U vrijeme kada nas prže i smaraju nesnosne vrućine pa je voda najdragocjeniji dar prirode koji valja uvijek imati uza se, a odlazak u visine, u osvježavajuće planine, predstavlja ljekoviti predah, jedan sutrašnji događaj spaja u sebi ta dva “spasa”, pritom imajući i iznimnu povijesnu potku. Na Velebitu postoji stijena koja već više od dvije tisuće godina čuva natpis koji, ovjekovječen latinskim jezikom, svjedoči pravo na zajedničko korištenje vode, čime se riješio pradavni spor između dviju japodskih zajednica. Neprocjenjiv je to povijesni “svjedok”, ali se za njega ne zna. I zato će se sutra, točno u podne, na Velebitu, iznad Kosinjskog Bakovca, i šumi i kod vrela Begovača, održati kulturno-povijesna i ekološka manifestacija “Mirakul o Velebitu”, posvećena tom “svjedoku” - Pisanom kamenu.
– S obje strane Velebita prije više od 2000 godina živjeli su Japodi. To je najstariji imenom poznati narod u krajevima između Une i Velebita. Japodi su bili fizički snažni i divlji gorštaci, uzgajali su stoku, obrađivali zemlju i sijali žito. Planinski prijevoji preko Velebita omogućavali su veze između pojedinih japodskih zajednica u poljima, u kršu. Odnosno, između onih u unutrašnjosti i onih na morskoj obali – pojasnio nam je prof. dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, inače rođen u Brinju, nastavivši da se u djelima antičkih pisaca spominju četiri japodska grada: Veliki i Mali Vital kraj Prozora (Arupium), Crkvina kod Kompolja (Avendo), Veliki i Mali Humac kraj Brinja (Monetium) te Velika i Mala Viničica kod Skradnika (Metulum).
– Godine 35. pr. Kr. vojskovođa Oktavijan, kasnije prvi rimski car, poveo je vojsku preko primorske luke Senije (Senj) kojoj je podario rimsko građansko pravo, u ratni pohod protiv Japoda. Pokorio je japodska središta Monetium i Avendo, zatim i Arupium, čiji su se stanovnici povukli iz sela u utvrdu i izbjegli u šume, ali su se ubrzo i oni predali. Novi gospodari uveli su svoje zakone i latinski jezik, a kako su vladali stoljećima Japodi su unutar rimske provincije Dalmacije zaboravili svoje običaje i jezik, iako su imali ograničenu samoupravu na čelu s domaćim prvacima koji su nosili naslov “praepositus Iapodum” (predstojnik Japoda). O postojanju japodske samouprave svjedoči i Pisani kamen u predjelu Legenac kraj Kosinjskog Bakovca, u stijenu uklesan dogovor ostvaren rimskim posredovanjem, kojim je riješen spor između zajednice Ortoplina iz Stinice ispod Velebita i zajednice Parentina iz Kosinjskog Bakovca preko Velebita, i utvrđena planinska granica s pravom na prilaz živoj izvorskoj vodi Begovače na latinskom jeziku i pismu latinici iz 1. stoljeća poslije Krista. Pisani kamen je najstariji poznati vodnogospodarski zapis na hrvatskom tlu – istaknuo je Holjevac važnost zapisa na latinskom jeziku uklesanog u stijenu visoku pet i široku sedam metara.
A prema tekstu Boška Varićaka-Keranovića “Pisani kamen-najstariji vodnogospodarski zapis” u stijeni su uklesane riječi:”EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENTINOS ADITUS AD AQUAM VIVAM ORTOPLINIS PASUS D LATUS I” (“Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina; prilaz do žive vode Ortoplinima 500 koraka, 1 širine.” Varićak-Keranović piše da je predio Gornjeg Kosinja vjerojatno bio središte ilirskog plemena Parentina koje se bavilo stočarstvom. Stoku su uzgajali uz kuću, ali su odlazili i na ljetnu ispašu na Velebit, na pašnjake bogate planinskom travom, gdje su imali “stanove” za boravak na planini. Tako je zapravo centar stočarstva na području Kosinja bio na Begovači, proplanku na Velebitu ispod Begovačkih kukova. Razlog je bio izvor pitke vode u blizini.
