Jandroković, umalo novi Stjepan Radić

O tome kako izvana dirigirana ljubav na silu ne može donijeti ništa dobro, već u pravilu ostavlja tragikomične posljedice, najbolje se možemo se uvjeriti na primjeru hrvatsko-srpskih odnosa zadnjih godina.

Nekadašnji Šešeljev potrčko, ratni huškač iz Gline i zloglasni Miloševićev ministar informiranja, Aleksandar Vučić, tipičan je primjer čovjeka s mrljom, kakvog zapadni postkolonijalni upravitelji Balkana najviše vole. Dok svim silama poteže Srbiju prema EU, u čemu mu najviše pomaže Njemačka, Vučić istovremeno maksimalno odlaže priznanje Kosova, nadajući se nekom brzom geostrateškom obratu, koji pak nikako da dođe, pa se čini da će uskoro morati ili priznati Kosovo i time otkloniti jedinu stvarnu prepreku na putu prema EU ili će se okrenuti Rusiji, pri čemu opet nema Kosovo, ali taj fakt barem ne mora priznati. U toj, za srpsko vodstvo mučnoj situaciji, mala utjeha im je da se svako malo mogu odmarati na Hrvatskoj, čije su ćate dobile nalog da se intenzivno druže s istočnim susjedom i pomažu mu na putu prema Uniji. Dovoljno se podsjetiti Vučićeva posjeta Hrvatskoj na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, do kojeg je došlo bez ikakvog jasnog povoda i koji je okončan bez ikakve konkretne koristi za hrvatsku stranu.

Za Predsjednicu je, štoviše, taj posjet bio i izrazito politički štetan i bit će sigurno jedna od stvari koje će u sljedećoj kampanji morati objašnjavati svom desnom biračkom tijelu, uz podršku ratifikaciji Istanbulske konvencije i svojevremeni poziv Borisu Jokiću da bude ministar obrazovanja u tehničkoj vladi koju je okupljala. Za Hrvatsku beskorisno, za nju politički štetno, pa zašto je onda uopće pozivala Vučića? Nije se teško dosjetiti. Gostujući u Otvorenom prije famoznog posjeta, član vladajuće većine okupljene oko HDZ-a Milorad Pupovac rekao je kako Predsjedničin poziv Vučiću ima posebnu važnost “utoliko što naši prijatelji iz svijete žele da se to dogodi”. O Predsjedničinom pozivu munjevito se na Twitteru oglasilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu, sljedećim riječima:

“Drago nam je vidjeti taj pozitivan korak. SAD snažno podupire poboljšane odnose između Hrvatske i Srbije. Taj odnos je ključan za prosperitet i stabilnost regije”. Dakle, družimo se s Vučićem na silu, a zapadno inzistiranje na toj ljubavi je toliko nesuptilno da je Predsjednica morala pozvati Vučića u posjet samo nekoliko dana nakon razmjene oštrih prosvjednih nota izazvanih srpskom propagandističkom izložbom o Jasenovcu u sjedištu UN-a. “Dragoga gosta” pozvala je bez koordinacije s Vladom. Plenković se tada iz cijele priče izmigoljio neokrznut. Vučić nije bio njegov gost, nije se radilo o njegovoj domaćoj zadaći pa ga nije morao posebno tetošiti. Ali, sada se morala odigrati druga epizoda serijala “Ljubav je na silu”.

Visoko saborsko izaslanstvo predvođeno predsjednikom Jandrokovićem, došlo je ovaj tjedan u posjet Srbiji, prvi takve vrste. No, samo dva mjeseca nakon što je predsjednik Srbije Vučić predložio moratorij od pola godine na nezgodne teme iz prošlosti, dogodio se novi međunarodni incident, zbog kojeg je posjet predsjednika Hrvatskog sabora već prvog dana prekinut. Naime, zastupnik u srpskoj skupštini Vojislav Šešelj je s par kolega, ispsovao delegaciju Hrvatskog sabora, a potom su oborili hrvatsku državnu zastavu i zajednički je izgazili. Osiguranje ih u tome nije uspjelo ili ih nije ni željelo spriječiti. U srpskoj skupštini su tako oskvrnavljeni simboli Republike Hrvatske, ali barem se nije pucalo. Ono što je u Hrvatskoj umjetnički performans, najčešće plaćen javnim novcem, kad se napravi u inozemstvu službenom izaslanstvu je ipak međunarodni incident pa je hrvatsko izaslanstvo prekinulo posjet i vratilo se u Zagreb. Premijer Plenković je dan nakon nemilog događaja izjavio kako ćemo “nastaviti graditi dobre odnose sa susjedima, a na ovakve događaje ćemo reagirati odlučno”. U čemu se sastojala ta odlučnost? U tome što unatoč incidentu nisu ostavili Jandrokovića u beogradskoj skupštini da riskira još goru sudbinu? Ili u tome što su poštom uputili prosvjednu notu veleposlanici Srbije, nakon što ju je odbila osobno primiti?

