'Šef KOS-a general Vasiljević u ratu je pet puta sletio na Pleso'

Prije tri godine pozvali su me na neki kongres u Vukovaru. Kad sam stigao, rekli su mi: “Evo, došla je dr. Vesna Bosanac pa da vas upoznamo.” A ona mene pogleda i kaže: “Jašo” i krenu suze. Ona je bila, naime, među važnim ljudima koje je Hrvatska tijekom rata tražila u razmjenama zarobljenika, a o kojima dosad nije bilo puno medijske pompe, nego smo detalje ipak držali u tajnosti.

Sada, međutim, kad se javlja Hebrang i svašta tu izmišlja, vrijeme je da se pojasne i one glavne razmjene o kojima sam se uime hrvatskog državnog vrha brinuo ja.Kaže mi to na početku razgovora Jakov Bienenfeld, u vrijeme početka rata lider Židovske općine u Zagrebu, tada i sada znani poduzetnik.

Šušak za sebe nije uzeo ni toliko da stane na dlan

Premda teško bolestan ili upravo zato, Bienenfeld je odlučio progovoriti o nekim manje ili uopće nepoznatim detaljima iz Domovinskog rata.

Povod su bile izjave Andrije Hebranga i Stjepana Adanića o ulozi pregovarača JNA generala Andrije Rašete koji je, tvrdi Binenfeld, bio jedini iz generalskog vrha JNA s kojim se moglo pregovarati i koji se držao dogovorenog.

Bienenfeld je, a zadužen od ministra obrane Gojka Šuška i predsjednika RH Franje Tuđmana, sudjelovao u razmjenama najvažnijih pojedinaca između hrvatske i srpske strane. U tim je godinama osobno kontaktirao i pregovarao, osim s Rašetom, s glavnim ljudima na protivničkoj strani, poput Aleksandra Vasiljevića, šefa KOS-a, vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, njegova vojnog zapovjednika Ratka Mladića, sigurnjaka Ljubiše Beare.

Pomagali Gotovina i Praljak

I danas ističe kako je s Vasiljevićem i Rašetom razvio odnos povjerenja, a velike razmjene s Vasiljevićem je dogovarao “na riječ”. Otkriva da je šef KOS-a Vasiljević tijekom rata pet puta avionom, transportnim Antonovom, slijetao iz Beograda u Zagreb, gdje ih je on dočekivao.

Osim Vesne Bosanac i dr. Jurja Njavre, Antona Kikaša, emigranta iz Kanade koji je zarobljen pri pokušaju dopreme aviona oružja, Bienenfeld i Vasiljević su imali još nekoliko važnih razmjena poput grupe Labrador, koja je razmijenjena za naše diverzante ubačene u Srbiju. S obzirom na to da je Vasiljević uvijek bio prisutan u zrakoplovu u takvim situacijama, dosad Bienenfeld nije otkrivao detalje.

Razmjene su dogovarane tako da je Bienenfeldova tajnica iz zagrebačke Židovske općine telefonom nazivala Židovsku općinu u Parizu, oni su nazivali Vasiljevića u Beograd i potom spajali Bienenfelda i Vasiljevića.

Bienenfeld ima kontroverzan pogled na te pregovarače sa srpske strane. Ne sotonizira ih, naprotiv, ističe, primjerice, kod Vasiljevića i Rašete, njihov profesionalizam i oficirsku čast. Čuo se s njima stoga i nakon rata.

Ne skriva, međutim, da mu je posebnu poziciju u stjecanju povjerenja kod inače krutih i opasnih generala JNA osiguralo i to što je Židov, odnosno “drug Jevrejin”, kako su ga nazivali u vojnom vrhu u Beogradu. To mu je, uostalom, bila i legitimacija s kojom je kasnije u jedanaest konvoja iz opkoljenog Sarajeva izvlačio tamošnje Židove, ali i Hrvate, Srbe i Bošnjake, koji su činili barem 50 posto konvoja.

Bienenfeld mnogo zna o tim tajnim razmjenama i pregovorima, a ističe da su u pomaganju i izvlačenju konvoja pomoć osigurala i dva hrvatska generala – Ante Gotovina i Slobodan Praljak.

