J. Kosor treba samo upaliti svjetlo, ako ostane Sanader svima ga treba pokazati

Ja sam Jadranka Kosor, predsjednica Vlade i HDZ-a. A tko si ti?

“Hm. Ja sam Ivo Josipović. Bio sam kandidat SDP-a za predsjednika, ali sada kada sam pobijedio, možemo to oboje zaboraviti kao da nije ni bilo. Mislim da su u SDP-u već zaboravili. Vjerujem da bismo nas dvoje mogli ostvariti sjajnu kohabitaciju.”

Ili: “Aj, ne pravi se luda, ja sam Nadan Vidošević. Pa ti dobro znaš zašto sam bio u HDZ-u i znaš zašto više nisam. Nema razloga da se time više bavimo sad kad smo oboje tu gdje jesmo. Uvijek sam vjerovao u tebe. Znaš da sam govorio kako se s Ivom ne može, ali s tobom se uvijek nekako moglo.”

Ili: “Pa, Jadranka, kakvo je to pitanje? Ja sam Andrija. Sjećaš se, Andrija Hebrang. Valjda pamtiš da sam te jedini branio kada te Luka Bebić onako bezobrazno napao. Al’ nema veze, sad smo tu ti i ja i nitko nam ništa ne može. Ja ću čuvati tebe, a ti čuvaj mene i ljevica tu nema što tražiti.”

A može i: “Ja sam Vesna Pusić. Imam velike planove, želim ih realizirati i ne bi bilo dobro da ne nađemo zajednički jezik. Najbolje je da ne gubimo vrijeme nego da ja vama kažem što planiram. Bilo bi dobro da se uklopimo, ne trebaju nam svađe pred narodom.”

A moguće je i ovako nešto: “Ne mogu vjerovati što me pitaš. Pa je l’ ti znaš koliko sam puta pobijedio na zagrebačkim izborima? Daj, Jadranka, dosta je šege, idemo delat. Sa mnom ćeš se morati baviti 24 sata dnevno, ja ti nikada ne spavam.”

Tako nekako može Jadranka Kosor zamišljati početak buduće kohabitacije s novim predsjednikom države u veljači 2010. Na Luki Bebiću je istrenirala grad i da bi joj se snovi o kohabitaciji ostvarili, mora jedino preživjeti do tada.

U ovom trenutku je najlakše zamisliti Kosorovu koja poput uplašene srne stoji u krugu i trepće okicama okružena starim sanaderovcima koji na nju reže dok im se oči krijese u mraku, ali ta slika nije realna. Nit je Kosor srna, niti je Luka Bebić baš neka vučina.

Poučak Ivića Pašalića davno je pokazao kako svi ti koji djeluju iz sjene ili u mraku skvičeći pobjegnu pod krevet čim se upali svjetlo. Viđala je to Kosorova već u svom političkom životu, učila od najboljih majstora razračunavanja i, želi li opstati, vrijeme je da primijeni ta znanja.

Pred njom su dva puta. Reaktivni kojim se vuče kroz svoj premijerski mandat sva sretna što je uopće došla do njega. Značilo bi to da je svjesna svojih političkih i ljudskih ograničenja i da joj je jedini cilj izdržati koliko može prestrašena sjenom koja se cijelo vrijeme nadvija na nju.

To nije sjena Franje Tuđmana, ali govori isto što bi i on govorio: “Jadranka, ja sam te izmislio. Meni imaš biti poslušna.”

Ili može skupiti hrabrost i upaliti svjetlo. Ako se sjena rasprši, znači da je strah u njoj, a ne izvan nje i može mirno otpustiti kočnicu. Ako međutim poprimi čvrste konture i oblik Ive Sanadera, onda Kosorova mora pozvati upomoć sve hrvatske građane i razobličiti ga pred svima. Može javno reći: “Željela sam napraviti bolju vladu, otpustiti loše ministre i loše direktore državnih poduzeća, ojačati snagu policije i pravosuđa kako bi stali na kraj svima koji pljačkaju narod. Ali ovaj ovdje mi ne da. Pružio je svoje pipke i traži od mene da ga slušam i vodim Hrvatsku kako bi je on vodio, a ne kako treba biti vođena.” Istina, ta je igra vrlo rizična.

Da je Kosorova izabrana na pravi način, imala bi veći legitimitet. No pristala je da bude postavljena i svjesna je da će ih, otkaže li poslušnost, naljutiti. Ali narod bi možda mogla dobiti čak i ako odluči izaći na nove izbore. Tek bi tada njezine riječi: “Ja sam Jadranka Kosor, hrvatska premijerka i predsjednica HDZ-a” bile istinite. Sve do tada zvučat će šuplje. Više kao da sebe u to uvjerava nego Luku Bebića.