Sestra me pozvala pa smo otišle na utakmicu bodriti njezinu kćer. Igrala je netball, igru sličnu košarci. Bilo je to 2000., tada joj je bilo 11 godina i na jedvite je jade zaigrala za školski tim. Ne zato što je loše igrala.
Mjesecima je trajala komunikacija, da ne upotrijebim težu riječ, između moje sestre, školskog odbora i viših obrazovnih institucija jer su nećakinji branili igrati u hidžabu i trenirci. I tako, sjedim uz sestru na tribinama. Ja nosim hidžab, sestra ne.
Gledamo nećakinju – trči, znoj se slijeva niz lice, crvena je ne samo od uzbuđenja što igra već zato što se kuha u trenirci i hidžabu. I razmišljam, mora li biti ovako teško baviti se sportom djevojkama koje drugačije doživljavaju tijelo? Žene koje su skromne. Možda im se može olakšati da vode život zajednice u kojoj žive, bave se sportom, odlaze na plažu, u šetnju...
Govori nam to Aheda Zanetti, 49-godišnja Australka koja je osmislila burkini – pokrivalo za tijelo i glavu, slično ronilačkim odijelima, namijenjeno ženama. Da, ponajprije je na umu imala muslimanke, no uvjerava nas, odijelo nije samo za njih.
To dokazuju i narudžbe koje prima iz cijelog svijeta – bilo da je riječ o Židovkama koje se pokrivaju, bilo da je riječ o ženama druge vjere ili ateisticama koje se iz nekog razloga – a to može biti svašta, od toga da se štite od sunca do toga da su preboljele rak kože ili zbog (ne)zadovoljstva vlastitim tijelom – ugodnije osjećaju odjevenije. Stoga joj je zabrana burkinija na francuskim plažama, koja je ipak ukinuta, kao i slike policije koja naplaćuje kaznu ženama u burkiniju i tjera ih da ga skinu – smiješna.
– Nisam mogla vjerovati što se događa u Europi. Na kontinentu koji se s pravom diči slobodom govora, ispovijedanja vjere... Mislim da su krivo shvatili što burkini znači – govori nam Aheda.
Percepcija burkinija i pokrivanja ovisi o rakursu iz kojega promatramo. Dok je u Europi burkini danas za većinu simbol neuspjeha muslimanske integracije u (sekularno) društvo, u Australiji je 2004., kad je osmišljen, predstavljao dio rješenja u jeku rasnih i etničkih nemira, kao i integraciju muslimanskih žena u društvo. Za Ahedu je burkini i dalje samo i jedino simbol slobode i ženske emancipacije. Podrijetlom je Libanonka, no u Australiju se s roditeljima doselila kad su joj bile dvije godine.
– Bili smo integrirani u australsko društvo, ali do određene granice. Za mene, kao i za ostale muslimanske žene i djevojke, značilo je to da ne mogu otići na plažu, koja je dio australskog načina života, da izostajem s nastave kad se ide na bazen ili općenito s tjelesnog odgoja – govori Aheda. Ne, odbacuje odlučno insinuacije da ju je itko natjerao na pokrivanje.
– Nikako. Nikada, ni roditelji ni suprug, musliman podrijetlom iz Grčke, nisu zahtijevali da se pokrivam. Uostalom, moja sestra nije pokrivena. Imam četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Starija kći ima 16 godina i tek je ove godine odjenula burkini. Dosad je na to okretala očima. Suprug, bi li on imao išta protiv toga da se skinem? Ne bi. Ali, moram reći, poznajem i žene koje su se rastale jer su supruzi inzistirali na tome da se ne zamataju.
Zašto je tako teško shvatiti da motivacija za pokrivanje dolazi iznutra, da je riječ o stavu, da je riječ o ženama koje žele biti skromne te da im je burkini donio slobodu. Napokon možemo raditi sve što prije nismo mogle. Zar nas žele vratiti u kuću, u geto? – kaže Aheda. Pojam “skromnost” ili “čednost” problematičan je za definiranje. Skromnost nije točno definirana ni u Kuranu. Islam ne propisuje pokrivanje od glave do pete, kaže. Na svakoj je ženi da odluči koliko će se pokriti. Ili pak neće uopće, dodaje. Smije li muslimanka biti u bikiniju?
– Naravno da smije. Da, znam da postoje zemlje i društva i slučajevi kad se ženama nameće pokrivanje. Jednako sam protiv toga da se žene prisiljava da se pokrivaju ili da nose burkini, kao i protiv toga da ih se tjera da se skinu – govori Aheda.