Prilikom razmjene obavještajne grupe Labrador, sjeća se Bienenfeld, jedan od njezinih pripadnika poželio je ostati u Hrvatskoj i rekao: “Ja bih ostao, ali se bojim da ćete me likvidirati.”

– Ja sam mu rekao: Stani iza mene. To se zbivalo na zagrebačkom aerodromu Pleso. Do njega je došao Vasiljević i pitao ga: Ti hoćeš ostati ovdje?

Pripadnik Labradora me pogledao, pa sam ja Vasiljeviću ponovio: Da, on želi ostati tu. Vasiljević mu je nakon toga samo rekao: Dobro, srećno ti bilo, pokupio je ostalu šestoricu iz grupe i odveo ih – priča.

Ne želi, međutim, ni danas reći o komu se radilo, ali bi, kaže, želio da mu se ta osoba javi.Bienenfeld otkriva kako je, u stilu zagrebačkog dečka s asfalta, što često ističe, uvijek od Srba uspio dobiti više nego što je dao. Počelo je tako da je Vasiljeviću sjeo licitiranjem, primjerice:

“Valjda ovi tvoji Srbi vrijede više od Hrvata. Daj mi za svojih pet barem deset Hrvata.”Pitam Bienenfelda koju je on to službenu funkciju imao tada. Kaže da je bila neslužbena, dogovorena u državnom vrhu, a da je on mahao jedino papirom na kojem je pisalo šef sigurnosti Židovske općine.

– Tu sam funkciju ja, naravno, izmislio, ona nije postojala – kaže.

Cijela je priča počela kada je zarobljen Kikaš. Tuđmanu je on bio važan zbog kanadskih Hrvata. U tom trenutku nije bilo važno što je Kikaš postupio glupo jer “tko pametan dovozi oružje i sjedi u istom avionu,

Hebrang izmišlja, Rašeta je bio pošten oficir i držao se dogovorenog

umjesto da dođe redovnom linijom”, i danas se čudi Bienenfeld, koji za Kikaša koristi i prilično nepristojne izraze.

– Kad sam ga preuzeo u Beogradu od Vasiljevića, prvo što me je pitao bilo je: Koliko ste platili za mene? Ništa, takve kao što ste vi dobivamo pride, odgovorio sam, što je njega, naravno, strašno naljutilo. Nisam mu tada rekao punu istinu jer mi jesmo trgovali za njega. Prije toga Tuđmanu sam samo rekao: Pustite meni, Židovu, trgovanje, jer vi Hrvati ne znate trgovati – prisjeća se.

Objašnjava i kako su letovi između Zagreba i Beograda postali učestali. Sjeća se kako mu je Šušak rekao na početku: Ma nema šanse da ti Vasiljević dođe na Pleso, plašit će se. S druge strane, Vasiljević je Bienenfeldu govorio: Ma nema šanse da me Šušak pusti u Zagreb, nema on muda. Rezultiralo je to, međutim, s pet tajnih letova između Zagreba i Beograda tijekom rata.

“Legitimacija” u Beogradu

Sjeća se Bienenfeld da je Vasiljević bio “jako simpatičan, kao uostalom i svi vrhunski udbaši”. Danas to može zvučiti čudno, no u to opasno vrijeme i ovakvo frajersko nadmetanje imalo je svoju ulogu i, što je najvažnije, postizalo cilj. Prepričava razgovor u kojem je pogođena trgovina s Kikašem.

– Ja sam Vasiljeviću rekao: Što će vam Kikaš? Pa, švercao je oružje, kaže mi, a ja njemu: Pa što onda, kao da vi ne švercate oružje. Dobro, a što mi daješ za njega? Dajem ti generala Aksentijevića, kažem mu, a Vasiljević uzvraća: Pa što ću ja s njim, a ja njemu:

Pa lepo će ti pisati da si ti spasio generala. Vasiljević je tada rekao da će razmisliti i poslati popis. Nakon sat vremena stigao je popis, naravno preko Pariza, a na njemu su bili još neki zarobljeni oficiri JNA. Pogledao sam popis, a kraj mene je sjedio moj otac Zlatko.

