Sijedi, proćelavi i brkati 65-godišnjak sjedi netipično tople pariške večeri na terasi restorana s pogledom na kolodvor Gare du Nord, pije sok od cijeđene naranče i prati vijesti iz Hrvatske. Iz Hrvatske, a zapravo i iz Ukrajine i Rusije, odakle stižu vijesti o posjetu hrvatskog premijera Kijevu i reakcije na taj posjet iz Moskve. Prati vijesti i žalostan je zbog verbalnog zaoštravanja odnosa između Hrvatske i Rusije.
– Rusija je bila naš prijatelj i saveznik u nabavi naoružanja početkom 1990-ih. Rusi su nam isporučivali oružje na zahtjev Francuske. Ja sam tome svjedok – kaže Marin Tomulić u razgovoru koji smo vodili u srijedu u Parizu. – Sad se smatra da su Rusi bili i ostali saveznici Srba. Ali za vrijeme Domovinskog rata naoružavali su nas, a ne Srbe – dodaje. Marina Tomulića, kao “prvog dobavljača” kojeg je doveo predsjedniku Franji Tuđmanu, spominje i Josip Manolić u svojoj novoj knjizi “Špijuni i domovina”, drugom nastavku memoara tog bivšeg hrvatskog premijera i visokopozicioniranog dužnosnika tajnih službi, kako iz doba bivše Jugoslavije tako i iz doba stvaranja Republike Hrvatske.
“Kao premijer Hrvatske, Tomuliću sam dao punomoć ovlaštenoga kupca Vlade, a kasnije službenoga predstavnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka u pregovorima oko cijene ili načina isporuke”, piše Manolić u svojim memoarima. “Vrlo brzo nakon što je angažiran, Tomulić je donio dobre vijesti: da je francuska država spremna Hrvatskoj pomoći u nabavi svih vrsta naoružanja. Tako je on postao ishodište skupine – činili su je još Željko Tomljenović, Ivan Čermak i (Dubravko, op. a.) Novak – koja će se trajnije baviti tim poslom. Ne samo da je Francuska prijateljski otvorila svoja skladišta nego nam je otvorila i vrata u Kremlju, koji nam je omogućio kupnju diljem Europe: u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj i Bugarskoj, ali i u Ukrajini i Kazahstanu.”
Tomulić kaže da je i danas blizak s Manolićem i drago mu je da je spomenut u Manolićevim memoarima. A upoznali su se preko Ivana Denca, narodnog heroja i hrvatskog političara iz vremena SFRJ, inače vjenčanog kuma Josipa Tomulića, Marinova oca. Denac, koji je bio politički komesar 13. proleterske brigade, poznaje Manolića iz NOB-a, a obojica su poznavala i Tuđmana i prije osnivanja HDZ-a. – Denac je sa mnom kontaktirao 1990. i ja sam iz Francuske došao u Zagreb, upoznao Manolića, koji me odveo Ivanu Čermaku u ured predsjednika Tuđmana. Čermak me zamolio da pomognem u nabavi oružja – kaže Marin Tomulić. On je u Francusku došao s roditeljima sredinom 1960-ih, a 1990. živio je na jugu Francuske i bio vlasnik salona automobila. Kaže da je među klijentima imao jednog visokog policijskog dužnosnika u Montpellieru koji je kod Tomulića kupio jedan Mercedes, ali kad su se bolje upoznali, taj mu je policijski dužnosnik, inače i bivši obavještajac, rekao da su francuske službe provjerile Tomulića i da vjeruju da je on jedan od rijetkih francuskih državljana koji mogu doći do Tuđmana i tadašnjeg hrvatskog političkog vrha. Sutradan nakon tog razgovora k Tomuliću su došli ljudi, među njima i policijski i obavještajni službenici, ali i dvojica trgovaca oružjem koji su, kaže, inače opskrbljivali francusku vojsku.