– U stijeni je uklesana odluka Rimskog suda o korištenju tog vrela, očito zbog sukoba između dvaju plemena. Prema tekstu koji je s trajnom namjerom uklesan u živu stijenu, na mjestu događaja zasjedao je sud, što je i danas vrlo rijetko. Prema tome, sukob je bio vrlo značajan jer ga je rješavala rimska sudbena vlast, čime je ona očito učvršćivala svoju vlast rješavajući sukob dvaju vrlo jakih japodskih plemena, Ortoplina i Parentina. Ortoplinima je sjedište bilo u Ortopli (Stinica kod Jablanca), dok se za Parentine zna da su s područja Kosinja. Navedeni natpis uklesan je na samoj granici dvaju plemena tako da Ortoplini znaju da se nalaze na tlu Parentina kada prođu Pisani kamen, ali se mogu služiti vodom za sebe i stoku u dužini od 500 koraka. Tekst određuje prvi put, ne samo na našem tlu, odnos prema korištenju vode – navodi Varićak-Keranović dodajući da je natpis na Pisanom kamenu znanstveno obradio akademik Duje Rendić-Miočević, datirajući ga u razdoblje od 30. do 70. godine nakon Krista.
Tijekom kasnijih stoljeća ljudi su se prema zapisu na kamenu, neznajući pročitati što na njemu točno piše, odnosili s poštovanjem. Prolazili su pored njega šutke, smatrajući to područje gotovo svetim pa u blizini nitko nije sjekao drva. I možda bi vrijedni kameni “svjedok” naše povijesti i dalje ostao obrastao i neznan da nije bilo incijative pojedinaca, udruga i institucija Ličko-senjske županije kojoj je cilj podsjetiti na važnost ovog antičkog epigrafskog spomenika.
– U proteklih nekoliko godina don Jure Ladišić, inače najveći i najuporniji incijator ovog događanja, s planinarima PD Gromovača iz Otočca, kod njihova planinarskog doma na Velebitu prvog vikenda u srpnju organizirao bi blagoslov planirana. Htijući to okupljanje oplemeniti nečim novim sjetio se Pisanog kamena o kojem je već prije bio nešto čuo. Kako je don Jure slijep, pronašla sam nekoliko zapisa o tom kamenu te smo shvatili da je to važan povijesni spomenik o kojem se zapravo jako malo zna. I odlučili smo da bi bilo zanimljivo upoznati javnost s tim spomenikom i njegovom poviješću. Čitajući taj u kamen uklesani natpis proradila je mašta te sam napisala kratki igrokaz zamišljajući da se dva japodska plemena svađaju oko izvora vode pa dolazi rimski sudski izaslanik i na licu mjesta rješava taj sukob donoseći oluku o zajedničkom pravu korištenja izvorske vode, o čemu svjedoče riječi uklesane u stijenu – otkrila nam je jedna od incijatorica manifestacije na Begovači, ujedno i učiteljica razredne nastave iz Donje Zeline, Ruža Jurčić, inače rođena Otočanka.
Igrokaz, koji se temelji na znanstveno povijesnim činjenicama koje je iznio prof. dr. Željko Holjevac, uz sam Pisani kamen, na čakavskom dijalektu kojim se govori u području Gacke, uprizorit će članovi KUD-a Gacka iz Ličkog Lešća, pod vodstvom profesorice hrvatskog jezika Snježene Orešković. Na kraju će se podsjetiti na važnost vode kroz povijest, kao i danas, za što je tekst pripremila dipl. ing. biologije iz Senja Martina Galić Rukavina, dok je podsjetnik o važnosti vode u biblijskim tekstovima pripremio dr. Milan Šimunović, redovni profesor u mirovini iz Kompolja. Cijelo sutrašnje događanje vodit će recitatori Josipa Jergović Baklajić, Dario Eror i Marija Rupčić, odjeveni u japodsku nošnju, a u glazbenom dijelu Zvonimir Tonković i Ivo Prpić iz Otočca izvest će Pjesmu o vodi Sv. Franje Asiškog.
To su naši preci, a ne jeb...i Slaveni.