Rat u kojem je država opasnija od navijača, a navijači povijesno veći od države

Devet mjeseci Bijesa, čudna kuma – ti su mi stihovi velikoga Tina u mislima ovih dana opterećenih političko-navijačkim sukobima. Odnos između upravljača i mladih nogometnih navijača kod nas se od kasnoga ljeta do danas promijenio sa zla na gore. U večernjim satima 6. rujna 2016., neposredno nakon predizbornoga skupa HDZ-a na splitskoj rivi koji je obilježio prosvjed nekoliko stotina pripadnika Torcide, predsjednik vladajuće stranke Andrej Plenković je izjavio: “Demokracija je najveća vrijednost i ona podrazumijeva slobodu govora, pa i prosvjede. Nije mi smetalo. Za stranku odgovaram od 17. srpnja kad sam je preuzeo. Provodit ću sve zakone”. Pripadnici te navijačke skupine, koji su nosili transparente s porukama ZAKON O SPORTU?! SDP=HDZ=HNS. DJELA, A NE RIJEČI te 11 OD 17 PROBLEMA I KRIMINAL, prije toga su sat i pol vremena prekidali govornike skandiranjem “Lopovi”, “Prodane duše”, “Izdaja”, “Vi ste Orjuna”, “Jebo vas Mamić”, “Šta se vadiš, lažove” i sličnima. Torcidaši su se neometano od policajaca u odori i civilu udaljili s rive za vrijeme govora Plenkovića i baš nijedan od njih za uvrede nije položio račun.

Sklerotična javnost

Za razliku od toga, dvanaestorica mladića koji su 10. lipnja ove godine zajedno sa sličnima sebi na trajektu Split – Supetar i potom na pristaništu u tom bračkom gradiću grubo vrijeđali državnu tajnicu za sport Janicu Kostelić privedena su na ispitivanje u policiju; sedmorica su kažnjena sa po pet dana zatvora. Premijer Plenković se izjasnio da je djelovanje represivnih tijela u tom slučaju bilo sasvim primjereno, sukladno učinjenom. I novi ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nastojao je opravdati takvo postupanje pa je izjavio: “Policija je djelovala sukladno zakonu i svi oni koji danas o tome nešto polemiziraju, trebali bi znati da više od tisuću, u prosjeku, takvih djela policija godišnje procesuira u Republici Hrvatskoj“ (Dnevnik Nove TV 12. lipnja). Javne osobe koje ovih dana o tome “nešto polemiziraju”, među kojima sam i osobno, upozoravaju ministra i druge vlastodršce da je takvim kažnjavanjem mladih verbalnih nasilnika napravljen opasan pravni presedan, budući da se tako krši odredba Ustava (članak 14.) prema kojoj su u Hrvatskoj svi pred zakonom jednaki.

Mediji posljednjih dana poput rastvorenih prezrelih šipaka pršte od upozorenja na nejednake kriterije u kažnjavanju verbalnih nasilnika. Mnogi novinari, analitičari i oporbeni političari ističu da u samostalnoj državi već godinama pripadnici velikih navijačkih skupina urbi et orbi vrijeđaju političare (ustvari još od treće godine vlasti HDZ-a), ali zbog toga nisu utamničavani. U političkoj povijesti ove zemlje tako će ostati zabilježen 27. listopada 1995., kad su Bad Blue Boysi na predizbornom skupu vladajuće stranke u Zagrebu neposredno nakon ratne pobjede vodili bizaran dijalog na agori s predsjednikom Franjom Tuđmanom, što je izazvalo veliku pažnju znanstvenika i drugih zainteresiranih u inozemstvu. Upozoravaju i na začudnu okolnost da mladić koji je 8. lipnja u Bolu s leđa udario Zdravka Mamića i bacio ga u more, što je zasigurno teže nasilje od verbalnoga upućenog Kostelićki, nije pritvoren. Hrabriji komentatori podsjećaju da ni neki dužnosnici nogometa koji su se verbalno nasilnički ponašali nisu pritvoreni, pri čemu najviše ističu primjere neprispodobivoga verbalnog divljaštva Zdravka Mamića. A pojedini, uglavnom socijaldemokratski zastupnici, nastoje vratiti sjećanje sklerotične javnosti na verbalne opačine kojima su osobno bili izloženi u posljednjih nekoliko godina, pritom izvodeći lucidne performanse – nisu ni izbliza bili tako kreativni kad su obnašali državnu vlast – u sabornici pa i u žili kucavici socijalnoga života metropole. Premijer je uprizorenje Arsena Bauka, Bojana Glavaševića i Predraga Grbina kraj Kožarićeva “Prizemljena sunca” u Bogovićevoj ulici označio kao “sramotni skeč” koji se “može raditi u nekom svojem kružoku, uz kavu, vino ili pivo, ali ne u ozbiljnoj politici”. Pritom je zaprijetio: “To im nećemo dopustiti”. Na vijestima RTL-a 13. lipnja je uz ostalo ustvrdio: “Grozno divljaštvo prema Janici Kostelić koja je najtrofejnija sportašica, žena koja je sa još dvije kolegice bila tamo i koja je doživjela takvo verbalno blaćenje koje je nedostojno bilo koga. Da mi netko opravdava takvu situaciju, ne dolazi u obzir.”