Francuska odlučila pomoći
– Rekli su mi da je odluka francuske države da će nam pomoći u naoružavanju – tvrdi Tomulić. – Dali su mi dokumentaciju, katalog svih mogućih vrsta naoružanja ruske proizvodnje. I ja sam nekoliko dana kasnije odletio u Zagreb s tom dokumentacijom. Manolić me odveo k Čermaku u Ured predsjednika. Dao sam Čermaku tu dokumentaciju i on me pitao kad bi ti ljudi mogli doći na razgovor. Odmah sam ih nazvao i oni su rekli: "Dolazimo sutra zrakoplovom!" – opisuje Tomulić kako je dogovorena prva narudžba u toj hrvatsko-francusko-ruskoj vezi.
Prije nekoliko godina, kad je francuska televizija Canal+ snimila dokumentarac upravo o ulozi Francuske u naoružavanju Hrvatske pod tadašnjim UN-ovim embargom na izvoz oružja u bivšu Jugoslaviju, Tomulić je izjavio:
– Katalog koji nam je pokazan sadržavao je sve osim nuklearne bombe. Apsolutno sve – rekao je i nabrajao: puške, streljivo, granate, sofisticirano oružje, helikoptere…
Trgovac oružjem koji je bio francuska veza u ovom poslu zvao se Jacques Monsieur, inače belgijski državljanin s francuskom adresom, vlasnik tvrtke Matimico, čije se ime pojavljuje na jednoj fakturi, prikazanoj u dokumentarcu na Canalu+, na kojoj stoji i ime Marina Tomulića kao kontakt-osobe uime kupca raznog oružja navedenog na toj fakturi. Oružje je stizalo brodom u jadranske luke, ali da bi se zaobišao UN-ov embargo, bilo je trikova. Certifikat krajnjeg odredišta bio je fiktivan. U njemu se navodilo da oružje ide u neku afričku zemlju, primjerice Čad ili Togo, a političari te zemlje koji su na to pristali uzimali bi oko 5 posto provizije. No, brod ne bi otplovio u Čad ili Togo, nego u Sredozemno, pa u Jadransko more.
– Ne mogu se više sjetiti koliko je brodova bilo, tri ili četiri, a poslije smo prešli na zrakoplove – kaže Tomulić i prisjeća se puta jednog broda: – Ušao je u Sredozemno more i išao ravno na Haifu u Izrael, ondje su se mijenjali ime broda i papiri, pa odande prema Jadranskom moru. Brod se prvo zvao Sable (pijesak), a u Izraelu je promijenio ime u Sabre (sablja). U Trstu su bili francuski agenti koji su bili na vezi s brodom. Kad je brod uplovio u Otrantska vrata, pojavila se francuska krstarica i propustila brod – kaže Marin Tomulić.
Takve stvari se ne pričaju
Uz trgovca oružjem Jacquesa Monsieura, Tomulić navodi imena još dvojice Francuza, Monsieurovih suradnika, a jedan od njih u dokumentarcu prikazanom na Canalu+ neslužbeno je potvrdio da je francuska tajna služba znala i nadzirala trgovinu s Hrvatima. Bivši direktor tadašnje tajne službe DST Philipe Bonnet potvrdio je u tom dokumentarcu da je služba imala praksu održavanja neprekidnih kontakata s trgovcima oružjem. Ti kontakti mogli su biti u rasponu od toleriranja trgovine oružjem do izravnog sudioništva. Bonnet je bio šef DST-a od 1982. do 1985., ne u vrijeme naoružavanja Hrvatske, pa govori samo načelno. No, trgovac oružjem Jacques Monsieur u rujnu 2000. pred francuskim sudom tvrdio je da je Hrvatskoj isporučio naoružanje vrijedno desetke milijuna američkih dolara te da je u taj posao ušao uz blagoslov CIA-e i francuske tajne službe. Osuđivan je i u Belgiji i u Francuskoj, a posljednji put Monsieur je imao problema sa zakonom kad je uhićen u SAD-u 2009. zbog pokušaja ilegalne isporuke američke vojne opreme Iranu. Priznao je i osuđen je na zatvorsku kaznu.
