'HVO je bio jedina multietnička vojska u ratu u BiH'

Prema dostupnim podacima i vjedočenjima, HVO je bio jedina prava multietnička vojna formacija u ratu u Bosni i Hercegovini, ali i šire, prije svega Hrvata i Muslimana, kao i ostalih koji su im se pridružili. O tome govori podatak da je HVO 1992. u svojim redovima imao 30 posto Muslimana. U jeku muslimansko-hrvatskog sukoba, sredinom 1993., Ured predsjednika HZ H-B priopćava: “HVO je muslimanski kao i hrvatski”.

Prema izvješću od 9. lipnja 1993., kada je već otpočeo hrvatsko-muslimanski sukob, u Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina bilo je dvije i pol tisuće muslimanskih vojnika, brigade u Rami i Livnu po četvrtinu, u Tomislavgradu desetina pripadnika, a u osam brigada u Posavini postotak je varirao od 10 do 60 posto. Muslimani u Posavini nisu osnivali svoje muslimanske postrojbe, nego su svi bili uključeni u brigade HVO-a, ali uz amblem HVO-a na rukavu nosili su i obilježja ABH.

U Kažnjeničkoj bojni od 280 pripadnika, njih 116 bilo je muslimanske nacionalnosti. U Livnu su Muslimani u sklopu HVO-a osnovali vlastitu bojnu, s obilježjima ABH. U veljači 1993. u Prvoj brigadi HVO-a Čapljina više od 50 posto pripadnika na prvoj crti prema srpskom neprijatelju, u dodiru s Hrvatskom vojskom koja drži liniju prema Dubrovniku, bili su Muslimani. Brojni svjedoci Muslimani ističu da je HVO Stoca imao 60-70 posto Muslimana u svom sastavu te da je nakon oslobađanja toga grada 90 posto Muslimana odgovorilo pozivu na mobilizaciju, tako da su ustanovljene dvije bojne s nacionalnom strukturom 50:50.

Boban govori o dobroj suradnji s Muslimanima: “U postrojbama Hrvatskog vijeća obrane, koje se jedino suprotstavilo agresiji na Herceg-Bosnu, od početka sudjeluju i branitelji iz redova muslimanskog naroda. Deset je bojni sastavljeno od Muslimana, koje su pod zapovjedništvom Hrvatskog vijeća obrane, u Mostaru, Čapljini, Stocu, Livnu, Konjicu, Jablanici, Tomislavgradu, Bosanskom Brodu, Derventi, Orašju, Odžaku, Modriči, Bosanskom Šamcu. U zajedničkoj borbi nikad nije bilo problema.”

U mnogim područjima ustanovljene su obje formacije, HVO i Armija BiH, koje su bile u stalnom kontaktu i koordinaciji – s različitim iskustvima. Slijedilo se uglavnom pravilo da se priznavalo zapovjedništvo one komponente oružanih snaga koja je imala više jedinica i vojnika. Tako je HVO bio subordiniran u Sarajevu, Bihaću ili Tuzli, a Armija BiH u Mostaru ili Stocu.

HVO je imao multietničku strukturu brigada u regiji Tuzla, s time da se nalazio u liniji zapovijedanja 2. korpusa ABH, ali organizacijski, logistički i kadrovski bio je pod Glavnim stožerom HVO-a.

Fingirana multietničnost

Za razliku od Armije Republike BiH, koja se predstavljala kao multietnička, a zapravo je bila muslimanska vojska, vojni ekspert Davor Marijan zaključuje: “Valja napomenuti da je HVO u BiH bila vojska s najvećim stupnjem pripadnika druge nacionalnosti, iako se to konstantno prešućuje i negira.” Trideseti lipnja 1993. bio je prekretnica, kada je dio Muslimana u redovima HVO-a počinio vrhunski čin izdaje ubivši tijekom noći svoje suborce u napadu na Mostar i južnu Hercegovinu.

