Uvijek riskantno 'poigravanje' holokaustom i nacizmom – bez obzira na predznak

Izjava dvostrukog Oscarovca Branka Lustiga u kojoj je istragu nad gradonačelnikom Milanom Bandićem nedvosmisleno usporedio s njegovim stradanjem u holokaustu izazvala je rekcije prikladne kontroverznosti izrečenog sadržaja.

Nije prvi put u svijetu da se osuđuju izjave ljudi iz javnog života zbog neprimjerenog potezanja holokausta, ali obično su one suprotnog ideološkog predznaka. Sjetimo se, 2011. godine danski je redatelj Lars Von Trier pokrenuo lavinu protesta kada je promovirajući film „Melankolija“ u Cannesu, upitan za svoje njemačke korijene, vjerojatno u šali, predstavio sebe kao nacista, nakon što je izrazio žaljenje što nije rođen kao Židov kao što je neko vrijeme mislio da jest. Atmosfera na pressici iznenada se zaledila, a Von Trier počeo se još intenzivnije spoticati o samoga sebe: „Što da kažem? Razumijem Hitlera. Učinio je neke loše stvari, apsolutno, ali mogu ga vidjeti kako na kraju sjedi u svom bunkeru... Suosjećam s njim, da, pomalo...“

Nakon toga film je ostao u konkurenciji za Zlatnu palmu, ali Von Trier je postao persona non grata, u tom trenutku vjerojatno najveća u povijesti canneskog festivala. Spominjanje Hitlera zastalo je i u grlu američke glumice Megan Fox koja je 2009. izjavila za Michaela Baya, redatelja „Transformera“ (2007.) i nastavka „Transformeri: Osveta poraženih“ (2009.), da se „pokušava ponašati kao Hitler na snimanju, i to mu uspijeva.“ Sljedeći su nastavci serijala prošli bez nje jer je producent Steven Spielberg reagirao po kratkom postupku: „Istog je trena otpustite.“

U opasno relativiziranje upustio se i Will Smith kada je, prema škotskom dnevniku Daily Record, navodno izjavio: „Čak se ni Hitler nije budio svako jutro s mišlju: 'Daj da danas napravim nešto najgore što mogu'. Mislim da se budio ujutro sa svojom izokrenutom logikom da učini najbolje za što on misli da je 'dobro'.“ Nakon burnih reakcija, uslijedio je Smithov demanti u kojem je optužio novinara za pogrešno tumačenje njegovih riječi, okrenuo je pilu naopako i ukazao na opasnu snagu „neupućene osobe s olovkom u ruci“ i prozvao Hitlera „gnjusnim ubojicom, odgovornim za neke od najvećih zala u povijesti našeg planeta.“

Dakako, ovo su samo neki od svježijih slučajeva iz područja filma, svijeta kojeg posebno apostrofiramo zbog Lustigove pripadnosti njemu. Slične ćemo slučajeve naći i među glazbenicima; vjerojatno je najpoznatiji slučaj Davida Bowieja koji je sredinom 1970-ih radio česte aluzije na nacizam, pa je jednom prilikom po izlasku iz vlaka salutirao s uzdignutom rukom (kasnije se pravdao da je to bila posljedica opčinjenosti njegovim alter-egom Mršavim Bijelim Vojvodom i količinama ušmrkanog kokaina). Književnost nije iznimka, a sjetit ćemo se i burnih reakcija na ispade nekih sportaša: grčki nogometaš Giorgos Katidis gadno si je zakomplicirao život nakon što je postignuti gol „proslavio nacističkim pozdravom, nije se puno bolje proveo ni Joe Šimunić, a i Ivica Kostelić vjerojatno neće više nikada izjavljivati da je spreman kao nacistički vojnik četrdesetprve.

Lustig se svojim ispadom, dakako, našao na suprotnoj strani – onoj koja ne slavi krvnika, ali trivijalizira žrtvu. Nije baš često da se pojmom holokausta prekriva obrana ljudi pod istražnim radnjama, posebno ne na ovako visokim razinama, ali ga zato u novije vrijeme razne konzervativne ili religijske grupe, pa čak i službeni crkveni krugovi kontinuirano koriste za usporedbu u borbi protiv abortusa. U svakom slučaju, praviti poveznice ove vrste, bez obzira na predznak, siguran je put u probleme. I, u najmanju ruku, demantije, opravdavanja za „izvlačenje riječi iz konteksta “ ili naprosto javne isprike.

>> 'Moja usporedba istrage Bandića s holokaustom je potpuno neprimjerena'

>> Puhovski: Lustigova usporedba uhićenja Bandića i holokausta obična je glupost

>> Peticiju ''Stop političkim hapšenjima'' potpisali Lustig, Lang, Tomac...