Svoje filmove gledam samo u kinu ili na televiziji. Filmovi nisu knjiga, ni slika. Oni su javnost i publika. S vremena na vrijeme guglam svoje filmske naslove. Nedavno, u jednom tjednu, četiri moja filma prikazana su šest puta na raznim TV postajama. Jedan od njih je “Mala pljačka vlaka”. Cijeli ovaj uvod služi tek da spomenem jedan citat kao povod. Danas je najsigurnije citirati samoga sebe, jer tako ćeš izbjeći optužbe za plagijat.
Naime, na kočiji putujućega kina, Tomaž Netahly veli razbojnicima, kojima će prikazati prvi, slavni nijemi vestern “Velika pljačka vlaka”. “Pravda u životu pobjeđuje tek tu i tamo, a u kinematografu – uvijek”. Vlasnik kina, naime, laže. Jer pravda u životu ne pobjeđuje nikad. Laž je također da je pravda spora, ali dostižna. Pri tome ta pučka mudrost ne misli na državnu, pravosudnu pravdu, već na ono što se zove – pravičnošću nedokučivih putova usuda, takozvanom božanskom pravdom, nalik starozavjetnoj osveti. Zločinac se izvuče od progona, a onda ga satre vlak na pružnome prijelazu. Umjetnost je u neku ruku štetočinska djelatnost. Ona stvara ne samo iskrivljenu, već lažnu sliku svijeta. Povjerovati umjetnosti, znači stradati u životu.
“Hoće li cijeli ocean Neptunov sprati krv s ove ruke?”, vapi ubojica Macbeth dok ga progone dusi onih koje je pobio. Stvarne ubojice ne progone nikakvi dusi. Progoni ih samo policija. Stvarni ubojice i zločinci ne priznaju krivnju. Oni se ne kaju. Grizodušje, noćne more, opominjuće sablasti, literarna su i filmska izmišljotina. Oni su fikcija. Istina, ponekad, pričepljeni dokazima, zločinci se pokaju birajući između električne stolice i robije. I, naravno, lažu. Ne kaju se uopće. Niti žale. Niti suosjećaju.
Savjest su izmislile senzibilne artističke duše koje nikada nisu ni htjele ni mogle počiniti zločin. Nitko od Hitlerova A tima povješanog nakon Nürnberga nije priznao krivnju za milijune pobijenih, niti se pokajao. Nakon svega toga, piše Orwell u jednom eseju, nije bilo nikakve katarze, nikakvoga osjećaja da je zadovoljena pravda, već samo gorčina. Kada su sudskom kaznom zadovoljne i žrtva i država, zadovoljena je samo osveta, ali ne i pravda. Pravda je nešto dublje od osvete. Ona uključuje svijest zločinca o zločinu. Savjest. Kajanje. Ali, zločinci su neslomljivi. Monstrum i zločinac iz Škabrnje i Srebrenice do kraja života šetat će prohladnim parkom nekog skandinavskog de luxe zatvorskoga resorta uvjeren da je nevin.
Savjest i grizodušje imaju samo fiktivni ljudi, a ne stvarni. Ni jedan “privatni poduzetnik zločina”, koji ubija u svoje ime, na vlastitu ruku i za samoga sebe, nikada se nije pokajao, kao što se nisu pokajali ni državni djelatnici zločinci pod ovakvim ili onakvim znakovljima. U životu toga nema. Pravdu ne mogu zadovoljiti streljački strojevi, giljotine i vješala, već samo iskreno pokajanje. Njega u zločinaca nema, a pritom bi za žrtve bilo nepodnošljivo. Iskreno pokajanje, znači – iskreno obraćenje. A takvo što obično se nagrađuje svetošću. Često iščitavam evanđelja i jednu rečenicu dugo nisam razumijevao i stvarala je u meni pobunu: “Nebo se više veseli jednom obraćeniku, negoli stotini pravednika”. Pravednik provede cijeli zemaljski život u skladu s evanđeljem. Obuzdava zlu sklonu ljudsku narav, a onaj drugi proživi svoj vijek kao zločinac, hulja, lažljivac i nasilnik, i onda kad mu kucne zadnja ura, kad zagusti, kad se upita o onome “poslije” i “iza”, on se fino obrati, a onda ga Nebo dočeka s crvenim tepihom i ovacijama radosti, a sirotoga pravednika bez valjanih akreditacija, gotovo pa preko veze, propusti na sporedni ulaz u nekakav najzabitiji rajski zakutak.
