Janša je u Sloveniji krenuo stopama Orbana i Trumpa: Sve je krenulo objavom na Twitteru...

Zabrinuti ste zbog recentne politizacije koronakrize od strane vladajućih? Čini vam se da se ponovno otvaraju ideološki ratovi i jalove rasprave oko ustaša i partizana? Brine vas netransparentnost pri nabavi zaštitne opreme? Zatečeni ste arogantnim i diskriminirajućim odnosom vladajućih prema novinarima i njihovim kritičnim pitanjima? Zbog toga je prava šteta što u ovom kriznom trenutku, kada smo usredotočeni samo na sebe i svoje probleme, malotko u Hrvatskoj obraća pozornost na burna događanja u našem zapadnom susjedstvu, u Sloveniji, u kojoj već danima bjesni nevjerojatan rat između premijera Janeza Janše i tamošnjih medija, ali i liječnika, nevladinih organizacija, ustavnih sudaca, intelektualaca i kulturnjaka, policajaca, učenika i brojnih drugih skupina. Zbivanja u Sloveniji iznimno su poučna i za Hrvatsku, pokazujući na kakve nas sve demokratske stranputice manipulacija i politizacija koronakrize može odvesti.

Janša je prije dva mjeseca preuzeo vlast u Sloveniji nakon parlamentarnog preslaganja koje je uslijedilo nakon nepromišljene ostavke svog neiskusnog prethodnika Marjana Šareca. Janša je po treći put postao premijer u savršenom trenutku. Kriza zbog epidemije novog koronavirusa bila je na vrhuncu. U zemlji koja graniči s Italijom, europskim žarištem epidemije, vladao je strah od nove bolesti. Za razliku od neodlučnog Šareca, čija je vlada bila na odlasku i u tehničkom mandatu, od Janše se u borbi protiv zdravstvene prijetnje očekivala sposobnost i odlučnost. Za njega se uvijek govorilo da je političar izvanrednog stanja i velikih organizacijskih sposobnosti, koji se izvrsno snalazi u izvanrednim prilikama. Kada izvanrednog stanja nije bilo, onda bi ga sam stvarao. Prije nešto manje od desetak godina, u svom kratkotrajnom, ali burnom, drugom premijerskom mandatu, kada je zemlju potresala velika financijska kriza, zagovarao je proglašenje bankrota i dolazak zloglasne europske Trojke, iako je nakon njegova odlaska s premijerske dužnosti Slovenija izbjegla najcrnji scenarij i sama sanirala urušene banke, čime se pokazalo da je Janša ipak pretjerivao.

Bizarna basna

Kada je riječ o samoj borbi protiv epidemije, ne može se reći da Janša nije bio uspješan. Slovenski podaci o broju umrlih na milijun stanovnika jesu nešto lošiji od hrvatskih, no Slovenija je i dalje među najuspješnijim zemljama u Europi i svijetu, iako je u Sloveniji bilo i nekih spornih zabrana i epidemioloških pogrešaka. Slovenske zdravstvene vlasti, primjerice, nakon što je virus ušao u domove za starije, inzistirale su na liječenju oboljelih u domovima, a ne u bolnicama, što je vjerojatno rezultiralo širenjem zaraze u domovima i poraznom činjenicom da su čak 80 posto preminulih od nove bolesti u Sloveniji štićenici domova za starije. Međutim, sličnih je pogrešaka u suočavanju s nepoznatom prijetnjom bilo u gotovo svim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Slovenija u tome nije bila iznimka.

Kod Janše je sporno nešto drugo. I prije nego što je uopće stigao ugrijati premijersku fotelju on je na Twitteru, svom omiljenom komunikacijskom kanalu, na kojem očito pokušava imitirati brutalan komunikacijski model Donalda Trumpa, jednog od svojih trenutačnih političkih uzora, otvorio rat sa slovenskim javnim televizijskim servisom, ustvrdivši da ih je previše i da imaju prevelike plaće. Ubrzo je zaratio i s većinom ostalih medija, koje je zasipao ciničnim, sarkastičnim i uvredljivim tvitovima, optužujući ih – opet u Trumpovu stilu – za širenje lažnih vijesti. Svi koji su napisali bilo što kritično o Janši, njegovoj vladi i stranci, bez obzira na to je li riječ o opravdanim ili neopravdanim kritikama, bili bi izloženi brutalnim napadima Janše, njegovih suradnika i ograničene skupine njegovih najzadrtijih vjernika, koji u Janši vide spasitelja Slovenije. Sličan model obračuna s kritičarima vidimo i kod mađarskog autokrata i drugog Janšina političkog uzora i saveznika Viktora Orbana, s kojim dijeli i opsjednutost Georgeom Sorosem i nesnošljivost prema migrantima, no pogrešno je tvrditi da je u ovom slučaju Janša samo kopirao Orbana i da se, kada je riječ o borbi protiv neistomišljenika, Janša “orbanizirao”.