Po struci je frizerka, no kako kaže, oduvijek je nešto šivala, prekrajala i prilagođavala. Tako je, gledajući nećakinju, u glavi pokušala osmisliti odijelo za sport i plažu koje bi bilo prihvatljivo njoj, ali i drugim ženama koje dijele njezine stavove o tijelu.
– Željela sam da tkanina bude tanka i da se osjećam ugodno u njoj, a odijelo sam testirala u vlastitoj kadi. Najviše sam strepila zbog dizajna dijela oko vrata, kako postići da se ne vidi oblik tijela. Kad je odijelo bilo manje-više gotovo, napravila sam letke i obilazila mjesta na kojima se skupljaju muslimanke te ih pitala bi li one nešto takvo odjenule. Odgovori i nisu bili ohrabrujući. Završni test burkinija obavila sam na bazenu.
Svi su buljili u mene. Tko je ova, ide li na surfanje, čula sam kako govore. Nije mi bilo svejedno. Uostalom, slabo plivam jer nisam imala priliku naučiti, no popela sam se na dasku i skočila. I to na glavu. Željela sam vidjeti kako funkcionira dio na glavi. Izronila sam, a kapuljača je ostala čvrsto na mjestu – smije se. A naziv? Jednostavna kombinacija riječi burka i bikini.
– Zvučalo je dobro, uopće nisam znala što je točno burka, morala sam pogledati u enciklopediju – dodaje.
Prve godine zanimanje za burkini i nije bilo pretjerano. A onda je “uskočila” država. Početkom 2000-tih godina australski melting pot je kipio, da bi vrhunac dosegnuo 2005. nemirima kao reakcijom na napad muškaraca s Bliskog istoka na spasioce na plaži Cornulla.
Vlada je tražila način kako premostiti jaz između rasnih skupina te osmislila program po kojem bi australska organizacija koja koordinira spasilačkim službama na plažama, počela u svoje redove primati muslimane i muslimanke.
Nazvali su Ahedu s idejom da bi muslimanke nosile burkinije. Reakcija u Australiji bila je izuzetna, a vijest o burkinijim obišla je svijet i pokrenula Ahedin biznis. O situaciji kad nakon terorističkih napada opća psihoza doprinosi percepciji svakog muslimana te bilo čega vezanog za islam kao neprihvatljivog, kaže da razumije, ali s gnušanjem odbija pomisao da su teroristi na bilo koji način predstavnici njezine vjere.
No koncept prekrivanja može se promatrati i s druge strane, čak i kad motivacija dolazi iznutra. O ironičnom obratu govori Abigail R. Esman, koja kaže kako su žene “potpuno nesvjesne činjenice što je prava bit prekrivanja tijela” jer “pokrov znači da je žena cijelim svojim tijelom ništa drugo nego seksualni objekt i kao takva mora biti skrivena, kao što na Zapadu pokrivamo i skrivamo genitalije”.
O ženskom tijelu u fokusu zanimanja govori i Nervana Mahmoud, Engleskinja egipatskog podrijetla. Do 70-ih godina prošlog stoljeća kupaći su kostimi bili prihvaćeni na egipatskim plažama, ponajprije zbog dominacije liberalnog srednjeg sloja. Promjena se dogodila 80-ih. Islamizam je jačao i stvorena je nova srednja klasa konzervativnih muslimana. Većina njih radila je u ultrakonzervativnim zaljevskim državama. Nova je kultura utjelovila striktnu novu doktrinu, da je žensko tijelo izvor islamskog identiteta
– Društveni je pritisak rastao prisiljavajući žene da pokriju tijelo. Inače bi ih označili kao lake, dekadente i željne pozornosti – kaže te dodaje:
– Kao žena liberalnih stavova, nemam problema s burkinijem jer vjerujem u slobodu izbora. Ali kao muslimanka imam. On simbolizira percepciju da su pokrivene žene superiornije nepokrivenima. Drugo, mnogi islamisti zagovaraju potpunu segregaciju i nisu zadovoljni ni burkinijima. Iako je burkini australski izum, ideja je s Bliskog istoka, a problemi otamo kad-tad dođu u Europu.
Odgovor je emancipacija žena, kaže. Na takve tvrdnje kreatorica burkinija Aheda Zanetti odmahuje rukom.
– Tko osim mene zna jesam li ja slobodna ili nisam? – kaže. No zapravo, obje dijele isto mišljenje: žena mora imati izbor.