Kada sam prije dva tjedna, u domu Julije Timošenko, nakon što sam joj (kao prvome gledatelju) prikazao film o njezinim zatvorskim godinama, dogovarao sljedeći susret u Kijevu, složili smo se o dosta preciznom datumu, no znajući kako ona funkcionira, ipak smo zaključili da je najbolje da se još čujemo. Naime, otkad je poznajem, a riječ je o šest godina druženja (izuzimajući njezine zadnje dvije i pol zatvorske godine), uvijek je bilo teško održati rokove dogovorenih sastanaka koji su prelazili 48 sati! Julija spada među one osobe koje je vrlo teško pratiti. U svemu, a posebno u planiranju vremena. Ona okvirno uvijek zna što će se događati, ali nerijetko se nešto znalo promijeniti i najčešće smo se susretali bez velikih priprema. Kada bi razgovor započeo, nije se mogao naslutiti kraj. Nerijetko smo, diskutirajući, znali dočekati jutro.
”Žirinovski je Putinova lutka”
Tako je bilo i taj put. Film o njezinim najzanimljivijim doživljajima i svemu u zatvoru pogledali smo u nazočnosti kćeri Eugenije, njezina dečka i odvjetnika Sergeja. Razgovor o filmu bio je vrlo kratak, jer nije imala primjedbi. Jedina prava tema bila je – Ukrajina. Po tko zna koji put smo dočekali zoru, no ovaj put ja sam morao prekinuti, jer se bližilo vrijeme mog polaska u Zagreb.
Ovaj put stigao sam u Kijev 14. travnja rano popodne. Dogovor je bio da se nađemo odmah nakon mog dolaska. Međutim, kad sam sletio, Eugenija mi je javila da se mama vraća s puta (iznenadni put na jugoistok Ukrajine) neposredno prije emisije na ukrajinskoj televiziji u kojoj će se raspravljati o trenutačnoj situaciji i budućnosti, uključujući i predsjedničke izbore. Njezina poruka bila je: Odmah nakon emisije doći ću direktno kući gdje ćemo razgovarati.
Tako sam imao nekoliko sati prije emisije koju sam svakako želio vidjeti, pa sam prošetao Kijevom. Taj prekrasni stari grad u ovome času nije nimalo nalik onome kakvoga se sjećam otprije nekoliko godina. Trg Majdan na kojemu je započela smjena i bijeg iz zemlje Janukoviča i njegove “familije” još uvijek je neprohodan za vozila. Sa svih strana su barikade, iako je mnogo toga raščišćeno. Promet se odvija rubovima Majdana, kroz sredinu automobili još ne mogu, još uvijek je mnogo šatora, automobilskih guma, zastava... Razgovaram s nekolicinom uniformiranih mladih ljudi. Svi su ponosni na ono što se dogodilo na tome mjestu, a na pitanje kada će se taj najstroži centar ponovno vratiti u stanje prije pobune, jedan od njih sliježe ramenima: “Ne znam, ali ovo je opomena svakoj vlasti da se više ništa neće moći bez nas, bez naroda.” Pitam njegova kolegu što misli o izjavi ruskoga Šešelja – Žirinovskog, koji je rekao da će Janukovič 1. svibnja dočekati u Kijevu!? Čovjek mi kaže: “To je idiot i Putinova lutka!”
Mnoštvo je sjajno uređenih kafića po centru, u najvećem broju ima malo gostiju, ali ono što se vidi da nedostaje jesu stranci, gosti iz cijeloga svijeta koji su masovno stizali u kulturnu prijestolnicu ukrajinskoga naroda. Mnogima su cilj bili muzeji i bezbrojne prekrasne novoobnovljene crkve. Boljševici (i ruski i domaći) sravnili su sa zemljom brojne stare crkve i samostane. Nevjerojatnom mržnjom željeli su zatrti sve što je imalo veze sa starim vjerskim tradicijama Ukrajine. Nakon uspostave demokracije i ukrajinske nezavisnosti ogroman broj crkava obnovljen je i upravo su one bile mamac mnoštvu turista.
Kijev je djelovao pomalo sjetno, uspavano, gotovo tužno. Taj neobično živi grad kao da je nekako usporio svoj ritam. Popio sam kavu, ali i nju sam čekao relativno dugo, jer i konobari, unatoč smanjenom poslu, kao da rade u nekoj sporijoj brzini. U hotelu u kojem sam odsjeo zauzeto je tek nekoliko soba. Recepcionar mi kaže da je hotel uvijek bio barem 75% popunjen.
Ruski protektorat?