Navedeno čak dopušta ocjenu da je i Plenković izložen specifičnom obliku “bipolarnoga poremećaja”, koji pogađa za tu tegobu osobito ranjivu populaciju vrhunskih političara. Naime, dok je bio “samo” predsjednik posrnule stranke koja se nadmeće na izborima pokazivao je demokratsku širinu i štitio pravo na prosvjede, pa i one neugodne; kad je zgrabio poluge države, zajedno s HDZ-om kojemu njegovi birači izgleda baš sve opraštaju, postao je zagovaratelj represije prema verbalnim prijestupnicima. Tolerantni Voltaire iz kampanje premetnuo se u isključivoga Richelieua na vlasti. Kad se primaknu izbori i počne kampanja, opet će postati Voltaire. Možda je baš to najučinkovitiji način na koji se kod nas danas, pa i drugdje, postaje i ostaje Njegova Eminencija. Svakako treba uzeti u obzir da se ispadi verbalnoga nasilja razlikuju, a najviše prema okolnostima počinjenja i akterima koji su kao počinitelji ili žrtve uključeni u narušavanja psihičkoga integriteta. Doista je specifičan prizor u kojemu veća skupina muškaraca grozomornim pjesmama i poklicima diskreditira jednu ženu u prisutnosti njezinih kolegica, i to heroinu sporta koja je kao malo tko zadužila ovu zemlju. Torcidaši, međutim, Janicu Kostelić nisu krenuli vrijeđati kao privatnu osobu i bivšu istaknutu sportašicu; zaslijepljeni mržnjom prema političarima bez razlike, a poglavito onima na vlasti, oni su u tom sramotnom času u njoj vidjeli samo javnu dužnosnicu postavljenu od vladajuće stranke koja je zadužena za sport pa time i za tuzemni nogomet koji je već “cijelu vječnost” opterećen nepravdama i problemima. Upravo na tu okolnost su nakon incidenta upozorili dobri poznavatelji i Janice i situacije, uz ostale Ante Kostelić koji je ustvrdio kako njegova kći “nije članica HDZ-a, ali ju je izabrao vladajući HDZ i zato se našla u ovakvoj situaciji” (Večernji list, 12. lipnja).

