U 10 sekundi zemljotresa, narušena je ozbiljno i politička statika Zagrebačkoga gradonačelnika koju su godinama prije toga uzaludno ljuljali brojni sudski i politički potresi. Suprotno slici (nad)čovjeka kojeg ništa ne može iznenaditi, radišnom Bandiću počela su klecati koljena i popuštati hladnokrvnost, kao da i sam počinje vjerovati da je nastupio kraj njegove vladavine, a da ni sam ne zna ni kad će, ni kako će završiti. Uzeli su ga toliki na zub, da stvarno nije ugodno biti u koži nekad popularnog gradonačelnika.
Inateći se svima, najviše, čini se, škodi sam sebi. Nitko Milana Bandića ne može optuživati da ima moć koja seže 10-ak kilometara ispod zemlje, ni da je jednu ciglu stavio u svoj džep. O drugom se radi: kako je reagirao na potres? Ili zašto nije (bolje) reagirao? Zagrepčani bi ga, ako im se dogodine ponovno pojavi pred očima, mogli zbog tih – i drugih – propusta, demokratski kazniti, ne zato što bi povjerovali da je on za štetu išta krivlji od svojih prethodnika koji su Zagrebom upravljali poslije Augusta Šenoe, nego zato što nije bio s njima u zlu, kao što je bio u dobru.
Dramatično izbija na vidjelo da Zagrebu poslije potresa treba gradonačelnik koji će biti vođa; je li Bandić potrošio te potencijale, ako ih je imao? Zagrebu treba novi moral koji se neće povezivati uz korupciju, nepotizam i voluntarizam; može li se Bandić osloboditi takve hipoteke koja mu je vezivala noge i prije potresa? Bandićev je autoritet, tijekom brojnih sudskih provjera njegova poštenja, toliko oslabljen da teško može udovoljiti zahtjevima za načelnikom koji treba vizionarski i hrabro povesti grad u novu epohu. Od Vece Holjevca, Zagreb ne vapi toliko za čovjekom koji će mu biti na čelu u doba velikih obnova: legendarni gradonačelnik preselio je grad na drugu obalu Save; novi bi legendarni gradonačelnik trebao srediti stariju, porušenu polovicu Zagreba, i ujediniti grad da može biti što još nije – velika hrvatska metropola i mali europski velegrad.
Zato Zagrebu treba novi Veco Holjevac, a ne stari (i umorni) Milan Bandić, makar se i drukčije zvao. Potres bi se svima dogodio u nevrijeme i da nije pao usred zaraze; s njom su teške posljedice za glavni grad postale još teže. Zagreb će još više nastradati ako Zagrepčani padnu u depresiju: treba im terapija optimizma i nade, da se dignu s poda. Ozlijeđeni grad treba imati stupove za koje će se držati u nevolji; gradonačelnik je nosivi stup. Ali, umjesto da zaštitnički stane uz svoje preplašene građane, Milan Bandić ih je optužio da su (i) oni krivi što su im popucale zgrade! Čak i da je tako mislio, Bandić to prije nekoliko godina ne bi rekao; sve je on činio da se dopadne ljudima od kojih živi.
Taj dio političkoga zanata ispekao je do savršenstva, toliko da će njegovu sortu populizma morati izučavati i oni stručnjaci koji ga ne preporučuju. Apodiktički pristup može zavarati: krivo bi bilo podcjenjivati Bandićeve pobjede i ignorantski odbacivati njegovu bilancu; bilo je svega. Ali, i njemu je nešto moralo popucati da stane tako brutalno rušiti ljubav prema gradu i povjerenje u građane, kao svoju pobjedničku formulu. Ako u izborima stvarno pobjeđuje onaj koji umije uvjerljivije lagati, onda je Bandić u tome bio umješniji čak u pet navrata, a možda bi i šesti put, da se nije promijenio i on sam koliko i okolnosti oko njega. Nekad su se Zagreb i njegov gradonačelnik voljeli tajno; sad ta ljubav puca javno.
HDZ-ovo prokletstvo
Za Bandića je potres došao u posebno teško vrijeme kad mu i prijatelji okreću leđa a neprijatelji likuju da će ga se, napokon, otarasiti. Godinama je gradonačelnikov položaj postajao neodrživ, možda i prije nego što su ga policijski agenti priveli u Remetinac: svi to, izgleda, bolje shvaćaju od njega samoga, ili se on pravi da ne razumije da sam sebi radi o glavi kad se toliko drži vlasti, kao da izvan nje i bez nje ništa ne postoji. Može li prkositi činjenici da je 20 godina na javnoj funkciji, i da to dovodi do obostranog zasićenja, čak i u normalnim vremenima.
