kamerama HRT-a. Dok je na proslavi obljetnice obrta obitelji Šelendić svoju rolu u obranu purgerije igrao Zlatko Vitez, u Maksimiru su se i pred televizijskim kamerama događali igrokazi koji relativiziraju i Vitezovu predstavu i njezinu temu o Zagrebu, Zagrepčanima, starosjediocima i došljacima, o kulturi i kulturnom identitetu.

Na tragu svoje usporedbe Sabora s kokošinjcem, koja je izazvala malograđansku blasfemiju i javna kokodakanja, Zlatko Vitez je i tekstom o stanju duha Zagreba izazvao sličnu javnu sablazan. Je li mu cilj bio da izazove čuđenje, da zapanji i šokira, da na drastičan način upozori na problem zagrebačkog (kulturnog) identiteta? Možda sve što je a propos Zagreba izgovorio Vitez sliči zagovoru i apologiji "purgerske kulture" i duha purgerije.

No, Vitezu dionici, zagovornici i pobornici "dobrog duha Zagreba" mogu osporiti legitimitet za takav govor činjenicom da sam nije zagrebački, nego varaždinski purger. Ali, bez obzira na nakostriješenost Vitezova govora i nijansu urbanog rasizma, čini se da Vitez žali za propadanjem građanskog tipa kulture, za njezin uzmakom pred navalom elementarnog, nekultiviranog, ruralnog i primitivnog. A takvo se susreće od zavičajnog tipa govora, guranja po tramvajima, do ludovanja uz cajke i narodnjake po zagrebačkim "ludnicama".

U opreci, zapravo suprotnosti, između "purgera" i "dotepeneca" nema nijansi. Pa se prvi poimaju kao nešto više, a drugi kao puno niže. U tom namjernom redukcionizmu svi rođeni u Zagrebu gotovo samorazumljivim automatizmom postaju vredniji od onih koji su u Zagreb pristigli. Takvo se autistično sitnograđanstvo vjerojatno nikada nije upitalo koliko bi Zagreb bio siromašniji bez Ivana Meštrovića, Tina Ujevića, Ranka Marinkovića, Fabijana Šovagovića, Veselka Tenžere... A i oni su bili "dotepenci" i "dojdeki". I nije Zagreb samo davao njima, davali su i oni njemu. Slično je jučer i danas.
Od slikarstva do znanosti, od novinarstva do košarke. Neka netko samo uzgred prolista životopise osoba koje u Zagrebu nešto znače, a nisu u njemu rođene, i vidjet će koliko je bedasta, manjkava i relativna podjela na "purgere" i "dotepence". Zar nominalno purgerom nije i dinamovac Dino Drpić, koji na maksimirskoj proslavi skida gaće i pokazuje golu guzicu? Zar takvim nije i Dinamov šef Zdravko Mamić, koji pred TV kamerama bez ikakvih purgerskih obzira psuje mater purgeru Cici Kranjčaru?

Nije glavni problem Zagreba neka suvremena provala barbara, najezda neciviliziranih u grad. Glavni je problem Zagreba što je on izgubio svoju asimilacijsku moć, sposobnost da i nedovoljno kultivirane došljake pretopi u Zagrepčane; da i od nekih "rođenih purgera" učini kulturne građane. I sam je tzv. purgerski Zagreb doživio kulturnu regresiju. Vjerojatno bi se lako utvrdilo da najustrajniji posjetitelji opere ili koncerata Zagrebačkog kvarteta nisu rođeni Zagrepčani, nisu stari purgeri. A nije sigurno ni da su svi koji arlauču po narodnjačkim klubovima baš samo "seljaci".

Naravno da su u Zagreb došli ne samo neprilagođeni nego i neprilagodljivi. Oni jesu bučni i sirovi  ali nisu većina. Pogotovo svi nisu Vitezovi "primitivci".