Verbalni delikt ili nasilje? Zatvor nije odgovor na uvrede

Prostakluk i zastrašujuću neugodu kojoj je skupina neinformiranih torcidaša na putu prema Braču izložila državnu tajnicu za sport Janicu Kostelić te dvije žene u njezinoj pratnji i vozača, svatko normalan želio bi spriječiti da se ikad više ponovi. Njezine riječi: “Tužna sam što se ne mogu sigurno kretati po svojoj domovini”, nisu samo njezine, već zbog iskustva koje je proživjela mnogi suosjećaju s njom.

Ocu Anti Kosteliću trebalo je puno hrabrosti i mudrosti da tako suzdržano reagira u okolnostima kad u svakom roditelju uzavru emocije. Uz sve to, Janica Kostelić je i nacionalna sportska heroina. Međutim, brojne i burne reakcije na bračku dramu u kojoj se našla govore nam o višedimenzionalnosti te ljudske i sportske drame, koja prijeti da opet podijeli Hrvatsku.

Jednaki pred zakonom

Dio javnosti izgred skupine torcidaša promatra isključivo kao nasilje više desetaka muškaraca nad ženom i sportskom heroinom pa opravdavaju reakciju policije i određivanje petodnevnog zadržavanja u zatvoru sedmorici prijestupnika. Drugi svode izgred na verbalni delikt tj. vulgarno skandiranje kojem je izložena državna dužnosnica pa postavljaju pitanje zašto se u nekim drugim slučajevima nije postupilo jednako.

Za razumijevanje i adekvatnu reakciju trebali bismo se prethodno složiti s nekoliko pravila. Prvo, onog trenutka kad se Janica Kostelić prihvatila dužnosti državne tajnice, pristala je i na mogući kritički odnos prema svemu što radi, pa i iskazan na neargumentiran, neopravdan i primitivan način. To je ružna strana bavljenja politikom. Drugo, pred zakonom, pa i kad uživa njegovu zaštitu, njezini sportski uspjesi nemaju nikakva značaja. Svi smo jednaki.

Treće, za verbalni delikt, pa i kad se sloboda govora vulgarno zloupotrebljava, zatvor ne bi trebao biti odgovor. Taj bismo princip osobito mi u Hrvatskoj trebali njegovati zbog povijesnog iskustva u komunizmu. I, četvrto, represiju, osobito drastičnu kao što je zatvor, u ovakvim slučajevima treba vrlo obzirno koristiti osobito jer nogometni izgredi, pa i recentni, imaju svoju povijest. Svi problemi započeli su davno još dok je alfa i omega hrvatskog nogometa Zdravko Mamić nekažnjeno izvodio nasilničke performanse prema policajcima, novinarima...

Blijeda ili nikakva reakcija politike i pravne države zaogrnula je neodgovornošću pojedince koji su i sami postali žrtve vlastitoga bahatog ponašanja. Janica Kostelić samo je kolateralna žrtva desetljetnog sustavnog odnosa koji je stvorio generacije nasilnika koji se jednako poput Mamića ogrću kolektivnim plaštom neodgovornosti. I, nije pravedno svoj očaj tim stanjem u nogometu iskaliti na navijačima koji u Zdravku Mamiću “zaštićenom od države” vide simbol slabosti pravne države i sportske nepravde.

“Milicijski mentalitet”

Dakle, treba ustanoviti što se Janici Kostelić dogodilo, nasilje ili vrijeđanje, a onda ocjenjivati adekvatnost reakcije i usporedbe njezina slučaja s drugima. Premda se nitko ne bio osjećao ugodno u blizini skupine koja vulgarno skandira i vrijeđa ženu, te iako to djeluje prijeteće, prekršajni sud će dati odgovor je li u tomu bilo prijeteće namjere.

Ako je bila riječ “samo” o vrijeđanju, Peđa Grbin je u pravu kad na svoj pristran i nekorektan način upozorava na neprimjerenost reakcije: “Očito je da je bilo dovoljno 48 sati od izbora novog ministra da milicijski mentalitet ponovno zavlada u MUP-u”. Tim više što je policija jednako postupila kad su uvredama svojedobno neki častili premijera Milanovića na proslavi Oluje u Kninu. Arsen Bauk s pravom je podsjetio da se Milanovićev Ured tada zauzeo za pravo na kritiku i slobodu izražavanja nezadovoljstva zvižducima i povicima kao uobičajeno u demokraciji “posebice kada ono ne sadrži nasilje ili izravnu prijetnju nasiljem”.

Licemjerno, jer se tolerira nasilje onih koji sjede u ložama