Bacio je oko i primijetio:

Vidi ti Vasiljevića, koga on z... Izvlači si on svog kuma. Pokazalo se da je jedan od zarobljenih pukovnika Vasiljevićev kum. Otišao sam kod Šuška i objasnio da Beograd traži Aksentijevića i još tri, četiri pukovnika, među kojima je i kum. Kako smo morali brzo smiriti Tuđmana, Šušak je samo odgovorio: Uzmi, nosi. Preuzeo sam ih u zatvoru Remetinec i odvezao potom na Pleso. Predao sam ih Vasiljeviću i rekao mu: Generale, vaš KOS je jaka organizacija, ali je beba prema izraelskom Mossadu.

Ako vi mislite da ja ne znam da sam sada vama doveo vašeg kuma, u velikoj ste zabludi. Bio je šokiran, ali je zapamtio lekciju – prepričava Bienenfeld otpuhujući dim iz cigare.

Nakon toga stekao je svojevrsnu “legitimaciju” u Beogradu, što mu je kasnije, pokazalo se, prilično olakšalo. Primjerice, kada je brodom Liburnija probijao pomorsku blokadu Dubrovnika. Na brodu su vozili stotine tona hrane, tisuću i sto plinskih boca i desetke tona nafte, kao i velike dizelske agregate, tada najpotrebnije odsječenom Dubrovniku.

Liburniju je zaustavio patrolni brod JNA, koji je zahtijevao da brod ode u crnogorsku luku Kumbor na pregled. Bienenfeld je oficiru JNA objasnio da to ne dolazi u obzir i uputio ga da provjeri u Beogradu. Nakon 15 minuta brod je propušten bez pregleda. Bienenfeld kaže da se i on držao dogovora i tada na brodu nije bilo i oružja.

Kasnije je Bienenfeld još koristio svoj beogradski status “druga Jevrejina”, osobito prilikom izvlačenja sarajevskih Židova. Kaže da su u pravilu konvoji sretno prolazili kroz teritorij koji kontroliraju bh. Srbi. No, bilo je opasno prolaziti kroz kaotični bošnjački teritorij. Otkriva da su upravo ovdje svojim vezama s vojnim vrhom Bošnjaka uskočili hrvatski generali Gotovina i Praljak, koji su potom organizirali prolaz i kroz teritorij koji kontroliraju Hrvati. Premda Bienenfeld ističe da u tim konvojima nije izgubio nijednog čovjeka, kaže da jedan konvoj nije prošao glatko.

– Kružila je priča da će Židovi izvući i svetu knjigu Hagadu, pa su ih pretraživali. Knjigu nisu našli, ali su im pokupili sve zlato koje su nosili. Odmah sam nazvao generala Ratka Mladića i rekao mu: Mi idemo prema hrvatskoj granici i ako nas tamo ne bude čekalo oteto zlato, cijeloj svjetskoj javnosti, a Židovi drže svjetske medije, reći ću da im je, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, oduzeto zlato na isti način na koji su to radili nacisti. Stigli smo potom do granice i prešli je, a ja sam na srpskoj strani ostavio jednog djelatnika SIS-a da čeka. Nakon sat vremena Mladićevi vojnici dovezli su zlato i predali ga. Falio je samo jedan zlatni dukat – sjeća se Bienenfeld.

Josipović je pogriješio kada je govorio da Hrvati i dalje nose ustašku zmiju. Jako negdje ima najmanje anti-semiTizma, onda je to ovdje

Danas on može zvučati kontroverzno, pogotovo kada tvrdi za Rašetu da je bio pošten jugoslavenski oficir te da se Vasiljeviću moglo vjerovati na riječ. No, to je njegovo osobno iskustvo. Osim toga, taj jugoslavenski oficirski milje je njemu bio jako dobro poznat budući da je i njegov otac, kao znanstvenik, bio pukovnik JNA.

Bienefeld je živio u djetinjstvu i u Beogradu, a i sam je bio, kako kaže, Jugoslaven. Sve dok nije Milošević navalio na Hrvatsku. Njegov otac je isto tako na početku stvaranja hrvatske države prešao u hrvatsku vojsku i dobio čin generala. No, važnije, bio je osobni savjetnik Šušku. Premda Bienenfeldi obiteljski jako dobro poznaju Tuđmanove i desetljećima su se družili, i sada smatra da je barem jednako za hrvatsku nezavisnost, a možda i važniji, bio upravo Šušak.