Time se podcjenjuje originalnost Janšina desničarenja i njegova radikalizma. Janša je na političkoj sceni puna tri desetljeća, koliko i Orban, a ovakav omalovažavajući i diskreditirajući gard prema kritičarima i suparnicima usavršio je još u pretprošlom, a osobito u prošlom desetljeću, prije drugog Orbanova političkog uzleta u Mađarskoj, prešavši autentičan put od mladog socijaldemokrata do radikalnog desničara. Janšin sadašnji odnos prema kritičarima i političkim protivnicima zapravo više podsjeća na srpskog autokrata Aleksandra Vučića. Jer kao i u Vučićevoj Srbiji, u Janšinoj Sloveniji svatko tko se usudi kritički progovoriti biva izložen diskreditirajućim napadima, koje nije lako izdržati. Janša je u ovom pogledu potpuno izokrenuo jedan od osnovnih demokratskih principa. Dok je u konsolidiranim demokracijama kritičko pisanje medija važno i poželjno, pogotovo u krizi kao što je ova, kada je informativna i kritička uloga medija iznimno važna, što je u većini demokratskog svijeta i prepoznato, jer mediji su korektiv vlasti, u Janšinu svijetu oni koji se usude kritički progovoriti postaju neprijatelji. Zato su slovenski mediji i slovenske novinarke i novinari za Janšu sljednici komunističkog režima, udbaši, totalitaristi, boljševici, ljudi bliski ljevici i “komunističkim strukturama”, pa i prostitutke, kako je dvije novinarke javnog servisa svojedobno nazvao na Twitteru, iako je upravo Janša – kao i većina njegovih sadašnjih suradnika – u mladosti bio zadrti komunist i član tadašnjeg Saveza komunista Slovenije.

Janšini mediji – da, aktualni slovenski premijer ima svoje medije i svoju televiziju, koju su osnovali članovi Janšine stranke i koju financiraju mađarski poduzetnici bliski Orbanu, a njezin direktor čak je postao ministar unutarnjih poslova u Janšinoj vladi, iako je policija u tom trenutku provodila istragu mađarskog financiranja Janšine televizije – šire nesnošljivost i mržnju prema strancima i manjinskim društvenim skupinama, nazivajući opozicijske čelnike hijenama. Nestvarnoj hajci bio je izložen i Aleksandar Čeferin, direktor Uefe i jedan od najuspješnijih Slovenaca u svijetu, i to samo zato što je bio kritičan prema komunikaciji slovenske vlade tijekom epidemije, iako je u pozadini napada na Čeferina vjerojatno bio strah od njegova ulaska u slovensku politiku nakon što mu uskoro istekne mandat u Uefi. Janšin rat protiv novinara, kako ga je sam nazvao u bizarnoj basni što ju je ovih dana objavio na službenim stanicama svoje vlade, intenzivirao se nakon što su mediji počeli razotkrivati veliku aferu povezanu s kontroverznom nabavom zaštitne opreme i respiratora potrebnih za liječenje oboljelih od COVID-19, u kojoj je, kako se pretpostavlja, pronevjereno više od 20 milijuna eura.

