Između Škotske i ostatka Britanije rock'n'roll tek počinje

U četvrtak su u Ujedinjenom Kraljevstvu uvjerljivom pobjedom Konzervativne stranke na čelu s premijerom Davidom Cameronom završeni jedni od najneizvjesnijih izbora u povijesti te zemlje. Do samog kraja nije se znalo tko će osvojiti barem mandat više koji u načelu, onome tko osvoji većinu, daje odriješene ruke za sastavljanje vlade. Britanski mediji rezultate uglavnom nazivaju „šokantnima" jer nitko nije predviđao tako premoćnu pobjedu Camerona koji bi mogao dobiti dovoljno mandata da sam sastavi sljedeću vladu. Ako mu bude nedostajao koji mandat, vladu će sastaviti u koaliciji s Liberalnim-demokratima s kojima je na vlasti od 2010., a koji su na ovim izborima, baš kao i Laburisti, doživjeli potpuni debakl.

Lider, žena i još - Škotkinja

Međutim, najveći pobjednik izbora nije Cameron već Škotska nacionalna stranka (SNP) čija je karizmatična liderica Nicola Sturgeon bila i uvjerljivo najveća zvijezda izbora. Njezina stranka uzletjela je na valu referendumske euforije, a nakon što je Nicola prošle godine preuzela stranku od Alexa Salmonda, perjanice referenduma za samostalnost Škotske, gotovo svi tradicionalni birači Laburista u Škotskoj pretrčali su SNP-u. Koliki je to udarac za Laburiste najbolje pokazuju brojke. Donji dom britanskog parlamenta (House of Commons) ima 650 zastupnika, od kojih 59 dolazi iz Škotske u kojoj su Laburisti do sada bili premoćni pobjednici parlamentarnih izbora. Na prošlim izborima održanim 2010. godine Laburisti su tamo osvojili čak 41 mandat, Liberalni-demokrati 11, Škotska nacionalna stranka 6, a omraženi Konzervativci samo jedan mandat. Međutim, već su istraživanja javnog mnijenja pokazivala da će ove godine SNP dobiti više od 55 mandata. Osvojili su ih 56 i izmasakrirali Laburiste koji su tamo uhvatili samo jedan jedini mandat, jednako kao i Konzervativci i Liberalni-demokrati.

Taj spektakularni skok impresivne Sturgeon i njezinog SNP-a, između ostalog, oduzeo je Laburistima onih nekoliko postotaka prednosti koje su čvrsto držali posljednje tri godine i potpuno ih izbezumio te bitno odredio smjer kampanje obje velike stranke. S jedne strane, Cameron i Konzervativci odmah su počeli udarati po Milibandu tvrdeći da će ovaj pristati na bilo što samo da se umili Škotima i da nakon izbora uđe u koaliciju s njima što će mu omogućiti sastavljanje vlade. Čak su izbacili i super zabavne bilboarde koji prikazuju sićušnog Milibanda kako bojažljivo viri iz džepa divovske Sturgeon i istog takvog Salmonda. S druge strane, Laburisti su potrošili pola kampanje kako bi uvjerili svoje birače da neće pristajati na ultimatume Škota i da s njima neće ulaziti ni u kakve dilove.

U svakom slučaju, u dvostranačkoj britanskoj monarhiji, pojava trećeg, 'malog' lidera koji uspijeva radikalno pomrsiti račune velikima – i koji je usto žena i još Škotkinja – prava je senzacija. Usto, osobna karizma i liderski potencijal Nicole Sturgeon predstavljali su tijekom kampanje ogroman izazov velikim stranačkim šefovima budući da su oba u tom smislu deficitarna – Cameron poprilično, a Miliband izrazito. Nicola Sturgeon u cijeloj zemlji ima uvjerljivo najbolji osobni imidž od svih stranačkih lidera i mnogi je britanski kolumnisti zbog njezine rezolutnosti i čvrstine uspoređuju sa ženom koju ona sama najviše prezire – Margaret Thatcher. Englezi prema njoj imaju uglavnom ambivalentan odnos – s jedne strane se boje njezinih stavova i retorike koja produbljuje jaz između Engleza i Škota, a s druge strane će čak i najkritičnij među njima reći kako joj se dive, prije svega zbog liderskih kvaliteta koje godinama nisu vidjeli u britanskoj politici.