Multietničnost HVO-a priznaje i šef sigurnosne službe ABH Fikret Muslimović u svom tekstu objavljenom 7. veljače 1993.: “U Armiji RBiH još uvijek se na važnijim funkcijama u štabovima nalaze Hrvati, ali ih nema kao vojnika u jedinicama. Međutim, kada je u pitanju HVO, stanje je obrnuto jer u nekim postrojbama ima čak i do 70 % Bošnjaka...”

Brojni dokumenti iz svih općina, uključujući Tuzlu ili Bihać, pokazuju da su ista prava imali svi pripadnici HVO-a bez obzira na nacionalnost te da se, u tom pogledu, ništa nije promijenilo nakon konflikta 1993. godine.

Istodobno, samo kao propagandu Izetbegović, na primjer u predgovoru “Pogubnost dvolične politike” u knjizi Cirila Ribičiča “Geneza jedne zablude”, promiče navodnu multietničnost ABH, a osuđuje HVO kao “jednonacionalnu vojnu formaciju”. U Odluci o formiranju jedinica Teritorijalne obrane, u svibnju 1992. godine, kojom se u 44 različite jedinice imenuje isto toliko zapovjednika – nema ni jednog Hrvata. Ili, u Odluci o unapređenju u činove u Armiji BiH, koju također potpisuje Izetbegović, navodi se 227 časnika, od čega samo tri nemuslimana. Promaknuti su i časnici odreda El Mudžahedin 3. korpusa.

Zamjenici Sefera Halilovića, zapovjednika ABH, bili su Šiber i Divjak, koji su uglavnom služili kao vanjski dokaz navodne multietničnosti Armije BiH, što potvrđuje sam Izetbegović u razgovoru s Tuđmanom: “Ja vam samo mogu reći da Divjak nema nikakvog utjecaja konkretno na vođenje operacija, onoliko koliko ima kod vas jedan Srbin na vlasti, u nekom parlamentu, i tako, i toliko i Divjak ima tamo.”

Potvrđuje to u svom pismu Izetbegoviću sam Divjak, inače zamjenik načelnika Štaba Vrhovne komande ABH: “Za trinaest mjeseci rata nikada nisam tretiran kao zamjenik, već kao ‘treći’. To potkrepljujem činjenicom da nikada nisam bio uključen u planiranje i organiziranje operacija, borbi i bojeva Armije Republike Bosne i Hercegovine.” Nešto poslije slično pismo Divjak upućuje komandantu Štaba Vrhovne komande ABH: “Pitam Vas, da li ste se osjećali pravim komandantom Armije RBiH kada su na referiranju u Zenici s Vama sjedili predstavnici samo jednog naroda, a zalažete se za multinacionalnu armiju?!”

Uostalom, Armija BiH je i nastala kao muslimanska vojska. Sefer Halilović u knjizi “Lukava strategija” piše: “Osnovni zadatak PL BiH (Patriotske lige, nap. a.) zaštita je muslimanskog naroda.” Ukupna organizacija Patriotske lige bila je organizirana u tajnosti pod nadzorom SDA i Izetbegovića dva mjeseca prije osnivanja HVO-a. Dok je Izetbegović zagovarao u javnim istupima integritet BiH i ravnopravnost konstitutivnih naroda, potajno je kreirana odvojena vojna organizacija, čiji je zadatak bio obrana samo muslimanskog naroda.

Govoreći o srpskoj agresiji, ABH, odnosno muslimanska vojska potpuno negira HVO na svom prvom ratnom savjetovanju u rujnu 1992.: “Otpor ovom nečuvenom nasilju pružila je jedina organizirana snaga Patriotska liga, koja je donekle probudila učmalu svijest muslimanskih masa, da im na vrijeme ukaže na sve opasnosti i da ih organizira za oružanu borbu.”

