Bio je to ugodan san. Gotovo da sam bio svjestan tog laganog ljetnog povjetarca koji je kroz otvoreni prozor naše dječje sobe koračao po mojoj postelji. A, onda začuo sam uznemirenog oca, koji je prekinuo moj san: “Marijane, sine, ustaj brzo. Ne boj se!” Bio je uplašen kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija...! Puno eksplozija, jedna za drugom, lomljavina stakla, crijepa...dim, plač majke, jecaj sestara prekida moj san.
Probudio sam se usred rata. U uskom dugačkom hodniku obiteljske kuće, uplašena šesteročlana obitelj Gubina, pod okriljem vatre srbočetničkih vojnika, ne znajući što se događa, zapomaže moleći Boga. Prestala je pucnjava. I taman kada su se počeli smirivati otkucaji moga srca, začuli su se strašni muški glasovi. Nimalo ugodni. Nakon loma ulaznih vrata, ukazala se ružna, davno obrijana lica. Napola vojnu, napola civilnu odjeću, skrivali su redenici i noževi na njihovu tijelu. Duge cijevi njihovih pušaka iz kojih se dimilo ledile su krv u mojim žilama. Još uvijek to vidim pred očima. Još uvijek plačem.
Ovo je prvi zapis iz dnevnika “260 dana” Marijana Gubine, 30-godišnjeg poslovnog čovjeka iz Osijeka, koji je kao desetogodišnjak u svom rodnom Dalju zajedno s cijelom obitelji na početku rata u Hrvatskoj proživio pravu kalvariju...
>> Cijelu potresnu priču o Marijanu Gubini pročitajte u Nedjeljnom izdanju Večernjeg lista...
@IQ40 pa ti srbocetnici su tvrdili da su se borili od hrvatoustasa, da se ne bi ponovio genocid 41.-45., prema tome su prema njima sve hrvatske zrtve bile samo kolateralne