Na večer odlazim u Julijinu kuću i zajedno s istim osobama otprije dva tjedna gledam tv emisiju “Sloboda govora” koja je trajala dva sata. U studiju voditelj i devet gostiju. Voditelj u diskusiju uključuje i nekoliko gostiju koji se javljaju skypeom ili telefonom. Razgovara se bez zadrške i bez fige u džepu. U tome prednjači Julija koja je (po mišljenju svoje kćeri) prvi put nakon izlaska iz zatvora ponovno ona stara: brza, direktna, strastvena, argumentirana. Od dva sata, čini mi se da je ona govorila barem sat i petnaest minuta!
Julija Timošenko je u tv diskusiji prvi put nakon izlaska iz zatvora ponovno ona stara: direktna, brza, strastvena, argumentirana...
Oleg Tsarov, jedan od kandidata za predsjednika, bivši član Partije regija koji je iz nje nedavno izišao, na izbore ide kao neovisni kandidati, pokušava nešto reći o ruskom pravu na odcjepljenje “ruskih teritorija u Ukrajini”, ali ga Julija “poklapa” argumentima koje su gledatelji u studiju dočekali pljeskom. Inače, čovjek izgleda i djeluje kao mladi Janukovičev klon: od glasa, izgleda do gestikuliranja! Ostali, iako nisu Julijini politički istomišljenici, slažu se s njezinom analizom. Jedini koji joj je pokušavao protusloviti bio je Mihajlo Dobkin, kandidat Partije regija, osoba koja formalno (s ukrajinske strane!) stoji iza antiukrajinske pobune u Donjecku, osoba kojoj se zbog brojnih nesuvislih tvrdnji Ukrajinci smiju, ali koji je nakon Janukovičeve dobio i Putinovu zaštitu i u oblasti Donjecka može raditi što hoće. Mnogi kažu da bi on, umjesto u predsjedničkoj kampanji, trebao biti na robiji! Tu večer, nakon njegova sudjelovanja u emisiji, netko ga je u centru grada polio zelenom bojom po glavi.
Pola sata nakon završetka emisije Julija ulazi u svoj dom. Do pola četiri ujutro razgovaramo o stanju u Ukrajini. Nekoliko puta prekidaju nas telefonski pozivi. Najbliži suradnici javljaju joj s terena što se stvarno događa. Iako je osoba koja se izrazito voli šaliti, Julija je prilično zabrinuta.
Po njoj, ništa se ne događa slučajno. Naime, neki sa Zapada i Juliji su tvrdili da se Putin ispravno postavio u početku sukoba, da on brani svoje interese u odnosu na NATO i slično... Prava istina o početku ruske agresije počinje krađom prošlih predsjedničkih izbora u Ukrajini. Nakon toga započeo je politički progon Julije Timošenko, kao jedine stvarne političke opozicije i opasnosti za Janukovičev režim. Istovremeno je počela i neviđena krađa Janukoviča i njegove “obitelji”. Ono što je za Ukrajinu najgore, rađeno je u tišini. Započela je totalna demilitarizacija zemlje. Predsjednik države de facto je razoružao Ukrajinu, prodao je najveći dio pravoga oružja, a ostalo je ono s čime se ne može braniti od ruske niti bilo čije ozbiljnije agresije. Uništen je i časnički kadar u vojsci i policiji, tako da je Ukrajina danas praktično bez prave snage da bi pružila pravi otpor Rusima. Slušajući je, imao sam osjećaj kao da se radi o Hrvatskoj 90-ih i “zaštiti” srpske manjine od podivljalih Hrvata. Putin i Medvedev čude se i iznenađeni su (čak i uvrijeđeni) tvrdnjama da su ruski vojni specijalci i vojnici u Ukrajini! Jednako se i Milošević iščuđavao.
O tvrdnji Žirinovskoga ona misli kao i onaj mladi uniformirani čovjek na Majdanu. Dodaje: “Kako uopće i pomisliti da bi se netko tko je pobjegao od vlastitoga naroda i iz vlastite zemlje mogao vratiti? Kao tko bi se vratio? I zašto? To je nakaradna tvrdnja jednoga klauna!”
Sadašnja situacija posljedica je nastojanja ruskoga predsjednika Putina da onemogući predsjedničke izbore u Ukrajini. Onemogućavanje izbora samo je produljenje kaosa i želja Rusa da pokažu kako u Ukrajini vlada rulja, da nema vlasti kojoj narod vjeruje i da im treba protektorat. Čiji? Ruski, naravno, jer oni najbolje poznaju i najviše vole svoje ukrajinske susjede! Jer, divno je bilo živjeti sedamdesetak godina u zajedničkoj državi, vladala je velika ljubav koju su razbili nekakvi nacionalisti, štoviše, fašisti! Treba sve vratiti na staro. Sve za Sovjetski Savez! Dio ovoga podsjeća me na lokaciju koju dobro poznajem, a to je Lijepa Naša.