Dočim obraćeniku daju birati koji će penthaus i bazen i koliko i kakvih anđelića treba da oblijeću oko njega i da mu se dive. No, nekako mi se čini da tijekom vremena razumijem tu naoko nepravednu rečenicu evanđelja. Pravo, istinsko i iskreno obraćenje toliko je nezamislivo rijetko, ono traži mnogo veću snagu od one da bi cijeli život proživio kao pravednik, te stoga doista zaslužuje radost Neba. Jedan od najkorisnijih izuma katoličanstva zove se ispovijed i ispovjedaonica, a od njih je važnija samo – ispovjedna tajna. Jer da zapovijedi te tajne nema, da ispovjednici smiju svojim bližnjima, svećenicima, kuharicama, prijateljima i ministrantima, prepričavati zgode koje čuju, ne bi tu bilo nikakvoga štofa za trač-rubrike, tkiva za sapunice, kao ni za ozbiljne filmske drame. Posve sam uvjeren kako bi to bilo samo golemo razočaranje, kako bi se survala višestoljetna iluzija da bilo tko iza te baršunaste zavjesice i drvene rešetkaste pregrade doista ispovijeda svoje velike i stvarne grijehe. Može li itko povjerovati da u ispovjedaonicu utrči gospodin koji ne može dočekati čas kada će progovoriti: “Oče, sinoć sam, bez ikakvoga povoda i razloga, kao vola u kupusu premlatio svoju ženu.” Ili da u tu tamu sjedne gospođa koja će kroz suze prošaptati. “Oče, moj muž je tako slab u krevetu da već tri godine spavam s našim najboljim zajedničkim prijateljem. I svaki put, oče, osjećam iskreno pokajanje i bijedu svoga grijeha.” Mislim da pravi grešnici u ispovjedaonice uopće ne zalaze, već su to utočišta nevinih, grešnika koji vape za oprostom i razumijevanjem za ono što uopće nisu počinili, ili ti grijesi nisu vrijedni spomena.
U svakome slučaju, ta je terapija korisna i besplatna. Tisuće psihijatara diljem protestantskoga svijeta bogate se jednostavnom činjenicom da njihova Crkva ne poznaje ispovijed ni ispovjedaonicu. I opet umjetnost i opet film; u trećem nastavku “Kuma”, u renesansnome atriju, Don Michael Corleone, na danjemu svjetlu, nezaštićen drvenom kutijom, pregradom, tamom, ispovijeda se kardinalu Lambertu, budućem predobrom i kratkotrajnom papi: “Ubijao sam i zapovijedao drugima da ubijaju. Dao sam ubiti vlastita brata...” Posve je sigurno kako nikada nije, niti će, nijedan stvarni mafijaš ući u chiesa di San Martino u rodnome Corleoneu i velečasnome izgovoriti išta osim možda: “Oče, sinoć sam sagriješio i iskreno se kajem”, suznih će očiju Don Matteo, nadimkom Macellaio iliti Mesar, capo dei capi, kojeg se sumnjiči da je osobno ubio 19 i zapovjedio ubijanje 97 ljudi. “Moj ljubimac, moj miljenik, moja maza, moj Luccio...” “Luccio?! Ne zove li se tvoj jedinac Alessandro?”, zbunjeno će velečasni. “Alessandro mi je sin. A Luccio je moj terijer. Gledao sam Roma – Napoli. I taman kad je Napoli izjednačio, Luccio se bacio na mene i počeo me lizati po očima. Odgurnuo sam ga tako snažno da je odletio i udario u zid. Jadni Luccio, cvilio je cijelu noć. Iskreno se kajem velečasni.”