Nedostatak faktora X

Za razliku od nje, vođa opozicije Ed Miliband koji je na ovim izborima doživio brutalan poraz, muku muči s karizmom i liderskim kvalitetama. Moj kolega Graham, rođeni Londončanin i uvjereni simpatizer Laburista, kaže da je Miliband simpatičan, ali ne liderski simpatičan, nego onako, 'simpatičan poput znatiželjnog i zbunjenog dječarca'. Zbog tog imidža nezrelog i smušenog mladića, njegov osobni rejting zacementirano je negativan, za razliku od Cameronovog koji nije bog zna kakav, ali je svakako kontinuirano bolji od Milibandovog. Ne čudi stoga što su Konzervativci prepoznali pitanje liderstva kao Ahilovu petu svojih suparnika i udarili po Milibandovim kompetencijama, karakteru i kapacitetima. U jednom trenutku tukli su toliko jako i neukusno da im se počelo obijati o glavu pa su reterirali. Nedostatke u vlastitom imidžu i izostanak liderske (i šarmerske) karizme kojom bi privukao birače, Miliband je u samoj završnici kampanje pokušao nadomjestiti nizom popularnih poteza koje mu je po svoj prilici savjetovao David Axelrod, Obamin strateg koji je došao u ispomoć Laburistima.

Najviše medijske pažnje zasigurno je pokupio Milibandov YouTube intervju s britanskim komičarom, egotriperom, lijevim aktivistom i borcem za sve i svašta Russellom Brandom kojeg je profesor Yannis Stavrakakis izvrsno nazvao „jedinim pravim britanskim populistom". Intervju je sniman u Brandovoj kuhinji kako bi cijela stvar izgleda opušteno, a Miliband je kazao da je pristao na razgovor s Brandom jer su mnogi prigovarali kako je kampanja dosadna pa ju je htio oživjeti te se nadao da će na ovaj način doprijeti do ljudi koji su u načelu nezainteresirani za politiku. Konzervativni mediji su Milibanda nakon intervjua doslovno rastrgali i optužili ga da je ispao očajan i patetičan, dok su, primjerice, komentatori The Guardiana intervju nazvali „najhrabrijim potezom u kampanji". U svakom slučaju, taj hipsterski pokušaj humanizacije Milibanda nešto je po čemu će ova kampanja ostati zapamćena. Iako su, sudeći prema rezultatima, Milibandove slabosti u domeni liderskog imidža bile neprobavljive, valja istaknuti kako je on prema kraju kampanje postao bitno suvereniji i uvjerljiviji u svojim nastupima, a njegov dječački imidž ipak je našao svoju publiku i to među tinejdžericama čija je manija udruženog obožavanja Ed Milibanda dobila i svoje popularno ime – Milifandom!

Što se tiče Camerona, niti njemu liderski imidž nije bio najjači adut u kampanji, iako mu je to pitanje pravilo manje problema nego Milibandu. On je u kampanji odavao dojam upornog, ali ne pretjerano energičnog lidera pa je i jedan od najvećih prigovora kampanji Konzervativaca bio da nije dovoljno strastvena, zbog čega je Cameron sebe, na samom kraju kampanje, počeo nazivati „strastvenim premijerom". Cameron se tijekom cijele kampanje disciplinirano držao priče o snažnoj ekonomiji i ekonomskoj stabilnosti što je, uz poruku kako njegovi nude „kompetentnost", a ostale stranke „kaos", bila ključna strateška okosnica kampanje Konzervativne stranke. Napadi na Milibanda i širenje straha od koalicije Laburista sa Škotima bili su toj priči agresivan začin kojim su se Konzervativci rado i učestalo koristili.

Farage na niskim granama

Najviše rasprava izazvalo je, međutim, obećanje Konzervativaca kako će zakonski zabraniti povećanje određenih poreza. Protivnici su odmah na to skočili nazvavši takav prijedlog aspurdnima i šokantnim, optužujući Konzervativce kako žele opstruirati ulogu parlamenta i pretvoriti ga tek u mašinu za potvrđivanje unaprijed donesenih vladinih odluka. Teško je ne primijetiti kako su time precizno i točno opisali ulogu i način rada Hrvatskog sabora, što kod nas, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, ne izaziva ni šok ni nevjericu.