Potvrđuje da je glavna Šuškova odlika koju su poštovali svi – pa i protivnici (Rašeta kaže da je vjerovao samo Šušku), kao i saveznici Amerikanci – bilo to što se držao dogovora i da će ono što obeća ispuniti.Ispružio je potom Bienenfeld prema meni dlan i dodao: “Šušak za sebe nije uzeo ni toliko da stane na dlan”, ističući time njegovo poštenje i skromnost. Istina, dodaje, ispod radara su mu se provukli neki koji su krali, kod nabave oružja tijekom embarga i obogatili se, no krivnja po njemu nije na Šušku jer nije stigao na sve paziti. Tuđmanovu filozofiju pomirenja upravo je Šušak realizirao na vojnom planu i izgradio pobjedničku vojsku.

– Samo je Šušak mogao stvoriti vojsku u kojoj su efikasno funkcionirali s jedne strane Josip Perković kao bivši udbaš i Ante Gotovina kao bivši legionar – ističe.Poslije rata Bienenfeld se vratio biznisu, danas je vlasnik uspješne softverske firme VipData. Rijetko politički istupa, ali kada to učini, čuje se. Tako je bilo kada je predsjednik Ivo Josipović govorio u izraelskom Knessetu, pun kritike prema ulozi Hrvata u ratu na strani nacista. I dok su svi šutjeli, javio se Bienenfeld i ocijenio takav nastup ulagivačkim i nepotrebnim. I danas poručuje svima – Hrvati se ne moraju ni za što iskupljivati.– I to kažem ja kao Židov kojemu je u holokaustu stradalo 40-ak članova obitelji.

U NDH je pobijeno 20 do 25 tisuća Židova i to je učinio dio hrvatskog naroda, ustaše koji su činili nekoliko postotaka. To što su oni učinili Židovima nije grijeh drugih Hrvata. I ne mogu to Hrvati baštiniti kao naslijeđe. I zato je Josipović pogriješio kada je govorio da Hrvati i dalje nose tu ustašku zmiju. Ne nose i ako negdje ima najmanje antisemitizma, onda je to u Hrvatskoj – uvjerava Bienenfeld te uz smijeh dodaje da to zna jer su mu i prva i druga žena Hrvatice.No, ljutio se on i na prethodnog predsjednika Stjepana Mesića jer ga smatra odgovornim za to što je došlo do podjele u ionako maloj židovskoj zajednici.

Odbio je i Tuđmana koji je želio sagraditi židovsku sinagogu na mjestu one porušene u Praškoj ulici u Zagrebu. S obzirom na to da je najjači protivnik gradnje sinagoge upravo Jakov Bienenfeld, tražio sam da objasni. I jest.

– U devedesetim sam Tuđmanu objašnjavao da Židovi osjećaju da nije ispravno dizati velebnu sinagogu u trenucima kada je u Hrvatskoj porušeno 1200 katoličkih i stotine pravoslavnih crkava. Kasnije sam političarima objašnjavao da nije problem potrošiti desetak milijuna eura na gradnju, problem nastaje kasnije jer netko treba plaćati održavanje. To ne može mala židovska zajednica s tisuću duša, a ne bi bilo u redu da to plaća Zagreb ili država.

I dalje predlažem rješenje da se na tom prostoru sagradi poslovna zgrada, a da novac od iznajmljivanja prostora postane financijski temelj židovske zajednice u Hrvatskoj. U prizemlju zgrade napravili bismo spomenik na sjećanje Židovima – s pričom o sinagogi završava ovaj “praktični” dečko sa zagrebačkog asfalta. E da, i kojeg nema u Registru branitelja. U MORH-u su mu rekli da “pokrene postupak preko općine”. Kaj god, odgovorio im je. Frajerski.

>>Andrija Rašeta: Muči me nostalgija, želim se vratiti u Hrvatsku

>>'Bio je dio mehanizma zločina, treba ga procesuirati, a ne nagraditi'