Javna privatnost

Ljetna je javna scena podražaje što ih općinstvo potrebuje za kompletiranje godišnje-odmornih dana - kao i obično - pronašla u populariziranju privatnosti osoba "od javnoga interesa". No, za razliku od uobičajena bavljenja manekenkama, nogometašima i političarima "na plaži", ove su godine "mrtvu sezonu" osvježili "ozbiljniji skandali" s moralizirajućim osvježujućim začinima.

Kontekst je, na neki način, i opet inozemno zadan - skandaliziranjem nastalim u povodu nedavna (zakašnjeloga) samoprokazivanja Günthera Grassa. Razočarani ljubitelji nobelovčevi optužili su ga (smatrajući ga nekako svojim) ne samo za izdaju, nego se čak našlo ljubitelja koji smatraju da "Grassove romane od sada treba drukčije čitati". Pritom su se, dakako, pozivali na "postmodernu praktičku filozofiju" koja "živi od izjednačavanja etike i estetike, biografije i bibliografije, javnoga i privatnoga".

No, ovakvo pojednostavljeno shvaćanje već je odavno na djelu; ono je sastavnica i totalitarnoga svjetonazora, neovisno o tomu kako ga recentno imenovali oni kojima je do vlastita prava na javno znane osobe mnogo više no do načela. Odvajanje je privatnosti od javnoga života neizostavna pretpostavka svake iole podnosive zajednice, pa je odavno prihaćeno i to da se djela ne vrednuju prvenstveno s obzirom na životopis autor(ic)a.

No, dok je to u svjetskim razmjerima ostalo sastavinom uglavnom svjetonazorskih rasprava, u domaćim se prilikama slična (valjda: pred-postmoderna) rasprava vodi s mnogo prizemnijim, pravosudnim povodima.

Nije riječ o velikome piscu i njegovu moralnome autoritetu (koji bi navijači htjeli očuvati intaktnim za svoje potrebe), nego o riječkome kirurgu, zagrebačkome tajkunu, nekadašnjoj rukometašici, "bjelosvjetskim homoseksulacima"... U svim se tim slučajevima pokazalo neugodno funkcioniranje medijskoga (u konzekvencijama totalitarnog) zaposjedanja privatnosti.

Kada je uhićenje riječkoga kirurga koji je osumnjičen za uzimanje mita pokrenulo i javnu svijest o mogućnosti da se protiv korupcije odista nešto može učiniti, mnogo je toga pokvareno munjevitim objavljivanjem imena osumnjičene osobe, kao i građanke koja je do uhićenja i dovela.

Hoće li temeljni željeni efekt - ohrabrivanje građanstva da slično postupa ubuduće - biti postignut, ako je odmah razotkriven identitet osobe koja je trebala zaštitu privatnosti nakon što je bila izvrgnuta neugodnostima da bi se čitav postupak uopće i mogao započeti? Hoće li se moći vjerovati policiji koja (skupa s Uskokom, naravno) djeluje protiv korupcije, ako policajci koji su obavili uhićenje promptno obavještavaju javnost da se uhićenik "u trenutku kad ga je policija uhitila od straha doslovno usrao u gaće"? Jer, policajci koji takvo što čine (a demantija nije bilo) nisu tek indiskretni, nego korumpirani - pa kako će onda djelovati protiv korupcije?

I dok se protiv ovakva postupanja gotovo nitko ne buni, slični postupci na štetu turista homoseksualaca ipak se pomalo počinju osporavati. I opet: iz činjenice da je skupina inozemnih turista došla na Hvar kao dio organizirane (gay) skupine ne slijedi ičije pravo da time huška lokalnu i nacionalnu javnost (onu inozemnu to uglavnom ne zanima, osim kao indicija hrvatske zaostalosti). Iz činjenice da se (istospolni, ili raznospolni) par u šetnji drži za ruke/ručice/ručerde, ne slijedi još javno deklariranje, pa ni legitimiranje "interesa javnosti", da se o podstrekivanju nasilja (pozivom na - ovoga puta - nedužne navijače) i ne govori.

No, prava se bura digla tek kada je u domovinu doveden pravosnažno osuđeni Hrvoje Petrač. Prosvjed je upućen protiv "viška policijskih mjera sigurnosti", koje bi, navodno, mogle utjecati na uskoro očekivani ponovljeni proces protiv njega.

Vjerojatno je doduše da će već donesena presuda (premda izrečena u odsutnosti) više utjecati na novo sudsko vijeće, no policijske rotirke, ali je indikativno da su sve nacionalne TV mreže (i sve viđenije novine) imale reportažne timove i na Plesu i u Remetincu - ovoga ih puta nisu posebno pozivali, kao u nekim ranijim prilikama. Konačno, riječ je osobi koja je bila u dugotrajnome bijegu nakon što je bila osuđena zbog teškoga kaznenog djela, koja je sama u Grčkoj tvrdila da joj prijeti opasnost prilikom povratka u Hrvatsku.

Riječju, kriteriji su i opet narušeni, točnije nisu ni uspostavljeni. Pod pritiskom javnoga moraliziranja preskaču se "detalji", tj. pojedinci. A moraliziranje koje o njima ne vodi računa (ma kakvi ti pojedinci bili) završava u ideologijama s kojima većina može živjeti, ako se slična praksa u narednome činu ne obruši na nekoga od njih (zapravo: nas).