Sugovornik Večernjeg lista u Hrvatskoj, upoznat s načinima nabave naoružanja početkom 1990-ih godina, komentirao nam je, pod uvjetom anonimnosti, Tomulićeve tvrdnje. Kaže da ga se sjeća, da ga je viđao u tim krugovima koji su se bavili nabavom oružja, i da je Tomulić zaista bio povezan s Manolićem. No, na pitanje je li točna Tomulićeva tvrdnja da je Rusija prešutno ipak pomagala Hrvatskoj da zaobiđe UN-ov embargo na oružje, taj sugovornik kaže: – Da i znam taj odgovor, ne bih vam ga rekao. Takve stvari se ne pričaju. Ako im je on i svjedočio, malo mi zvuči čudno da o tome priča – rekao je misleći na Tomulića. Još jedan sugovornik, visoki diplomat s iskustvom iz vremena stvaranja hrvatske države, također je pod uvjetom anonimnosti rekao da zna da su ruski dužnosnici, poput nekadašnjeg veleposlanika Rusije pri UN-u, a danas ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, govorili hrvatskim kolegama da ni oni sami (službeni Kremlj) ne kontroliraju tko sve prodaje i gdje sve završava rusko naoružanje zaostalo po istočnoeuropskim ili bivšim sovjetskim republikama.
– Meni se čini da su time trgovali neki ljudi iz tih ruskih, bivših sovjetskih vojnih struktura. Ne bih rekao da su nam Rusi izravno pomagali, ali nisu nam ni odmagali – kaže taj diplomat, podsjećajući da je ponekad Hrvatskoj odmagao upravo francuski predsjednik Francois Mitterrand sa svojim benevolentnim stavovima prema Srbiji, što nimalo nije u skladu s Tomulićevom tezom da je francuska država pod Mitterrandom pomagala u tajnom naoružavanju Hrvatske.
Bio sam s i Kalašnjikovom
S druge strane, tajna dokumentacija, koja je dopirala do javnosti prije desetak godina, kad se podizala optužnica protiv Vladimira Zagorca zbog malverzacija pri kupnji oružja tijekom 1990-ih, zaista jest pokazivala da su sa sofisticiranom vojnom opremom kupljenom iz, primjerice, Bjelorusije dolazili i tamošnji časnici koji su u Hrvatskoj obučavali Hrvate na kupljenoj opremi. Takva vrsta kupoprodaje, praćena obukom, teško se može događati bez neke vrste blagoslova političkog i vojnog vodstva te zemlje, a budući da je riječ o Bjelorusiji, onda vjerojatno i same Rusije.
Natrag na Tomulićevu priču. Dok sjedimo u Parizu, on nam tvrdi da se jednom čak i susreo s ruskim generalom Mihailom Kalašnjikovom, da je posjećivao Kremlj, da se u Beču susretao s ministrom financija Bjelorusije…
– Rusi su znali da to što prodaju ide u Hrvatsku, a u nekoliko navrata otvoreno su rekli: “Mi ne možemo odbiti Francuze.” Francuska država otvorila nam je Rusiju i sva skladišta naoružanja u zemljama u kojima su Rusi imali takva skladišta – kaže Tomulić.
– Zbog svega što je za nas napravila za vrijeme rata, Rusija ne zaslužuje da joj sada nekritički uvodimo i produljujemo sankcije. Bili su naši prijatelji i saveznici. Samo apeliram na to da se ne zaboravi – zaključuje ovaj francuski Hrvat.
>>Plenković odgovorio na oštre kritike iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova
Rusija početkom devedesetih je bila u kaosu, mafija i korumpirani ruski političari su prodavali oružje u to vrijeme po cijelom svijetu.