Mostova saborska zastupnica i vijećnica u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije Ivana Ninčević Lesandrić od listopada je prvi put u nacionalnoj politici. Prije ulaska u politiku imala je svoju tvrtku koju je, kaže, ostavila samo privremeno da bi pokušala promijeniti neke stvari koje su joj kao poduzetnici smetale. Često plijeni pozornost svojim modnim kombinacijama pa smo s njome razgovarali o politici, modi, planovima za budućnost...
Unatoč vašem angažmanu u saborskim raspravama, čini se da ipak više naslova u medijima dobivate zahvaljujući svojim odjevnim kombinacijama. Frustrira li vas to?
Možda bi frustriralo neku drugu osobu, ali mene ne jer stvarno volim raditi i, kad se nečemu posvetim, dam 100 posto od sebe tako da ne gledam te ostale stvari. Više o tim medijskim naslovima čujem od prijatelja koji mi šalju te linkove ili isječke pa se nasmijem. Dakle, meni osobno to ne smeta, ali ako ćemo gledati u kontekstu društva, mislim da to nije dobro. Nije dobro da naslovnice puni ono što je netko obukao umjesto onoga za što se bori, što predlaže. Na kraju krajeva, trebalo bi se pisati o tome radi li ono zbog čega su ga građani izabrali na izborima.
Moda je očito nešto što volite, jednako kao i boje?
Volim boje, ne volim crnu odjeću ni tmurne boje. Možda je to povezano s mojom osobnošću, uvijek sam bila pozitivna i vesela, ali prije svega se uvijek držim kodeksa u Saboru, sve je uvijek “zatvoreno” i profesionalno, tu nikada neću izaći iz okvira, ali kodeksom nisu propisane boje pa mi srećom ne uskraćuju moj gušt da nosim različite boje.
A što se tiče ljubavi prema modi, nisam tip osobe koji ide po trgovinama i kupuje, nikada nisam bila takva da dane provodim u dućanima, moj šoping uglavnom se svodio na kasne noćne sate i internet-trgovinu, valjda mi je iz Amerike ostala navika da sve kupujem online.
A veliku većinu odjeće u biti sama šijem. Mama, mamina prijateljica, susjeda i ja sve to prekrajamo, ja volim crtati jer mi je to ispušni ventil, pa nešto nacrtam i njima dam, one prekrajaju i šiju. Doduše, više nemam baš vremena za to, ali prije sam to redovitije radila. Ne volim iste stvari kao svi, volim imati nešto drugačije.
Živjeli ste u više zemalja?
Inače sam kroz svoj život živjela svuda po svijetu, studirala sam na američkom koledžu RIT, Rochester Institute of Technology, pa sam otišla i u Ameriku dio fakulteta (Co-op) odraditi i radila sam tamo i živjela. Živjela sam i u drugim državama po Europi i radila, a možda je najzanimljivije da nakon fakulteta nisam mogla naći posao u Hrvatskoj pa sam ga morala tražiti i šire. I našla sam ga u Bosni i Hercegovini gdje sam radila kao izvršna direktorica u hotelu.
Ni moj brat nakon fakulteta nije mogao naći posao u Hrvatskoj pa je i on otišao van, još je uvijek u Austriji i nije se vratio. Tako da smo mi djeca kojima je otac bio u ratu pet godina, nije uzeo mirovinu, nije nam tražio posao preko “veze”, nego smo bili nakon fakulteta prisiljeni odmah naći posao, pa makar i izvan Hrvatske.
Ali ipak ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?
Bilo mi je lijepo u dvadesetima upoznavati svijet, živjeti i raditi vani, ali sam zaključila da više ne želim bježati od svoje države. Nisam htjela očekivati od nekoga posao niti ga tražiti pa sam otvorila firmu i počela raditi projekte za fondove EU jer sam shvatila da nitko o tome ne zna dovoljno, a ja sam to naučila na fakultetu. Shvatila sam da većinom po općinama i gradovima na tim zadacima imamo zaposlene uhljebe koji su tu došli preko veze i ne znaju ništa o tom poslu, dakle da potražnja postoji, ali nema ponude.
Pokrenula sam poduzetničko-potpornu instituciju, jednu od dvije takve privatne institucije u Hrvatskoj koje nisu na državnim potporama. Uz to sam otvorila i svoju tvrtku i istovremeno sam radila projekte gradovima, općinama i velikim kompanijama i pružala podršku mladim poduzetnicima koji se u to ne razumiju.
To sam odlučila raditi besplatno jer sam shvatila da tako mogu pomoći. U pet godina pogurali smo 350 malih poduzetnika i obrtnika, pomogli smo im u svim koracima, od osnivanja do povlačenja sredstava. Najviša sam ponosna na tri inovacije tih mladih s kojima sam radila – pametna klupa, mobilni interpretacijski centar i parking-barijera koja je bila peta od svih inovacija svijeta u Singapuru.
I upravo ste tu našli motiv za ulazak u politiku iako ste je, kako kažete, mrzili?
Da, Mostu sam volonterski osam mjeseci pomagala kao vanjski stručnjak oko programa za poduzetništvo, mlade i inovatore. Dotad sam bila uvjerena da su sve stranke iste, zbog čega sam i bježala od politike, ali sam kroz rad s Mostom shvatila da oni stvarno žele nešto promijeniti, oduševilo me da netko iz politike pita ljude s terena kako neke stvari popraviti pa sam im se priključila.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ikada mogla uključiti u politiku, a kamoli postati saborska zastupnica, no kad je došlo do toga, rekla sam si da pet godina “žugam” protiv procesa u državi i da je vrijeme da pokušam stvari promijeniti iznutra. Svijet se razvija, a mi ga ne pratimo. Ja sam svoju firmu morala registrirati na nešto čime se i ne bavim jer ono čime sam se bavila kod nas na papiru još ne postoji. Mladi inovatori ili IT developeri prisiljeni su otvarati firme u Irskoj jer kod nas, na primjer, ne mogu biti istovremeno i studenti i direktori svoje tvrtke, ne možemo ih popratiti ni zakonski ni administrativno po pitanju nekih njihovih djelatnosti.
Je li vam se sad svidjela politika?
Mislila sam da se stvari mogu mijenjati puno brže, ali nažalost to kod nas ne ide tako. No ja sam uporna, imam svoj cilj. Proučila sam sve što moram napraviti da bih promijenila pet stvari u svijetu poduzetnika i inovatora pa sad pišem te prijedloge izmjena zakona, mislim da ću tek na jesen dati prvi prijedlog. Želim da se mikro, malo i srednje poduzetništvo razvije kod nas jer oni spašavaju gospodarstvo. I želim otvoriti vrata mladim inovatorima, a ne da ih se gleda kao najveće čudake ovog društva.
Ljeto je tu, volite li kupanje, izležavanje na plaži?
Tip sam osobe koja se sto posto posvećuje nečemu pa kad radim skroz sam u poslu, a kad se odmaram, ne želim čuti za išta drugo osim uživanja. Volim more, ali s obzirom na količinu posla koji me još čeka, bojim se da se neću baš kupati.
A kad dođe vrijeme za opuštanje, kako se opuštate?
Trenirala sam deset godina košarku, igrala sam u prvoj ligi, svirala sam i klavir, no nemam više vremena čak ni za krojenje i šivanje odjeće. Ali guštam u poslu, ne znam što bih radila da ne radim. Svoj sam ulazak u politiku shvatila tako da moram otvoriti vrata novim mladim ljudima, želim olakšati procedure poduzetnicima i inovatorima i, kad to uspijem, ja idem, nemam namjeru biti cijeli život u politici.
jelde???