Jasna Omejec: Mi još uvijek 
ne živimo svoj Ustav!

Svaka odluka Ustavnog suda, pa i najbolja, po prirodi stvari ima svoje kritičare. Dobre i loše. Tako je bilo i tako će biti. Tko god sudi s tim se mora pomiriti. Kritika je dio genetskog koda i našeg Ustavnog suda. Kakav bi se tim mogao složiti od kritičara Ustavnog suda! U njemu bi igrali nepomirljivi i ljuti protivnici. Rame uz rame protiv Ustavnog suda zaigrali bi premijer Zoran Milanović s više ministara i svi vodeći sindikalisti, bivši predsjednik države Ivo Josipović i predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić, Ivan Penava i Milorad Pupovac, Josip Perković i Željka Markić... Svima njima zajedničko je da bi imali ozbiljne primjedbe na neki prav(d)orijek Ustavnog suda.

Po nepopularnosti osobito je odskočila odluka Ustavnog suda, ne samo zbog usvajanja ustavne tužbe bivšeg premijera Ive Sanadera, već i zbog njezinih posljedica na nezastarijevanje kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji, te ratnog profiterstva. Ustavni sud je "politički sud". Tom "protuustavnom" odlukom, jednom od svojih "najlošijih", je "prekoračio ovlasti" i "debelo zabrljao". Stavio se u poziciju gospodara Ustava, a ne njegova čuvara. Umjesto da tumači Ustav, on ga kritizira i mijenja. Uzeo je prerogative Sabora i redovnih sudova. Ocjenjivao je ustavnost Ustava iako to nije u njegovoj ovlasti... To je samo dio šarolikih kritika kojima se Ustavni sud izložio jednom od najnepopularnijih odluka koje je ikad donio. To su sigurno mogli i predvidjeti pa što im je to trebalo, osobito nakon što su na sebe već navukli negativne vibracije odlukama u korist Branimira Glavaša i Milana Bandića?! Zar im "mir u kući" nije važniji od "nekakvih" načela zakonitosti i zabrane retroaktivnosti do kojih, kad je riječ o onima koji su jamili, ionako nitko ne drži? Zašto jednostavno nisu donijeli odluku koju su svi očekivali umjesto što su izabrali "zadirkivati lava"? Što imaju od toga što uz Sanadera i njegove odvjetnike tek malobrojni smatraju da je riječ o hrabroj i dobroj odluci?

Kritiziraju i njemačke suce

Suci moraju donositi i odluke koje nisu popularne, rečeno je proteklog utorka u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti na predavanju dvoje njemačkih ustavnih sudaca dr. Sibylle Kessal-Wulf i Wilhelma Schluckebiera. Tu opasku sudac Schluckebier nije izrekao komentirajući recentne kritike našeg Ustavnog suda već je to rekao govoreći o kritikama s kojima se suočava njemački Savezni ustavni sud. Tako, kad je jedan publicist javno pozivao na bojkot antisemitskog filma, redovni su sudovi presudili da s tim mora prestati, ali Savezni ustavni sud pozvao se na slobodu izražavanja. Ilustrirajući svoje izlaganje nizom konkretnih primjera, za znalce ustavnopravnih aktualnosti bilo je zanimljivo prolaziti kroz paralelan već proživljeni svijet, jer se i njemački ustavni suci suočavaju sa svime s čime i naši ustavni suci u odnosu prema javnosti, medijima te trima preostalim vlastima. Pri tomu je važno napomenuti da je njemački Savezni ustavni sud sa svojim 60-godišnjim iskustvom Mercedes u svijetu ustavnog sudovanja, odnosno, što taj sud znači za pravnu kulturu u europskim i svjetskim okvirima može se usporediti sa značajem Beatlesa za rock kulturu. Stoga je i predsjednica našeg Ustavnog suda prof. dr. sc. Jasna Omejec najavljujući predavanja istakla da ne može zamisliti ljepši dar Zaklade Konrad Adenauer hrvatskim pravnicima od zbirke prijevoda izabranih odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda. Uzgred, Adenauer je bio prvi kancelar zapadne Njemačke koji je bio i potpisnik njihovog ustava – Temeljnog zakona iz 1949.

Zamjenica predsjednice, sutkinja dr. sc. Snježana Bagić, govoreći o "trajnom i nezamjenjivom nadahnuću za ustavne sudove drugih europskih država" napomenula je da je upravo model njemačkog ustavnog sudstva usmjerio većinu postsocijalističkih i postkomunističkih europskih država da nakon pada Berlinskog zida osnuju ustavne sudove i opskrbe ih posebnim instrumentima – ustavnim tužbama – radi djelotvornog osiguranja temeljnih prava. I Hrvatska je išla tim putem. "Međutim, čini se da Hrvatska istodobno nije prihvatila ili nije bila u cijelosti svjesna posljedica koje takva vrsta ustavnog nadzora povlači za sobom", dodala je Bagić.

Govoreći o našem modelu ustavnosudske kontrole propisa, odnosno zakonodavne i izvršne vlasti, te o ustavnoj tužbi kao institutu za efikasnu zaštitu ustavnih prava, Omejec je rekla da mi "nikada nismo ni raspravili, ni artikulirali, ni racionalizirali, pa u praksi nismo u cijelosti ni prihvatili pravne i političke posljedice takvog nadzora od strane Ustavnog suda, unatoč tome što je taj nadzor inherentni dio ustavnog programa. Tako mnogi i danas ne mogu prihvatiti činjenicu da konstitucionalizam postavlja ograničenja čak i narodu kao suverenu, da koncept ustavnosudskog nadzora potiskuje načelo narodnog predstavništva u korist supremacije ustava, da taj koncept postavlja granice arbitrarnom postupanju i legislative, i političke egzekutive, i sudstva... Usudila bih se reći: mi još uvijek ne osjećamo ta ustavna načela kao dio svoga državnog bića, mi još uvijek ne živimo svoj Ustav", zaključila je Omejec.

