Iznuđena demokracija – hoće li Turska završiti u neredu ako vladajući ne ostanu na vlasti

Međunarodne agencije u nepristranom tonu prenose vijest o eksploziji u Ankari. Taksimetar smrti bivao je sve je viši. Budući da oni koji ne znaju turski ne mogu pratiti postove na Twitteru, jedinom mjestu na kojemu možemo razmjenjivati informacije, ne mogu znati što je u ovoj zemlji eksplodiralo s ovom bombom. Na stotine tisuća ljudi ponavlja iste izjave: „Neka vas Bog kazni!" „Više ne mogu izdržati njihove laži." „Da bar mogu umrijeti. Stid me je živjeti."

Najviše su srditi zato što je dan prije prosvjeda u Ankari jedan ekstremni nacionalist i mafijaš organizirao prosvjed u gradu u kojemu se rodio predsjednik. Na prosvjedu na kojemu se nikome ništa nije dogodilo, bio je raširen transparent s natpisom: „S tobom smo, Učitelju!" To je nadimak kojim predsjednika nazivaju njegovi sljedbenici. Mafijaš je izašao je na pozornicu i pred tisućama ljudi rekao: „Ako padne Tayyip Erdoğan, past će i Turska... Krv će teći u potocima!"

Tisuće ljudi koji sada „lude" na Twitteru, smatraju da su bombe aktivirali vladajući, oni koji obećavaju „krv u potocima". Smeta im što je, u izjavi o eksplozijama u neposrednoj blizini sjedišta Ministarstva unutarnjih poslova i Nacionalne tajne službe, ministar unutarnjih poslova rekao da „nije bilo propusta u zaštiti sigurnosti" i uz to se osmjehnuo. No, najviše im smeta što iz službenih izvora dolaze izjave koje aludiraju na to da su Kurdi sami organizirali eksplozije kako bi se pred izbore prikazali kao žrtve. Nadalje, izluđuje ih to što znaju da će milijuni ljudi imati prilike čuti samo stav vladajućih, jer su mediji koji su kritizirali vladu ušutkane. Zasigurno znaju da njih nitko neće čuti. Naime, ljudi koji nisu pristaše vladajućih u ovoj su zemlji ili proglašeni teroristima, ili se nemaju priliku pokazati.

Da nisam iz Turske i da o toj zemlji imam samo osnovne informacije, vjerojatno bi me sad zanimalo sljedeće: „Nisu li se ti ljudi prije dvije godine masovno pobunili zbog jednog parka? Zašto ih sad nema na ulicama, a 97 ljudi je mrtvo?"Zato što ti ljudi traže put. Vidjeli su da su čak i djeca koja su tijekom prosvjeda u parku Gezi poginula od čahure policijskog suzavca proglašena teroristima. Naš predsjednik je na jednom prosvjedu spomenuo obitelj Berkina Elvana, četrnaestogodišnjaka koji je poginuo od čahure suzavca, i nazvao ih teroristima, a sudionici prosvjeda su ih izviždali. Toga dana, i za dana sličnih tome, ljudi koji se s predsjednikom na slažu ostaju bez riječi, blokiraju se pred tolikim zlom i mržnjom. Rečenica koja se na Twitteru najviše dijeli pripada spisateljici Tezer Özlü, iz '70-ih godina, kad su na meti bili ljevičari: „Ovo nije naša zemlja, ovo je zemlja onih koji nas žele ubiti!"

Nakon prosvjeda u parku Gezi, planiralo se osnivanje odbora za otpor po četvrtima. No, nakon toga uslijedila su hapšenja, u zoru, zbog postova na Twitteru. Bilo je zabranjeno reći bilo što protiv predsjednika i njegove obitelji. Zbog tolikoga pritiska, sudionici pobune svu su snagu i nadu usmjerili prema izborima održanim 7. lipnja, zadnjoj prilici da se izbore za demokraciju. Osnovana je civilna inicijativa „Glas i drugi", dotad najveća u Turskoj. Na svako izborno mjesto išli su najobrazovaniji ljudi kao promatrači. Zemlja je sama brojila glasove jer svojoj vladi ne vjeruje. I na kraju su oni koji su, nakon tolikih grubosti i nepravdi, nadu polagali u izbore, doživjeli razočaranje: predsjednik, suprotno uobičajenomu, pravo na osnivanje vlade nije dao nikome drugome osim svojoj stranc i tako se vlada nije mogla formirati. A kako su u prethodnim manevrima zakonodavstvo i sudstvo stavljeni pod upravu vlade, nije bilo nikoga tko bi taj protuzakoniti tijek zaustavio. Jedini politički prostor koji nije pod kontrolom vlasti bila je ulica, no, s protuterorističkim zakonima i represivnim mjerama koje nemaju granice, i to više nije bilo alternativa. Svi su sa strepnjom očekivali 1. studenog i ponovne izbore. Jer su političari iz vlade i predsjednik koji je i dalje stvarni lider vladajuće stranke ponavljali da će zemlja, ne pobijede li oni, završiti u neredu. Nakon toga krenulo se s bombama. Organizacije Erdoganove mladeži svima su otvoreno prijetile i napadale zgrade novinskih kuća. Do te mjere da se činilo kako je cijela zemlja talac jedne stranke koja želi na vlast. Od lipnja Turska živi u „iznuđenoj demokraciji", režimu koji još nitko nije iskusio.

Za koji god stol sjednete ovih dana u Turskoj, čut ćete ovo: „Ne mogu više izdržati toliko zlo. Ne znam više što da osjećam. Valjda sam lud." Prema istraživanjima potrošnja antidepresiva u Turskoj u zadnjih je 9 godina porasla za 160%. Ne možete ni zamisliti koliki stid život u takvoj iznuđenoj demokraciji izaziva kod ljudi koji su još uvijek zdravoga razuma. Eto, bomba koja je aktivirana u Ankari eksplodirala je usred toga stida. Iznova smo uvidjeli gdje ima i gdje nema granica te iznuđene demokracije. Sudionici pobune u parku u grču čekaju izbore jer oni za njih znače priliku da kažu: „I ja bih nešto rekao."