Nema iluzija o Putinu
Julija govori naglas i o mogućem angažiranju stranih stručnjaka koji bi pomogli u stvaranju prave strategije obrane. Pitam je misli li na NATO i EU. Odgovara mi i da i ne. Više misli na neke profesionalce koji svojim savjetima mogu pomoći. Prisjećam se razgovora s legendarnim šefom Mossada Meirom Amitom koji mi je rekao kako je bio šokiran u State Departmentu, koncem 60-ih, kada je došao svojim američkim prijateljima iznijeti plan za (kasnije nazvan) Šestodnevni rat, kada je na zidu jedne velike prostorije vidio dvije karte Bliskog istoka: jednu s Izraelom, a drugu bez njega! Nakon toga se zavjetovao da će učiniti sve da se najvažnije odluke o sudbini njegove zemlje ne moraju tražiti nigdje izvan nje. Prijateljstvo je važno, bez prijatelja i saveznika je teško, ali glavne odluke ne mogu se donositi izvan svoje zemlje. Neovisnost je najvažnija.
Razgovarao sam i s nekoliko svojih ukrajinskih suradnika, umjetnika, o predsjedničkim kandidatima. Iako neki ne podržavaju Juliju bez ostatka, svi se slažu da je u ovome času ona jedina sposobna voditi zemlju. S jedne strane imaju nju kao političarku koja je bila najviše istraživana u povijesti Ukrajine i kojoj nikad nijedna optužba nije dokazana, koja nema nikakvoga posla izvan Ukrajine, koja je robijala za svoje političke ideje, a s druge strane, najozbiljniji protukandidat joj je Petro Porošenko, “kralj čokolade” koji je bio u svim i sa svim vlastima: i Juščenkovoj i Julijinoj i Janukovičevoj. Prema vlastitom priznanju, prije tri godine, na početku Janukovičeva mandata, imao je plus od 300 milijuna dolara. Sada, nakon što je Janukovič pobjegao u Rusiju, i nakon što je Porošenko bio ministar u njegovoj vladi (dok je Julija robovala), njegovo se bogatstvo procjenjuje na više od milijarde dolara! Velik dio njegove industrije nalazi se u Rusiji i pitanje je kako je moguće očekivati od nekoga tko je na taj način vezan s Rusima da će zastupati ukrajinske interese, a ne ponajprije svoje vlastite!?
Razgovaramo i o onome što bi ona napravila u ovome času. A ona bi (i ona hoće dođe li u poziciju da to može) organizirano digla narod na noge, s planom, pokušala što prije vratiti ukrajinske teritorije. Ukrajina je napadnuta, na nju je izvršena agresija, druga država na njezin teritorij šalje svoje najbolje specijalce da koordiniraju sve vojne akcije. Razoružana Ukrajina u ovome času ne stoji najbolje, ali dugoročno ovakva agresija mora propasti. Vjerojatno će, na putu do konačnoga rješenja, biti organiziran i razgovor s Putinom jer drukčije neće biti moguće. Mogu pretpostaviti kakav bi bio razgovor njih dvoje! Ona ga poznaje iz nekoliko prijašnjih susreta, zna o kakvom je tipu osobe riječ. Ona nije, poput njezinih zapadnih kolega, sanjar koji ima iluzije da se takvoga čovjeka može mijenjati.
Nakon nekoliko odspavanih sati, nazočio sam Julijinom sastanku s nekoliko visokih vojnih dužnosnika. Razgovor se vodio o strategiji i onome što se može napraviti. Julija ih bodri, govori kao da je ona general, širi pozitivnu energiju. Ona je ponovno “u sedlu”, krajnje loša situacija za zemlju kao da joj daje krila. I ona i Ukrajinci jesu zabrinuti, ali dugoročno, nikad se nijedna agresija ovakve vrste nije isplatila. Pozdravljam se s Julijom i njezinim vojnim stratezima. Na odlasku prema aerodromu čujem da je srbijanski predsjednik izjavio kako je Srbija ratovala i umirala zbog tuđih svađa i da nikada nije vodila osvajački rat! Zadnjih dana naslušao sam se svega: i uvjerljive i loše propagande, i medijskoga rata, i gluposti, i nelogičnosti, ali ovo je nadmašilo sve sulude ideje koje sam čuo.
Imali smo i mi svog Janukoviča samo se zvao Ivica