VIDEO: Prosvjed protiv gradonačelnika Bandića "Izađite na balkone s loncima i poklopcima"
A Zagreb je pao u izvanrednu situaciju koja nastaje jednom u sto ili i više godina, hirom nekih prirodnih sila na koje je čovjek možda i mogao utjecati da je u obrani od (očekivanog?) potresa išao dalje od razrade planova o evakuaciji. Kad su se već pokrenule teške ploče ispod Markuševca, gradonačelnik je svoju pažnju morao isti dan premjestiti od hipodroma prema Potkovi; može Manhattan čekati, može i propasti, treba spašavati Zagreb s ove strane Save, da iz potresa – bez patetike – izađe jači. A gdje je bio Milan Bandić?
Umjesto da od prvoga dana bude s ljudima, a drugi dan objavi prvi plan za obnovu grada, dva je tjedna razmišljao, da bi onda preuzeo svu vlast na sebe, umjesto da preuzme odgovornost. Zapamćeno je da je general De Gaulle tako nestao iz Francuske pred studentskim potresima ‘68.; ni premijer Pompidou nije znao da se sklonio u vojnoj bazi u Baden-Badenu. Kad se koji dan kasnije vratio u zemlju, prvo je smirio studente, a potom raspisao izbore i potvrdio vlast. Milan Bandić nije general, koliko god se generalski postavljao posljednjih dana; njegove manevarske mogućnosti bitno su sužene. Dosta je raširen osjećaj građana da ih je ostavio na cjedilu kad je bilo najteže. Da nije bilo volontera, Zagrepčani bi se osjećali napuštenima: država je pomislila da se opet izlila Sava, pa je Zagrebu ponudilkopiju plana iz Gunje, a gradske vlasti nisu pokazale ni toliku inicijativu. Realnost Milana Bandića je da nikome više ne treba. HDZ je koristio njegove „žetončiće“, ali će se Andrej Plenković – koji je u međuvremenu bitno ojačao i u stranci i u zemlji – teško ponovno odlučiti za takvo trgovanje kad se uvjerio da je Kolinda Grabar-Kitarović na tim transakcijama izgubila cijelo bogatstvo.
Pitanje je može li i Bandić sebi više pomoći: njegov ga je dvojnik masakrirao glosama, građani su ga rušili na mitinzima na Jelačić-placu, dok ih nije otjerala korona, a zarobljeni Zagrepčani s balkona mu masovno poručuju da na njega više ne računaju. Fenomen Bandić traje dugo, on je uspješno vodio glavni grad dok su neki današnji političari još bili u pelenama. Konačno, na čelo Zagreba došao je kao kandidat promjena, ili nade, da grad neće biti pod protektoratom Državnoga poglavara, koji je odbijao priznati za gradonačelnike demokratski izabrane Dražena Budišu, Zdravka Tomca i Gorana Granića. U Tuđmanovu desetljeću, to su najveće autoritarne mrlje, koje se protežu do naših dana, kao HDZ-ovo prokletstvo.
U 20 godina vlasti, Bandić je imao nekoliko života. Dok je imao iza sebe jaki SDP i zaštitničku pažnju Ivice Račana, mogao je i ozbiljnije zgriješiti a da mu stranka nije postavljala jaču konkurenciju od Vlaste Pavić, s kojom je bio gradonačelnik i kad je ona obavljala tu funkciju. Nije njegov odnos s Račanom bio idiličan, nije bio ni iskren, obostrano, čini se, ali je bio pragmatičan: svome je „šefu“ Bandić štitio zaleđe na Kaptolu, a Račan je njemu čuvao sve bokove, kad i sam na to nije dovoljno pazio. Bandić je „držao“ Zagreb. Znalo se tko je prvi, a tko može biti drugi ili treći, i tako bi trajalo da Račana nije naglo pokosila bolest. Zagreb je odjednom postao pretijesan za Bandićeve političke ambicije: kako nije imao nikakvoga pologa u vođenju nacionalne politike, prvo je pokušao zauzeti SDP; to ga je vodilo u sukob sa Zoranom Milanovićem, koji je u tu igru ušao s više aduta.