S druge strane, Laburisti su se fokusirali na životni standard „radnih ljudi", reforme zdravstvenog sustava i kritike najavljenog rezanja socijalnih davanja. Konzervativce su pri tom kontinuirano prikazivali kao stranku super bogatih koja ne mari za probleme malih ljudi. Zanimljivo je da veza Britanije s Europom nije bila jedna od ključnih tema kampanje i da se zapravo malo govorilo o eventualnom referendumu o izlasku iz Europske unije kojeg britanski mediji duhovito nazivaju „neverendum" (referendum koji se nikada neće dogoditi). Na kraju, važno poglavlje u završenoj kampanji imali su mediji koji su najavili neke nove trendove u praćenju izbornih kampanja i bili izvrgnuti ozbiljnim, ali i uvrnutim prigovorima. Kao prvo, pokazalo se da klasično oglašavanje polako gubi na važnosti u izbornim kampanjama, a da televizijska sučeljavanja postaju sve važnija u donošenju konačne izborne odluke. Ona su se, prisjetimo se, pokazala vrlo bitnima i na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Britanci su televizijska sučeljavanja uveli tek 2010. jer su premijeri do tada uporno odbijali u njima sudjelovati. Na početku ove izborne kampanje lomila su se koplja oko toga tko ima pravo sudjelovati u tim debatama i na kraju su organizirane četiri debate u različitima varijantama, od prve u kojoj su sudjelovali samo Miliband i Cameron do onih u kojima je sudjelovalo troje, petero ili sedmero stranačkih lidera.

Taj model najbliži je njemačkom modelu i Britanci su ga iznjedrili nakon duge i žustre javne rasprave. Najviše bure izazvalo je posljednje sučeljavanje, održano u okviru BBC-jeve emisije Question Time, u kojoj su stranački lideri odgovarali na pitanja publike u studiju. Glasačica Konzervativaca koja se u emisiju prošvercala kao neovisna obrušila se na Milibanda i počela ga roštiljati, za što su Laburisti okrivili BBC koji se već ranije našao na udaru različitih stranaka. Primjerice, krajem travnja ministar za kulturu i medije Sajid Javid upozorio je BBC da prestane biti pristran u korist Laburista i da počne uravnoteženo pratiti obje stranke. BBC je, dakako, te kritike na račun navijačkog izvještavanja odbacio. Drugi, bizarni slučaj, odnosi se na Nigela Faragea koji je BBC prijavio čak Scotland Yardu jer je u satiričnoj emisiji te kuće gostujuća novinarka izrekla komentar „koji može umanjiti njegove šanse na izborima". Scotland Yard odbacio je tužbu kazavši kako nije bilo nikakve povrede zakona. Incidentni eurofob Nigel Farage i njegov UKIP osvojit će, kad se prebroje svi glasovi, uvrh glave dva mandata, što znači da se u najboljem slučaju nisu makli s mjesta.

Na kraju, najzanimljivija informacija vezana uz medije odnosi se na tabloid The Sun. Legenda kaže, koga podrži The Sun, taj pobjeđuje na izborima. Škotsko izdanje tabloida podržalo je Nicolu Sturgeon prikazavši je na naslovnici kao princezu Leiu iz Ratova zvijezda uz naslov „Nova nada" dok je središnje izdanje tabloida podržalo Konzervativce. I eto nepogrešivog Suna i ovoga puta na svim pravim stranama. U svakom slučaju, ovi se britanski izbori mogu nazvati povijesnima iz nekoliko razloga. Kao prvo, fantastična pobjeda SNP-a u Škotskoj znači da, kad su pitanju odnosi Škotske i ostatka zemlje, rock'n'roll tek počinje. Kao drugo, Laburisti su na ovim izborima pali žrtvom svojevrsnog nacionalnog ustanka u Škotskoj s kojim se, objektivno, bilo vrlo teško boriti. Međutim, bez obzira na to, oni se moraju suočiti sa svojom krizom liderstva, što znači da će stranka Milibandu, koji se nije uspio profilirati u uvjerljivog i atraktivnog lidera, vrlo vjerojatno, pokazati vrata.

Kao treće, u sljedećih nekoliko mjeseci sigurno će se otvoriti pitanje legendarnog neverenduma i odnosa Ujedinjenog Kraljevstva s Europskom unijom što će imati implikacije za cijelu Uniju i njezine članice.

Na kraju, pobjeda Davida Camerona i njegovih Konzervativaca opet nas vraća na onu poznatu krilaticu iz Clintonove kampanje 1992. godine, „It's the economy, stupid!" („Sve je u gospodarstvu, budalo!"). Britanci su pokazali da su im dobri ekonomski rezultati i priča o stabilnosti – vodstva i ekonomije – na kojoj je Cameron jahao cijelu kampanju, apsolutno najvažniji. Za razliku od Laburista koji se nisu uspjeli adekvatno nametnuti i uvjeriti birače da će moći držati sve konce u rukama, Cameron i njegova ekipa pogodili su sentiment britanskih birača – i to u sridu! 

>> 'Cameron će biti stroži prema strancima i EU jer sada treba podršku desnice u stranci' 

>> Trijumf Davida Camerona: Konzervativci će sami vladati Velikom Britanijom