I to je ono po čemu se razlikujemo od Njemačke. Uz sličnosti sa sudom s kojim naš Ustavni sud inače veže uska suradnja, uočljivo je da su kritike koje također dolaze i iz samog vrha vlasti i reakcije u Njemačkoj na višoj razini pravne kulture. Stoga se u Njemačkoj ne događa da netko iole ozbiljan zaziva ukidanje ustavnog suda koliko god se neslagao s nekom odlukom, kao što je slučaj kod nas. Štoviše, u Njemačkoj su rijetke situacije i kad se normativno pokušalo mijenjati poziciju ustavnog suda, odnosno te su intervencije bile uglavnom potaknute sa samog suda.

Inače, mandat njemačkih sudaca je 12 godina, te smatraju da je za njihov ugled vrlo korisno da ih se bira dvotrećinskom većinom. Zanimljivo je da ne uživaju imunitet od kaznenog progona, ali im ni ne treba jer ga bez jasne podloge niti nema, i uz kontrolu medija i parlamenta. To je moguće u zemlji u kojoj svatko radi svoj posao za razliku od zemlje u kojoj ni sila zakona ili sudske odluke ništa ne znači. Odluke njemačkog ustavnog suda imaju snagu zakona.

I u Njemačkoj se propituje "pretjerana kontrola zakona", pa je i sutkinja Kessal-Wulf pod dojmom diskusije kojoj je nedavno svjedočila, rekla da su ustavni sudovi u Južnoj Americi jedina vlast kojoj građani vjeruju te pred njih stavljaju velike zahtjeve videći ih u ulozi kreiranja prava kao utvrdu u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast. I u odnosu na naš Ustavni sud mogu se prepoznati takve tendencije, recimo kad je bila riječ o referendumu o outsourcingu i monetizaciji autocesta, pa u odnosu na referendum o braku od strane njegovih protivnika, kao i od strane zagovornika referenduma nad referendumom. Kritičari su pak u Ustavnom sudu prepoznali zakonodavca kad je riječ o suspenziji novog Obiteljskog zakona i oživljavanju starog obiteljskog zakona. Imajući na umu sve takve dvojbe sutkinja Kessal-Wulf započela je predavanje s vječnom dvojbom "vladavina suca – prokletstvo ili blagoslov". Na kraju svog izlaganja rekla je da odgovor prepušta nama.

I njemački ustavni sud izlagan je oštroj kritici medija i političara, pa i kancelara i ministara. Sudac Schluckebier iznio je povijesni primjer kad je ministar pravosuđa za jednu njihovu odluku rekao da je posve bespravna, protuustavna. Tada je predsjednik suda razgovarao s tim ministrom i predsjednikom države, te je vlada opozvala klevetu ograđujući se da joj nije bila namjera ugroziti autoritet suda koji je tada bio star tri godine i daleko od današnje razine.

"Ofenzivno" s medijima

Hrvatska bi se mogla pohvaliti i svježim primjerima kad državni vrh nije argumentirano dovodio u pitanje odluku nego autoritet institucije na način koji nema veze s činjenicama iz odluke.

Kad je u Njemačkoj kritičarima uvođenja vladine televizije dano za pravo na Saveznom ustavnom sudu, kancelar je komentirao kako je ta odluka pogrešna, ali se mora poštivati. Tada je predsjednik suda dao kratku izjavu u kojoj je naglasio da svatko ima pravo kritizirati odluke ustavnog suda i smatrati ih pogrešnima, ali nijedno drugo državno tijelo nema pravo tvrditi da je odluka ustavnog suda u suprotnosti sa zakonom. I u Njemačkoj se postavlja pitanje je li sud otišao predaleko u odnosu na zakonodavnu vlast, pa se o tomu rasprave vode i unutar samog suda tako da je i sudac Schluckebier pisao izdvojeno mišljenje kad je smatrao da je Ustavni sud otišao predaleko. Dakako, i kritika od strane medija je čvrsta, pa i ružna pri čemu se u Njemačkoj prakticira "ofenzivni" rad s medijima jer se smatra da je vrlo važno na kritike odgovoriti argumentima. Naš se Ustavni sud u nizu odluka pozivao na odluke njemačkog suda. U predgovoru knjige s izborom odluka njemačkog ustavnog suda, Jasna Omejec je za moto uzela riječi Jutte Limbach, kako je napisala, slavne predsjednice Saveznog ustavnog suda od 1994.- 2002.: "Polako, vrlo polako Nijemci su naučili kako čitati svoj ustav. Vjerojatno u tome nikada ne bi uspjeli da Savezni ustavni sud s njima nije neumorno vježbao ustavnu abecedu. Dio priče bilo je i to što su političari morali shvatiti kakve su obilne nadležnosti dodijelili tom sudu". Za nekoga prokletstvo, a za nekoga blagoslov.

>> Zašto sada svi kukuriču protiv odluka Ustavnog suda

>> Ćirilični bumerang opet će se vratiti Ustavnom sudu