Okolnost da je baš Janica Kostelić poslala mišljenje o usklađivanju Hrvatskoga nogometnog saveza sa Zakonom o sportu te da je slijedom toga nogometna organizacija nedavno uskladila svoj Statut s odredbama tog Zakona nasilnicima s trajekta i iz Supetra i njihovim brojnim istomišljenicima po svemu sudeći ništa baš ne znači. Mnogi pripadnici Torcide, ali i ostalih navijačkih skupina, više ne vjeruju nikome, s obzirom na to da su svikli na različite manipulacije. Zakon o sportu je Sabor usvojio prije gotovo dvije godine, ali se unatoč obvezi o usklađivanju sportskih organizacija s njime u roku od šest mjeseci zapravo nije ništa promijenilo. Tako je još uvijek u sastavu Izvršnoga odbora HNS-a Alojzije Šupraha, bivši kontroverzni nogometni sudac i lokalni šef tajne službe koji je prije tri godine u Dugopolju pripit udario bivšega predsjednika Hajduka Marina Brbića. Torcidaši, Boysi i drugi navijači, s kojima slijedom rada na knjizi o međuodnosu nogometa i politike kod nas u posljednje vrijeme često komuniciram, uz ostalo upozoravaju kako od 17 članova glavnoga tijela te sportske “države u državi” jedanaestorica imaju člansku iskaznicu HDZ-a. Primjerice, dvadesetogodišnji pripadnik Torcide sa Skalica (četvrt u središtu grada) rekao mi je 20 dana nakon prošlogodišnjega predizbornog skupa HDZ-a u Splitu: “Ne virujemo ni jednom političaru, pa ni tom Plenkoviću. Šta nije odma kad je posta predsjednik naredija onoj jedanaestorici HDZ-ovaca iz Izvršnog odbora HNS-a da daju ostavke i prestanu imat posla sa tim Mamićem koji uništava i Hajduk i nogomet i sve šta nam je važno.”

Nisu slušali Meštra

U ovom je sukobu Janica Kostelić, koja je, ruku na srce, za političarku slabo artikulirana, ponajprije kolateralna žrtva. Suprotstavljeni su s jedne strane mladi navijači i njihove jake organizacije (već sam u više navrata u javnosti ocijenio da su Torcida i s njom povezana udruga Naš Hajduk uz Katoličku crkvu najsnažnije organizacije civilnoga društva u Dalmaciji), a s druge strane članovi vodstva HNS-a i njihovi pobočnici, neki politički akteri na lokalnoj i državnoj razini te izvjesni medijski i ostali čimbenici. Konflikt je to koji se sve više zbiva u skladu s Njegoševom kletvom “do istrage vaše ali naše”. U njemu se već neko vrijeme ne biraju sredstva: ucrtava se kukasti križ na travnjaku stadiona uoči važnoga međunarodnog susreta; prekida se utakmica reprezentacije i poručuje transparentima istaknutima u dalekoj zemlji kako je, što se tiče vatrenih, “od mora ljubavi ostala samo sol”; održavaju se neprijavljeni prosvjedi na skupovima vladajuće stranke; diskreditiraju vodeći političari te državni i nogometni dužnosnici, a najmoćniji među posljednjima već je nekoliko puta fizički napadnut (napad u Bolu bio je naročito ozbiljan) u različitim mjestima regije koju neki kod nas još uvijek nazivaju “južna Hrvatska” itd.

Da nogometno-politički imperij – još uvijek to carstvo moći i novca nije odijeljeno – itekako žestoko uzvraća udarce pokazalo se već više puta, uz ostalo pri pritvaranju sedmorice nasilnika koji su snimljeni kako vrijeđaju Janicu. Osnova njihova kažnjavanja je neprihvatljivo psihičko nasilje, ali u tome itekako ima elemenata verbalnoga delikta. Unatoč težini uvreda, prije nego što je donesena odluka da se ti mladići strpaju u zatvor valjalo je dobro promisliti konstruiraju li se od njih žrtve pa i svojevrsni ne samo navijački nego i politički mučenici. Takvu konstrukciju omogućuju nedvojbeno različiti i nepravedni kriteriji u usporedbi s drugim verbalnim nasilnicima, pa i onima koji su temeljem imetka i političkih veza i dalje “stupovi društva” (što puno govori o tome kakvo je bilo, još uvijek jest, a vjerojatno će i ubuduće biti naše “društvo”). Ali kod nas malo koji akter vlasti na različitim razinama valjano i dalekosežno promišlja karakteristike i posljedice akcija koje imaju veliku društvenu važnost… Mnogi vlastodršci ne shvaćaju da što se tiče problema tuzemnoga nogometa imaju posla s nečim što je povijesno i kulturno veće od njih. To “veće” je u TV seriji “Velo misto” izraženo u iskazu glavnoga protagonista Meštra (glumio ga je Boris Dvornik koji je kasnije postao – saborski zastupnik HDZ-a) kojega naizust zna baš svaki navijač splitskoga kluba: Raspast se može Austrija. Krepat moredu svi kraji i carevi, ma Ajduk će ostat… Slično tome, navijači Dinama, Rijeke i drugi simpatizeri nogometa itekako znaju da su se raspale države i vladajuće strukture te da su sa životne i političke pozornice otišli sekretari komiteta i predsjednici država, ali su njihovi klubovi ostali. S druge strane, aktivisti navijačkih skupina i udruga te neki s njima povezani čimbenici ne razumiju da imaju posla s nečim što je “po definiciji” opasnije od njih (državom).