Kad je, pak, s čela glavnoga grada htio skočiti na čelo države, otvorio je frontalni sukob sa „svojom“ strankom i ostao na brisanom prostoru. Bez pokroviteljstva SDP-a, a kasnije protiv njega, Bandić se politički selio od centra grada, gdje je prije pobjeđivao u urbanijoj populaciji, prema periferiji, gdje je stvarao novu izbornu bazu. Pomicanje političkoga težišta nije se ideološki osjećalo jer Bandić nije ideolog, cijela njegova socijalna politika stane u 100 kuna pomoći umirovljenicima i izdašnije pomoći rodiljama. Za njega je kritična faza počela kad se okrenuo sam protiv sebe, kad je morao spašavati položaj da ne bi završio u Remetincu. Otad se njegova politika svodi na pregovaračke vratolomije i redizajniranje političke volje birača. Mogao je u Saboru sastaviti cijeli tim od svojih „žetončića“, ali je u državnoj politici bio više izvođač radova negoli projektant. Pod svojom upravom, Milan Bandić, zapravo, drži dva Zagreba: prvi se može vezati uz „Esplanadu“, kao prostor zagrebačkog građanstva, koje se održalo i uz tri velika rata, koji su pogađali Hrvatsku, i uz dvije države, koje Hrvatskoj nisu bile po mjeri. U glavni grad svih Hrvata dolazili su u svim (ne)prilikama pobjednici i prognanici, bogataši i sirotinja, učeni i priučeni, zdravi i bolesni, i mijenjali socijalno lice, nacionalnu fizionomiju i kulturni karakter Zagreba. Dok je Bandić vodio općenarodnu obranu na Peščenici, Veselko Tenžera je prebrojio da u gradu živi stotinjak tisuća ljudi koji nisu prestali živjeti na selu; da je poživio, tko zna koliko bi taj veliki um izračunao novih primjeraka koji žive na dvije strane.
Kad je htio kajkati
Drugi je Zagreb još Miroslav Krleža detektirao kad je govorio da se s terase „Esplanade“ gleda na Balkan! Milan Bandić držao je po jednu nogu na svakoj strani, a da nije izgubio ravnotežu. Njemu je polazilo za rukom da istu večer bude na večeri u nekom zavičajnom klubu i na premijeri u HNK. On je dobro znao da je Zagreb srednjoeuropski grad, nešto niže klase od Beča i Pešte, ali i da uz kuće u njemu postoje okućnice. Uostalom, kad su ga hapsili, našli su ga kako radi u vrtu uz Savu.
Kad je htio kajkati, Bandić je citirao Krležine stihove iz „Balada“, možda više kao znak pripadnosti nego učenosti; taj mu je priučeni dijalekt išao slabije nego dok bi prepričavao mudrosti svoje bake iz Pogane Vlake. Nije spadao u onu kategoriju Zagrepčana koji se srame svoga seljačkoga porijekla, svoga hrvatskoga roda, hercegovačkog zavičaja i katoličkog odgoja. Najdugovječniji zagrebački gradonačelnik nije bio Zagrepčanec, kako ga je opisivao njegov štovani prijatelj Zvonimir Milčec. Nitko još ne može reći što mu Zagreb sve sprema za budući oproštaj, kad god se dogodi; svi bi mu morali priznati veliku ljubav prema Zagrebu, s kojom je išao u sve bitke, možda i one koje je trebao izbjegavati. Jesu li to bili jedini motivi pri protežiranju Manhattana na Savi, možda više i nije važno, ako je potres taj projekt skinuo s dnevnoga reda. S majkama je uvijek tako, kao i s očevima, kad imaju majčinske osjećaje: u velikoj ljubavi znadu gušiti vlastitu djecu.
Video: Bandić obišao Dubravu nakon potresa
Da je bio gradonačelnik Londona, Milan Bandić bi, vjerojatno, dao ostavku kad su protiv njega pokrenute prve istrage, s kojima je i Zagreb teško voditi. Da se u Hrvatskoj sudski procesi ne pretvaraju u trakavice, i da optuženi zbog toga nije na gubitku i ako ga sud oslobodi krivnje, mogao se i zagrebački gradonačelnik povući s funkcije na neki rezervni položaj, i braniti se iz neovisnije pozicije.
