Janica protiv socijalizma

U svijetu u kojemu je sport postao globalnim spektaklom ne bi čudilo da se ne počnu sastavljati i kontinentalne reprezentacije koje bi se međusobno nadmetale. Da se sada netko moćan odluči upriličiti takav globalni spektakl, sigurno je da bi u europskoj reprezentaciji bila i Janica Kostelić. I jednako je sigurno da bi je selektori zvali bez ikakvih uvjeta. U toj reprezentaciji kvaliteta poput Janice ne bi bila tek da popuni broj. Ona bi kao "izvorno hrvatsko" imala i svoje mjesto i svoju misiju, a ta odrednica nacionalnog sigurno ne bi bila zaprekom ni za predstavljanje "europskog identiteta". Za takvo svoje poeuropljenje Janica sigurno ne bi morala čekati ulazak Hrvatske u EU.

Koliko se dade naslutiti iz njezine životne filozofije, Janici Kostelić ni Europa ni svijet nisu bili cilj sam po sebi. Ona ih je osvojila voljom, radom, upornošću i rijetkom darovitošću, ali ne zato što si je to postavila kao cilj. Svojim je pobjedama Europu i svijet primorala i privoljela da je prihvate kao sebi ravnu, pa i svoju. Ona je išla obrnutim putem od onoga kojim ide hrvatska politika. Janica je od sebe napravila prepoznatljivu kvalitetu, pretvorila se u brend koji se ne mora voljeti, ali ga se ne može ignorirati.

Umjesto da bude fascinirana Europom i svijetom, Janica je fascinirala njih, čak i kada to ne žele priznati. Kod svih hrvatskih politika do sada bilo je baš suprotno: sve su bile ili opčinjene Europom i svijetom ili ponizne. A najčešće i jedno i drugo. Moguće je da su se u našoj fascinaciji Europom i svijetom pomiješale naša stoljećima taložena podanička svijest i kasnija marksistička vjera u tzv. društvene ciljeve i projekte. Naše "klanjam se" uvijek je bilo poklonstvo pred stranom moći i manjak vjere u sebe, a uglavnom se svodilo na pasivnost i čekanje, na očekivanje da će moćni stranci riješiti sve naše probleme.

Ni danas ne manjka takvih utopijskih mišljenja, uvjerenih da će naše utopije EU ne samo prihvatiti kao realnost nego ih u realnost i pretvoriti. Marksizam nam je pak u naslijeđe ostavio uvjerenje da je bitno prihvatiti neki veliki društveni projekt, postaviti si neki povijesni cilj, poput "izgradnje socijalizma", a onda historiju utjerivati u taj projekt. U tome velikom historijskom inženjeringu historiji nije bilo dopušteno da se razvija samostalno, društvu da zri, a socijalizmu da poštuje unutrašnje potrebe društva, kao što je činio kapitalizam. Valjda je i zbog takva prijekoga odnosa prema realnosti utopija socijalizma samo zamijenjena utopijom EU.

Janica Kostelić je razvijala svoj talent, a on je postao europskom i svjetskom vrijednošću po svojim rezultatima. Mogli su Janica i njezin otac Ante imati stotinu "povijesnih ciljeva", ali da se Janičina darovitost nije razvijala po nekoj unutrašnjoj logici, slobodi i nagonu njezina talenta, njezini bi dosezi bili "socijalistički". Za ulazak na europska skijališta morala bi moljakati kao političari za ulazak u EU.

Kada bi Hrvatska imala rezultate kao Janica, vjerojatno bi EU molila Hrvatsku da postane članicom. Da je Hrvatska svojim radom, voljom i darovitošću postigla europske standarde i svjetske domete kao Janica, netko moćan, a politički mrzovoljan, mogao bi na to jedino brundati, jamrati i gunđati. Janicu se ne mora voljeti, može ju se i mrziti, može joj se zavidjeti, no jedino što se protiv njezine uspješnosti može učiniti jest od nemoći joj "pljunuti pod prozor".

Bez Janičinih rezultata Hrvatska ne može igrati europski u europskoj reprezentaciji. Može jedino "grijati klupu". Ali da je Hrvatska Janica  koji bi je izbornik zaobišao, pa bio i zlovoljan?