Pisac bošnjačke povijesti Mehmedalija Bojić navodi da su do kraja 1991. “gotovo sve općine u BiH imale štabove PL-a. Formirani su i regionalni štabovi za Banjaluku (sa sjedištem u Prijedoru), Tuzlu, Bihać, Mostar, Livno i Sarajevo. Štabovi PL-a radili su na formiranju jedinica i izradi operativnih planova, na sistemu veza, prikupljali su podatke o protivnicima Republike BiH, nabavljali naoružanje. PL je početkom 1992. imao u evidenciji oko 100.000 ljudi”. U istom dokumentu obrazlaže se zašto su u njezinu sastavu uglavnom Muslimani: “Klasičan genocid nad muslimanskim narodom bitno je utjecao na sastav boračkog i starješinskog kadra naše armije.”

Zajedničko zapovjedništvo

Mate Boban iznosi vrlo jasno stajalište o ključnom pitanju međusobnih odnosa HVO-a i ABH u kolovozu 1992.: “Izvolimo zajedničko zapovjedništvo. Po vojnim stručnjacima od toliko i toliko ljudi, neka glavni zapovjednik bude Musliman, dozapovjednik Hrvat, načelnik Hrvat, donačelnik Musliman, tako da prostornu strukturu ukinemo, stavimo vojne jedinice pod zajedničko zapovjedništvo prema broju vojnika i izvolimo odmah to napraviti. I to zapovjedništvo onda neka određuje koje će akcije izvoditi koja jedinica i koje su to jedinice, koji sastav, oružje itd. To je vrlo jednostavna logika.” U listopadu 1992. godine Izetbegović izjavljuje da se uskoro “može očekivati uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva Oružanih snaga BiH od čelnika ABH i HVO-a”.

HVO je cijelo vrijeme bio za osnivanje zajedničkog zapovjedništva, na vrlo jasnim principima, koje ističe predsjednik HVO-a HZ H-B: “Nema mogućnosti za uspješan rat ako postoje dvije vojske na istom području. Naš je prijedlog da u područjima gdje je HVO snažniji od ABH, HVO ima zapovjedništvo nad svim trupama. Suprotno na drugim područjima. To je suština sporazuma o zajedničkom zapovjedništvu. Kriterij bi bio broj vojnika na prvoj crti...

Mislim da je to jedino razumno i jedini način da se zaustavi rat između dviju vojska i da obrana bude uspješna.”

Cijelo razdoblje HVO je inzistirao na formiranju zajedničkog zapovjedništva s Armijom RBiH, u namjeri da se osigura efikasnija obrana. Za vojni dio, stav hrvatskog vodstva, izražen na sastanku s predsjednikom Tuđmanom u srpnju 1992. godine, bio je eksplicitan: “Što se tiče formulacije HVO-a – treba biti zajednička komanda u vrhovnoj komandi oružanih snaga BiH.”

U zajedničkoj izjavi od 25. travnja 1993. ističe se: “Potpisnici ove zajedničke izjave pozivaju sve zapovjednike i postrojbe Armije BiH i HVO-a na bezuvjetno poštivanje svih do sada postignutih sporazuma između predstavnika hrvatskog i muslimanskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini. Napose pozivaju vojne postrojbe Armije BiH i HVO-a da bez odgađanja započnu izvršavanje sporazuma o tome da su Armija BiH i HVO jednako legalne postrojbe i o ustanovljavanju zajedničkog zapovjedništva tih snaga sastavljenog od predstavnika oba stožera.”

U dodatku na spomenutu zajedničku izjavu, Halilović i Petković potpisuju dokument “Armija BiH i HVO zadržat će svoje zasebne identitete i ustrojstva zapovjedništva... Oni će formirati zajedničku komandu, koja će biti odgovorna za kontrolu operacija vojnih oblasti... Svaki vojni okrug imat će operacijsku kontrolu nad svim postrojbama Armije BiH i HVO-a na svojim područjima”.

Ne samo da je HVO bio multietnička formacija i da je stalno inicirao uspostavu zajedničkog zapovjedništva, a ABH htio je asimilirati HVO, nego je ABH, što pokazuju brojne zapovijedi, tretiran kao saveznik u planiranju HVO-a. 

(Svršetak)