Predsjednik Srbije Vučić osudio je incident, no nije nijednom riječi izustio ime njegovog počinitelja Šešelja niti se ispričao, štoviše ponovo je lagao i izvrijeđao Hrvate: “Naše je da to osudimo i u tome se razlikujemo od Hrvata koji, uz iznimku Kolinde Grabar-Kitarović, ništa od incidenata kada sam ja bio u Zagrebu nisu osudili” rekao je i dodao: “Ne zaboravite, nekoliko srpskih zastava je spaljeno dan prije nego ću doći u Zagreb. Na dan kada sam bio u Zagrebu jedan njihov zastupnik me je jurio po ulicama, a iznenadio se valjda kad sam stao pa nisam više htio bježati. Vrijeđali su me, nazivali najgorim četnikom, najpogrdnijim imenima i to meni nije bio dovoljan razlog za napuštanje Zagreba jer sam smatrao vrlo važnim da razgovaramo”. Vučić laže, jer nikakvog paljenja zastava povodom njegovog posjeta nije bilo, a to da ga je Miro Bulj “jurio po ulicama” u filmskoj potjeri je izmišljotina. Dobacio mu je samo “kad ćeš doći u Glinu?” kad ga već o boravku u okupiranoj Glini 1995. nije usudio pitati nitko od hrvatskog vodstva. Umjesto isprike, Vučić je nastavio s fiksacijom na blaženog Alojzija Stepinca, ističući kako mu Hrvatska u općini Dvor na Uni planira podići spomenik: “Taj spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćnom presudom osuđenom za zločine počinjene protiv Srba, bit će potpuno bačen u sjenu i to u mjestu koje je najstrašnije stradalo od ustaške kame”, rekao je Vučić i to je valjda najteža posljedica incidenta u srpskoj skupštini. No još je urnebesnije Vučićevo podsjećanje na to kako su, ne tako davno, radikali i Vojislav Šešelj tijekom posjeta Federice Mogherini galamom prekidali njezin govor u Skupštini Srbije: “Šešelj to napravio i Mogherini, pa je Mogherini govorila u nemogućim uvjetima i ne samo da nije napustila Srbiju, nego nije napustila ni Skupštinu”, rekao je Vučić.

Ukratko – Njonja tebra, Laki je malo nervozan, nemoj da se duriš zbog malo vike. No Hrvati imaju izvjesno iskustvo iz beogradske skupštine koje Mogherini nema pa ne čudi brzo povlačenje. Zastupnik Šešelj se oglasio na Twitteru u istom stilu, referirajući se, zanimljivo, na isti motiv kao i Vučić: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika…. Ako je nekome žao zbog gaženja hrvatske zastave i psovanja pripadnika njihovog Sabora, samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu”, napisao je u dvije objave u srijedu. Predsjednica srbijanskog parlamenta Maja Gojković i premijerka Ana Brnabić osudile su Šešeljev čin, ali se u priopćenjima za javnost nisu ispričale hrvatskim dužnosnicima, štoviše Gojković je relativizirala incident uspoređujući ga s navodnim neugodnostima koje je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić doživio prilikom posjeta Zagrebu. No u svemu tome postoji jedan puno veći problem.

Zašto je izaslanstvo hrvatskog Sabora uopće išlo u Beograd samo par dana nakon izravnih Šešeljevih prijetnji predstavniku hrvatske manjine, što je prošlo bez adekvatne reakcije srpskog vodstva i tužiteljstva? Nakon objavljivanja Haške presude od deset godina zatvora za sudjelovanje u zločinima i protjerivanju vojvođanskih Hrvata Šešelj je prošli tjedan izjavio kako se intenzivno priprema za ponavljanje svojih ratnih zločina, a krenut će od Tomislava Žigmanova i Nenada Čanka. Općem ozračju ljubavi i tolerancije pridonijela je i najava mitinga kojeg će Srpska radikalna stranka održati u Hrtkovcima 6. svibnja, na dan kada je na skupu te stranke 1992. godine Šešelj pozvao na progon Hrvata iz tog vojvođanskog mjesta, zbog čega je kasnije i pravomoćno osuđen. Umjesto otkazivanja najavljenog posjeta, naše ćate su otišli na izvršenje domaće zadaće u beogradsku skupštinu kao da se ništa nije dogodilo.

Ishod te misije mogao je iznenaditi samo krajnje naivčine. No ne treba sumnjati da ćemo, čim se prašina malo slegne, svjedočiti nastavku tog ljubavno-političkog postkolonijalnog serijala. Hoće li nakon predsjednika država i predsjednika parlamenata u novoj epizodi konačno uslijediti i zagrljaj hrvatskog premijera i srpske premijerke? Stvarnog poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa neće biti bez iskrenog nastojanja suverenih i dobronamjernih aktera s obje strane. A do tada ćemo se još načekati. Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok dočekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.