HRT je nakon trinaest godina prikazivanja ukinuo emisiju „Hrvatska uživo“. Dijelu desnice ovo je prilika za likovanje jer su urednici i novinari emisije oduvijek slovili za ljevičare, a ljevici je povod za novi val samoviktimizacije i isijavanja falše uzvišenosti.
Hrvatsko novinarsko društvo organizira i prosvjed u petak ispred Sabora. Na njemu će se, u to možete biti sigurni, pojaviti mnogo ljudi koji se nisu pretjerano uzrujavali kad su Račanovi i Milanovićevi – točnije Josipovićevi – kadrovi provodili brutalne čistke na Prisavlju. Njima je to tad bilo opravdano, naravno, iz krajnje profesionalnih razloga. A ti su razlozi uvijek isti – pad gledanosti, pritužbe gledatelja i politizacija javnog servisa. Da se netko o svemu tome doista brine, HRT ne bi nikad pao na ovako niske grane. Visoki profesionalni kriteriji bili su i ostali tek jeftina izlika za politički motivirani glavosijek.
Sve se to lomi preko leđa novinara koji u toj suludoj atmosferi ne mogu dobro obavljati svoj posao. No teško ih je žaliti jer su godinama sami sebi kopali jamu. Ni jedna čistka na Prisavlju nije prošla bez bratoubilačkog rata u kojem se, u maniri pravih malih NKVD-ovaca, prokazivalo kolege. „Kad u balkanskoj krčmi ugase svjetla, onda sijevaju noževi“, rekao je Krleža. Kad na HRT-u svakih nekoliko godina nakratko pogase svjetla, koristi se puno teže oružje. Možda je vrijeme da se ta svjetla trajno ugase.
„Neargumentirano ukidanje emisije HRT-a Hrvatska uživo posljednji je u nizu napada na Ustavom zajamčena prava javnosti da bude izviještena o svim zbivanjima u društvu“, stoji između ostalog u pozivu HND-a na prosvjed. Istina je pak da će javnost biti izviještena i bez te ili bilo koje druge emisije informativnog karaktera na javnoj televiziji i tko toga nije svjestan živi u nekim davnim vremenima. Naime, potreba za javnom radijskom i televizijskom ustanovom danas je puno manja nego nekad. Ako se u vremenima kad je van velikih gradova samo seoski svećenik imao radijski ili TV prijamnik nacionalni interes branio kontrolom tijeka informacija i oprezom da monopol ne padne u krive ruke, danas kad konkurencija cvjeta, takav je poriv potpuno bespredmetan. Ljudi se 2017. informiraju na milijun načina, a najmanje preko informativnih emisija javne televizije što, u krajnjoj liniji, dokazuje i njihova slaba gledanost.
To dakako ne znači da ne postoji potreba za određenim sadržajima koji sami po sebi komercijalnim TV kućama možda ne bi bili zanimljivi i izlaze izvan okvira propisanih nacionalnim koncesionarima, ali postoji rješenje i za to. Država za takve emisije može raspisati natječaj i platiti njihovu proizvodnju i emitiranje na privatnim televizijama. Emisije od javnog interesa, koje u svojoj zadanoj formi privatniku ne bi bile isplative, uz novac poreznih obveznika isplatile bi mu se.
Naravno da u nekom idealnom svijetu javni servis osigurava resurse strogo profesionalnim novinarima koji si onda mogu dopustiti istraživanje neke društveno važne teme nekoliko mjeseci ili čak godina. Rezultat su takvog mukotrpnog rada obično informacije od velike važnosti koje ni od koga ne bismo doznali da nije novinara koji su se tome ozbiljno posvetili. Privatnik neće plaćati novinare da mjesecima istražuju tragove koji možda nigdje ne vode i iz kojih se ne mora izroditi velika priča.
No mi ne živimo u idealnom svijetu i nećemo od HRT-a dočekati hrvatski „Spotlight“ jer su na Prisavlju do sada mnogo više afera proizveli nego što su ih razotkrili. Kad politika kontrolira medij, što je u slučaju HRT-a neosporna činjenica, njegov je primarni posao zataškavanje. Jedine afere koje će takav medij razotkriti jesu afere onih drugih, onih koji trenutačno nisu na vlasti ili su u nemilosti šefa vladajuće stranke.
O budućnosti HRT-a ne trebaju se naprečac donositi zaključci ili konačne odluke, ali je nužno pokrenuti raspravu. Alternativa postoji. Novinari koji smatraju da bez njih narod ne bi bio informiran moraju brzo sići sa svog oblačića, a s njima i političari koji misle da će držanjem šape nad javnim radiom i televizijom u današnjem svijetu spasiti svoj rejting i pobjeđivati na izborima. Ta su vremena završila još dolaskom privatne konkurencije, a internet i društvene mreže učinili su ih prapoviješću.
Na kraju dana najvažniji je interes građana koji od ovakvog HRT-a nemaju ništa osim mjesečne „čestitke“ od 80 kuna. U državi u kojoj sve više ljudi živi ispod granice siromaštva, moglo bi brzo doći vrijeme kad će većina poželjeti utrošiti taj novac na nešto što im je nužno. Tad će se emisije masovno gasiti, a ugovori novinarima otkazivati, i nijedan prosvjed to neće promijeniti.
Zasto to dicno HND ne prosvjeduje i protiv ukidanja Dujmoviceve emisije.