Nisu Ivo Sanader, Nadan Vidošević i Milan Bandić beznačajni likovi iz hrvatske politike da se u njihovim slučajevima ne bi izražavala šira politička volja. Nije problem što se (i) njima sudi, ako će se sudstvo držati svih svojih kriterija u dokazivanju krivice, brže, da se izbjegnu kazne bez presude, i temeljitije, da se smanje beskonačna razvlačenja. Po svim pravnim standardima, Milan Bandić je – kao i svi drugi koji nisu pravomoćno osuđeni – nevin čovjek, ponešto i zbog vlastitih manevara da oteže suđenje da ne bi otežavao presudu. Ni jedan njegov proces nije završen, ni jedan sud nije ga osudio ni u jednoj od afera koje se uz njega vežu. Kriv ili nevin – pitanje je još. Ali, u dijelu javnosti on je već osuđen, ili zbog toga što ga pravosuđe toliko goni ili što se sam neuvjerljivo brani.
Da je gradonačelnik Stockholma, Bandić bi sam sebe razriješio dužnosti da je davao vozati sportske ili televizijske zvijezde u službenom vozilu. U nas je to dio folklora, vezan uz političke funkcije. Neka digne ruku tko nije primio na posao nekoga tko mu je politički, biološki ili zavičajno blizak! Ako od nekoga zvučnoga političara treba početi da se prekine s nezakonitim trošenjem javnog novca, neka taj proces počne od zvučnih imena, da dopre što dalje. Zagrebački je gradonačelnik, po optužbama sudeći, dijelio novac i šakom i kapom, i po Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Puno je kadija koji bi Bandića i tužili i sudili, kao da su otkrili sve puteve gradskoga novca; puno je i onih koji se javljaju da su držali svijeću, a kad dođu na sud, pokaže se da su im izgorjele sve lampice dobroga pamćenja.
Bandićevo razdoblje trebat će objektivno suditi, jer nije bilo ni samo dobro, ni samo loše, svakako temeljitije nego što to čine njegovi ostrašćeni protivnici otkako mu je loše krenulo. Nije bio samo prolaznik u Zagrebu, ostat će iza njega tragovi koji će moći svjedočiti što je učinio za glavni grad u 20 i koliko još godina, a što je propustio učiniti. Trebalo je pobjeđivati pet puta, sve da su izbori samo varanje naroda.
Čitanje nervoze
Mora mu se priznati da je znao izgraditi tip komunikacije koji je prodirao do ljudi, s nešto emocija, s dosta ambicija i s najviše karakterističnog populizma. Kad je izbio kratki spoj na komunikacijskim vezama, počela je slabjeti bandićevska moć vladanja.
Vjerojatno će se pokazati da je tu početak njegova kraja, premda nitko ne može reći koliko će završna faza još trajati. Želi li ostati u pamćenju kao gradonačelnik koji je volio svoj grad i koji je izgarao na poslu, čak i kad je krivo „delao“, morat će temeljito razmisliti i odlučiti što je najbolje za njegovu prošlost. Ni on nije više što je bio na početku vlasti nad Zagrebom, u 20 godina nakupio je veliko iskustvo, ali ga je posljednjih godina stao rasipati i pretvarati u sitniš. Treba znati čitati njegovu nervozu, osornost i sebičnost, netipične pojave za gradonačelnika koji je na drugi način osvajao svoje sugrađane.
VIDEO: Mamutica: Prosvjed protiv Bandića
Moć Milana Bandića nije proizlazila iz velikog budžeta kojim je raspolagao nego iz načina na koji ga je trošio. Mogao je kupiti sve što je htio, čak i ljude, koji su bili na prodaju. Kad je grunulo ispod Sljemena i on je otkrio – ako prije toga nije znao – da je blagajna prazna, i da grad ne može pratiti iscrpljenu državu koja priznaje odgovornosti za obnovu glavnoga grada, ali u partnerstvu s gradskim vlastima (i građanima).
Kako će Zagreb pratiti vlastite potrebe, i financijske i kadrovske? Natječaj još nije otvoren; možda će se morati otvoriti, da Zagreb poslije potresa ne bi rušila blokada njegovih vlasti. I to treba dobro pripremiti: ako Bandić treba otići s kormila grada da bi za kormilo opet došao (drugi) Bandić, onda je bolje da sadašnji i ne odlazi! Zagrebu, kad za to dođe vrijeme, treba gradonačelnik Bandićeve energije iz njegove rane faze, ali s jakim idejama Vece Holjevca
Eto Renato Petek će to bit....A ako ne on onda Maras s Ankom na čelu Ureda za izgradnju. Ima da Zagreb Gunja postane! Muko moja..