Između slobode i šerijata: Neplaćanje alimentacije u Iranu se ne tolerira

Nitko me nije pozvao u Europu i nisam dobila primamljivu ponudu. Ali dosta mi je licemjerja, laži i nepravde, kazala je 21-godišnja Kimia Alizadeh, jedina Iranka s olimpijskom medaljom koja je pobjegla iz domovine u Nizozemsku gdje je zatražila politički azil, ističući kako je ona “ jedna od milijuna potlačenih žena u Iranu s kojima se igraju godinama”.

– Nosila sam sve što su mi rekli i ponavljala sve što su naredili. Svaku rečenicu koju su naredili ponavljala sam – napomenula je taekwondašica Alizadeh, otkrivši da su je u Iranu kritizirana i zbog sporta kojeg je izabrala govoreći da “vrlina žene nije da rasteže noge”.

Žena je gazda u kući

– Ne želim sjediti za stolom laži, nepravde, dodvoravanja i licemjerja. Moj duh se ne uklapa u prljave ekonomske veze i politička lobiranja. Ne želim ništa nego baviti se taekwondoom i imati sretan, siguran i zdrav život – naglasila je Alizadeh otkrivši da joj je “ova odluka bila teža nego osvojiti olimpijsku medalju”.

Alizadeh je na olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. osvojila broncu, a u prvom kolu je pobijedila Hrvaticu Anu Zaninović.

Potez Kimie Alizadeh te svakodnevne kritike Zapada na sustav uređenja Irana, od zatiranje svih sloboda, osobito ženskih na dalje, otvorilo je širu raspravu o stvarnim pravima žena u Iranu.

Kao novinar i reporter, posjetio sam Iran desetak puta. Prava žena u Iranu, ne razlikuju se mnogo od prava žena u “demokratskom svijetu” Zapada.

I u Europi žene su izložene nasilju, maltretiranju, seksualnom zlostavljanju... U Iranu, u braku, žena vodi glavnu riječ. Prije sklapanja braka, žena u Iranu dobije miraz, a zakon žene štiti i u slučaju rastave prilikom koje je suprug dužan dati određenu svotu ženi ili je uzdržavati do kraja života.

Neplaćanje alimentacije u Iranu se ne tolerira te se muškarac odmah kažnjava zatvorskom kaznom.

Nema sumnje da je Islamska revolucija 1979. godine dovela do velikih promjena u Iranu, najviše za žene. Jedno od područja o kojem se tada naveliko pregovaralo je i način na koji se žene oblače i da li pokrivaju kose.

Naime, Reza-šah Pahlavi je tijekom 1930-tih godina zabranio pokrivanje lica, ali i naredio policiji da na silu skida marame koje pokrivaju kosu.

Mnogo žena se prije revolucije oblačilo zapadnjački, uske traperice, mini suknje i majice kratkih rukava.

Međutim, ubrzo po dolasku na vlast, novi Vrhovni vođa Irana Ajatolah Ruhola Homeini naredio je da sve žene moraju nositi veo ili hidžab bez obzira na religiju ili nacionalnost, što je vrijedilo i za strankinje koje posjećuju Iran.

Iako Iran još uvijek slovi kao veoma zatvorena zemlja to nije točno. Naime, djevojke su našle način da se pridržavaju islamskog kodeksa oblačenja, a u isto vrijeme izgledaju privlačno, lagano preko glave prebačen i oko vrata zabačen elegantan šal, sunčane naočale na vrhu glave koje uz to što izgledaju efektno ujedno pridržavaju šal, duža košulja te lagane, ljetne hlače ili čak tajice.

Iako svi misle da su žene u iranskom društvu potlačene to nije točno. Za razliku od žena u mnogim arapsko-islamskim zemljama, a najviše u Saudijskoj Arabiji i Afganistanu, žene u Iranu slobodno biraju bračne partnere, posjeduju nekretnine, voze automobile pa čak i taksi, samostalno se kreću i u restoranima mogu pušiti nargilu, glasaju na izborima.

Zanimljiva je činjenica kako su 33 posto radne snage Irana upravo žene, 70 posto studenata su žene, 80 posto ih je učiteljica u školama, ima više filmskih redateljica nego redatelja.

Čak 70 posto mlađe od 30 godina

Iran je nacija mladih – čak 70 posto Iranaca mlađe je od 30 godina! Većina iranskih parkova su utočište za zaljubljene mladiće i djevojke. Vidjevši ih zagrljene na klupama te kako razmjenjuju poljupce imate osjećaj da ste u nekoj europskoj zemlji a ne u “konzervativnom” Iranu.

Policija je na ulicama prisutna vrlo rijetko isto kao i pazdarani, čuvari vjere i revolucije dok vjerske policije, koja bi trebala sprečavati kontakte muškaraca i žena, više nema.

U iranskoj vojsci, revolucionarnoj gardi, policiji, nalazi se veliki broj žena. Isto tako, one su odigrale veliku ulogu u Iransko-Iračkom ratu. U ratnim borbama je, prema izvještajima, sudjelovalo oko 500 Iranki, dok je na linijama fronta bilo skoro 25 tisuća doktorica, medicinskih sestara i žena koje su pomagale.

S druge strane, muškarci se odijevaju potpuno zapadnjačkim stilom. Uz košulje, sakoe i traperice zanimljive su i frizure. Mnogo njih nosi dugu kosu, a dosta ih je i u stilu punka s irokezama.

U Iranu je strogo zabranjeno konzumiranje alkohola i droge. Uhićeni se podvrgavaju alkotestu i utvrdi li se da su pijani, kazna može biti oštra. Iako je zabranjen alkohol se lako može nabaviti na crnom tržištu, ali su cijene vrtoglave.

Za litru viskija treba sto dolara. Žestoka pića popularnija su od piva ili vina jer jednu bocu jakog alkohola ipak je puno lakše prokrijumčariti nego nekoliko boca piva.

Ima i droge, najviše se troši marihuana i opium. Posjedovanje droge u Iranu iznimno je velik rizik jer za nekoliko grama opiuma.

Nije neobično da se djevojke uhićene na kućnoj zabavi šalju na dokazivanje nevinosti. Irankama je strogo zabranjen spolni odnos s kršćanima za što se može dobiti i smrtna kazna.