Znakovi totalitarizma

U razotkrivanju afere – što je, dakako, poučno i za našu nacionalnu televizijsku kuću – prednjačila je upravo Slovenska televizija, čime je na najbolji način ispunjavala svoju funkciju javnog servisa. Drugim riječima, mediji su samo radili svoj posao. No, Janša i njegovi ministri obrušili su se na medije, opoziciju i sve koji ih kritiziraju, optuživši ih da potkopavaju napore vladajućih u borbi protiv epidemije. Otvaranjem fronte s medijima i kritičnim intelektualcima i histeričnim tvitanjem Janša je pokrenuo lavinu. Njegova je vlast već treći tjedan zaredom suočena sa sve masovnijim “biciklističkim prosvjedima” u Ljubljani i drugim većim gradovima, koji pozivaju na otpor protiv Janšine vlade optužujući premijera za represivnost i autoritarnost, zloupotrebe, političke intervencije i korupciju pri nabavi zaštitne i medicinske opreme. Janša, međutim, uzvraća da iza prosvjeda stoji “ekstremna ljevica”, strahujući od ponavljanja scenarija s kraja 2012. godine, kada su slični prosvjedi srušili njegovu drugu vladu. Janšini mediji uvjeravaju da su prosvjedi orkestrirani i da iza njih stoje stranke ljevice, a ne nevladine organizacije. Prije nekoliko dana ispred parlamenta prosvjedovali su i ekološki aktivisti, i to njih više stotina, nakon što su vladajući odlučili ograničiti utjecaj nevladinih ekoloških udruga pri izdavanju dozvola za velike investicijske projekte.

Odluku koja podsjeća na slične odluke Trumpove administracije ekološki aktivisti doživjeli su kao otvaranje puta prema uništenju prirodnih resursa, a to je, upozoravaju, najveći kapital koji Slovenija ima. Janša je, dakle, svojim arogantnim i autokratskim stilom vladanja, otvaranjem ideoloških sporova i pretvaranjem kritičara u neprijatelje u samo dva mjeseca uspio raspolutiti Sloveniju na dva nepomirljiva dijela: većinu koja se ne slaže s njegovim stilom vladanja i manjinu koja ga podržava. Pritom je zanimljivo da i inače vrlo kratak koalicijski ugovor Janšine vlade sadrži točku u kojoj stoji da vlada mora izbjegavati ideološke teme koje izazivaju podjele u društvu, premda Janša sada radi upravo to, koristeći službene vladine komunikacijske kanale za širenje stranačke propagande, dok njegovi ministri u Europsku komisiju i Vijeće Europe šalju neobične i uvredljive depeše o slovenskim “komunističkim medijima” i sucima koji koriste “totalitarne simbole”. Sve to, dakako, izazvalo je novi val nezadovoljstva i prosvjeda. Očito je da Janša ne može protiv svoje ideološke agende, ali ni protiv svog osvetoljubiva karaktera, iako time izravno šteti svojim interesima i interesima svoje vlade, kojoj popularnost naglo pada. Umjesto da u vrijeme krize s građanima komunicira umirujuće i s razumijevanjem, pokušavajući s njima, bez obzira na njihovo političko uvjerenje i životni stil, uspostaviti međusobno povjerenje, on antagonizira i dijeli, otvarajući ideološke fronte i izazivajući nepotrebne i kontraproduktivne ideološke sukobe, čime u konačnici baca sjenu i na svoju uspješnu borbu protiv širenja novog koronavirusa.

U svojoj već spomenutoj basni o ratu s medijima – iako je pomalo nevjerojatno da premijer jedne zemlje u ovakvoj krizi ima vremena za pisanje basni na ovu temu – obrazlaže kako su se novinari najprije proglasili sedmom silom, zatim četvrtom granom vlasti, a potom i moralnim arbitrom političke korektnosti, iako zapravo nisu ništa od toga. Piše i da novinari nisu vrijednosno neutralni, zbog čega je važna medijska konkurencija, jer je medijski monopol jedan od znakova totalitarizma. Stoga poziva građane da se tome suprotstave i da ne budu poput žaba koje, kada ih se stavi u mlaku vodu u lonac i polako zagrijava voda, ostanu u loncu do gorkog kraja. Janša, međutim, više podsjeća na škorpiona iz basne o žabi i škorpionu, koji ubode žabu na sredini rijeke, iako se tako i sam utopi. Škorpion nije mogao protiv sebe i svoje prirode. Tako i Janša ne može protiv svoje prirode, iako je time već na početku svog trećeg premijerskog mandata prokockao svoju životnu, a možda i posljednju političku priliku.