Zašto je smijenjen Novokmet

Od izravnih sudionika opisanoga sukoba baš nitko nije nedužan. Pa ni mnogi koji ga interpretiraju. Možda ni ja, s obzirom na pojedine moje ranije istupe u javnosti, u kojima su se vjerojatno izrazile navijačke i političke preferencije. Kao navijač Hajduka te veteran i biograf Torcide, međutim, već se neko vrijeme sramim verbalnoga i fizičkoga nasilja koje neki njezini pripadnici poduzimaju poradi “višega cilja”. Slično mnogima, smatram da su vodstva te navijačke skupine i udruge Naš Hajduk trebala bez ikakvih ograda osuditi posljednje nasilničke čine nad Janicom Kostelić i Zdravkom Mamićem, što, na žalost, nisu učinila. Zanemarili su da se čiste stvari moraju raditi čisto. Pogotovo zato što se prljave stvari u vezi s nogometom i dalje rade prljavo. Pitanje o pravim razlozima zbog kojih je uredništvo HTV-a smijenilo Domagoja Novokmeta nakon emisije “Otvoreno” o korupciji u nogometu 13. lipnja u kojoj sam sudjelovao samo je retoričko: klan koji vlada tim sportom nastavlja “oblačiti” našim medijskim i političkim prostorom.

Neki vodeći ljudi iz navijačkih udruga mi prošli tjedan poručuju da svoje članstvo više ne mogu kontrolirati. Pokušaji da se legalistički riješe problemi u našem nogometu, smatraju, nisu urodili plodom. Zakon o sportu se zapravo ne provodi, pa su, kaže jedan od tih lidera, koji svakako nije huligan već civiliziran i idealističan aktivist civilnoga društva, “navijači, a sada već i posve široka masa, shvatili da od legalizma u ovoj zemlji nema ništa. A to je krajnje opasno. Ti ljudi više ne vjeruju ni svojim vođama, a kamoli državi ili, još gore, bandi iz HNS-a. A to vodi u kaos.” Napretek je pokazatelja da sukob eskalira, da ubrzo može dovesti do još težih posljedica za pojedince i društvo. Slijedom analitičke sheme američkoga ekonomista i politologa Alberta O. Hirschmana, ocjenjujem kako taj konflikt u posljednjih godinu-dvije od prevladavajuće vertikalnoga sukoba sve više dobiva obilježja horizontalnoga. Dok se vertikalni sukobi, koji se najviše odvijaju između klasa, mogu barem na neko vrijeme prevladati ili ublažiti kompromisima i demokratskim metodama, horizontalni su nedjeljivi.

Bjesovi na licima

Posljednji su, prema Josipu Županovu, opterećeni pristupom “ili mi ili oni”. U konfliktu između navijača i moćnika izražavaju se nepomirljive identitetske razlike, što sluti na daljnje i sve pogubnije nasilje. Pogotovo zato što se te razlike svakako ne odnose samo na nogomet i kulturu, nego i na stubokom različite socijalne položaje i pristupe politici. Bjesovi, lako je uočiti pukim pogledom na lica aktera u sudnicama i političkim pozornicama te uvidom u lavinu beskompromisnih priopćenja i izjava, obilježavaju obje suprotstavljene strane. U svemu tome, kako je u istoj pjesmi citiranoj na početku ovoga teksta (Kolajna XXVII.) pjevao Tin Ujević, “srce i mozak preko usne bunca”. Ostvarenje nade da to buncanje neće opet prerasti u šaketanje i drugo fizičko nasilje, koju gaji svatko dobrohotan spram najpopularnijega sporta i ovoga društva, na žalost, nije izgledno.