Jadni neznalice koji bulazne o odnarođenoj ljevičarskoj kulturi prepisuju izravno od Staljina

Tog 26. siječnja 1936. Dmitrij Šostakovič spremao se na put iz Moskve u Arhangelsk, gdje je imao zakazan nastup. U pakiranju ga je prekinuo poziv da te večeri svakako dođe u Boljšoj teatar na izvedbu svoje opere Lady Macbeth Mcenskog okruga. Bila je to redovna izvedba djela koje je praizvedeno dvije godine ranije u Lenjingradu. Oporo djelo o pohlepi, požudi, zločinu i kazni bilo je dočekano s oduševljenjem publike i hvlaospjevima kritike, a ubrzo je prepoznato i u inozemstvu. Sovjetski režim s odobravanjem je pratio i izvještavao o trijumfima opere sovjetskog skladatelja na svjetskim pozornicama, sve do New Yorka. A onda je, tog 26. siječnja 1936., popularnu i proslavljenu operu odlučio gledati Staljin. Šostakovič ga nije vidio sa svog mjesta u gledalištu. Diktator je sjedio u loži iznad orkestra, skriven zastorom.

Ali, vidio je prezirno cerekanje Staljinove svite iz koje bi se svako malo netko nagnuo i prema natrag nešto šaputao s grimasom gađenja na licu. Kad je počeo treći čin, loža je bila prazna. Šostakovič je odmah nakon završetka predstave iz garderobe pokupio kofer i uhvatio noćni vlak za Arhangelsk, zabrinut i nespokojan. Ali, ono što je slijedilo nadmašilo je njegove strahove. Dva dana kasnije, na peronu željezničkog kolodvora u Arhangelsku, prije nego što će se ukrcati na vlak u Moskvu, otvorio je Pravdu. Na trećoj stranici glavnih državnih i partijskih novina pronašao je naslov svoje opere iznad povećeg teksta i ispod naslova “Сумбур вместо музыки”. Mutež umjesto glazbe. Riječ “sumbur” može se prevesti i kao zbrka, nered, džumbus. U svakom slučaju, kao nešto što je negacija i suprotnost jasnoće, bistrine i svakog reda.

U nepotpisanom članku, za koji se pričalo da ga je napisao sam Staljin, a ako i nije u svakom slučaju ga je osobno naručio i odobrio, na račun djela i njegova skladatelja redale su se grozomorne optužbe. Osobito zlokobno zvučala je rečenica kojom je ovako opisan Šostakovičev način skladanja: “To je igra lukave domišljatosti koja može vrlo loše završiti”.

U to doba čistki i terora takve su riječi bile vrlo jasna i izričita prijetnja skladateljevoj karijeri i životu. Za Šostakoviča, već tada jednog od najprominentnijih i najhvaljenijih ruskih umjetnika, taj članak u Pravdi značio je vrata pakla. Slijedilo je mučno čekanje. Jedan od prvih ljudi kojem se Šostakovič obratio pitajući ga za savjet i tražeći zaštitu, bio je mladi maršal Tuhačevski, omiljeni vojskovođa i utjecajni zapovjednik i vojni teoretičar. Ali, uz to i zaljubljenik u glazbu, pa tako i veliki poklonik glazbe Dmitrija Šostakoviča koji je bio čest gost umjetničkih okupljanja u domu sovjetskog heroja. Tuhačevski se odmah latio pisanja pisma Staljinu. Ali, kad je sjeo za stol, pero u ruci počelo je drhtati, a kosa na maršalovu potiljku ubrzo je bila mokra od znoja. Pismo je bilo poslano, ali maršal Tuhačevski nije dugo poživio. Godinu i nekoliko mjeseci kasnije bio je osuđen i strijeljan kao izdajnik. Ali, po Šostakoviča danima, tjednima i mjesecima nitko nije dolazio, premda je njegova glazba naočigled kopnila i iščezavala s koncertnih pozornica.

Za umjetnika slabih živaca, ionako poznatog po neurotičnosti, to iščekivanje bilo je strašnije od smrti. Kao i mnogi drugi njegovi sugrađani, noćima je stajao uz lift, na hodniku ispred svoga stana, s koferom u kojem su bile najnužnije stvari. Bijeg nije bio opcija. Nije se imalo kamo pobjeći. Najmanje što se moglo učiniti bilo je dočekati krvnike ispred vrata, da barem obitelj bude pošteđena noćnog susreta s Vlašću. To razdoblje i trileru nalik priča o tome kako ga je Šostakovič ipak preživio, sadržaj je prvog dijela najnovijeg, lani objavljenog romana velikog engleskog pisca Juliana Barnesa. Knjiga se zove “The Noise of Time” (Buka vremena) i nadam se da će uskoro naći prevoditelja i izdavača i u Hrvatskoj. Sjajno napisan roman dostojan je svoje teme i junaka. To je trostavačna literarna simfonija, utemeljena na činjenicama i obogaćena lucidnim razmišljanjima o odnosu umjetnosti i stvarnosti, umjetnika i Vlasti, čovjeka s težnjom za slobodom i diktatora, čistoće glazbe i do srži pokvarenog, strahom i lažima zatrovanog društva. Drugi “stavak” romana koncentriran je oko događaja dvanaest godina kasnije. Ponovo je prijestupna godina, kojih se Šostakovič užasavao. Te 1948. skladatelj je opet iznenada primio jedan potpuno nevjerojatan i nezamisliv telefonski poziv. S druge strane žice bio je osobno – Staljin.

Rezultat tog razgovora bilo je Šostakovičevo putovanje s delegacijom sovjetskih umjetnika, među kojima je on bio najodličniji i najpoznatiji, u New York, na konferenciju o svjetskom miru. Kao oruđe u rukama propagande koja nije trpjela nikakav prigovor ni pogovor, ondje je doživio nova poniženja. Međutim, konačni poraz Šostakoviča je čekao nakon Staljinove smrti, prijestupne 1960. godine kada je kapitulirao pred Vlašću pristajući da ga upišu u Partiju. Ipak, iza izmučenog čovjeka ostala je velika i nepokorena glazba zbog koje je Barnes i napisao svoj roman. A nama ovdje i danas pouka, osobito u onom prvom poglavlju i u članku objavljenom 1936. godine u Pravdi. Šostakovič i njegova glazba tamo su osuđeni zato što su se odnarodili, zato što su okrenuli leđa narodu i njegovoj potrebi za ljepotom, vedrinom, optimizmom. Jadni neznalice koji danas u Hrvatskoj bulazne o odnarođenoj i anacionalnoj ljevičarskoj kulturi koja promiče estetiku ružnoće, a koju treba zamijeniti jasna, svima razumljiva i vedra “umjetnost za narod”, vjerojatno i ne znaju da prepisuju izravno od Staljina.

Štoviše, u zlokobnom članku u Pravdi čak četiri puta navodi se upravo pridjev “ljevičarski”: ljevičarska umjetnost, ljevičarska konfuzija i ljevičarska izobličenja “prave umjetnosti”, kako u književnosti, tako i u likovnoj i glazbenoj umjetnosti. Srećom, daleko smo od te vrste terora i straha s kakvim se cijeli život nosio Šostakovič. Ali, hrvatski Hitlerovi i Staljinovi patuljci rastu oko nas.

>> Ptica Feniks je kao teatar, stalno umire da bi se iznova rodila