Javni poziv na prstace 
uputila je Splićanka političarima

Premda se splitska gradska vijećnica iz SDP-a, Aida Batarelo, pravda da je prstace jela izvan Hrvatske gdje su i lov i konzumacija te poslastice legalni, ima mnogo simbolike u slici koju je o svom ručku objavila na Facebooku.

Ima zemalja u kojima je nešto dopušteno a u Hrvatskoj nije, i obratno, ali to ne znači da se možemo resiti nepodopštinama koje naši zakoni zabranjuju.

Kako bi bilo, na primjer, da netko objavi sliku iz legalnog bordela u inozemstvu na kojoj je s nekom profesionalkom, ili kako preprodaje, kupuje ili konzumira drogu u nekoj zemlji u kojoj je to dopušteno. Stoga to opravdanje Splićanku ne samo što ne iskupljuje nego, dapače, naglašava njezin prijestup, jer je tražila i našla priliku da se njime popiški i na svoju zemlju i na njezine zakone.

Što ju je ohrabrilo na taj čin? Ono što ohrabruje mnoge političare da čine ono što je običnom svijetu zabranjeno. Premda je njezino “nedjelo” bezazleno, i premda nije osobito poznata političarka, računala je s istom onom zaštitom i povlaštenošću s kojom su računali, na primjer, Nadan Vidošević i Ivo Sanader. Oba su bila zaslijepljena silnom moći i uvjerena da bez posljedica mogu “uživati u prstacima”. Taj osjećaj iznimnosti, isključenosti iz poštivanja zakona karakterističan je zapravo za sve političare, pa samo o osobnoj hrabrosti i prilikama ovisi hoće li ili neće odoljeti iskušenju.

Splitska sladokuska zacijelo je htjela učiniti zavidnim obične ljude koji ne mogu i ne smiju uživati u prstacima, pokazati svoju iznimnost jaču od hrvatskih zakona.

Psiholozi znaju kako raskoš političara, i moćnika općenito, njihove vile, skupi automobili, ekskluzivna ljetovanja... imaju smisla tek ako su u blizini siromaštva s kojim se s nasladom uspoređuju. Pogotovo je tako u zemljama poput Hrvatske u kojoj mnogi ljudi žive u neimaštini. Mogu sam posvjedočiti a i znam iz priča svojih prijatelja i znanaca kako ljudi koji zadobiju političku moć počnu okretati glavu od osoba s kojima su se do jučer družili i s njima bili srdačni. Tako se manje-više redovito potvrđuje poznata izreka – daj nekome vlast da vidiš kakav je.

Koliko god ta vlast bila mala ili velika, onaj u koga uđe osjeća da je postao gospodar nad ljudima i da, slikovito govoreći, odlučuje o njihovu životu ili smrti.

Hrvatska je upamtila nekoliko spektakularnih uhićenja i suđenja o kojima u podosta ljudi postoji uvjerenje da ih ne bi bilo da ih nisu zapovjedili najmoćniji političari, što također potvrđuje tu narav vlasti. A jedna se osoba našla u dvostrukoj ulozi. Za dio javnosti bilo je i do danas ostalo upitno bi li bilo suđenja Glavašu bez Sanadera, a sam Sanader optuživao je Jadranku Kosor za urotu protiv njega u kojoj je navodno sudjelovala s represivnim službama. Uživanje u moći nad ljudima samo je okrutnija inačica uživanja u zabranjenim prstacima.

Ima priča i o tome kako nekim tajnovitim putem prstaci dođu i u neke hrvatske restorane a u njima uživaju tajnoviti gosti koji se osjećaju jačima od zakona, samo što se to ne vidi na Facebooku kao u samosvidljive Splićanke.

Bit će da uživanje u toj zabranjenoj poslastici nije njihovo jedino gaženje zakona. I kad prstaci u Hvatskoj nisu bili zabranjeni, mogli su ih jesti samo imućniji, a činjenica da su najslavniji među poslasticama od kojih su neke također zabranjene daje im posebnu simboličnu vrijednost, zbog koje su mediji na istaknutim mjestima objavili “senzaciju” o splitskoj gradskoj vijećnici. Koliki bi se zapravo razveselili da i sami mogu uživati u prijestup kakav je ona učinila. I kad su vidjeli sliku na Facebook vjerojatno im taj prijestup i nije bio toliko grešan koliko im je bila slatka pomisao da bi ga i sami mogli učiniti.

U posljednje vrijeme bilo je malih i velikih otkrića o imovini podosta ministara – Lovre Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića, Gabrijele Žalac... za koju se nije znalo, ili je nije bilo u imovinskoj kartici ili katastru, ili joj je umanjivana vrijednost, no lako je pretpostaviti da je to u drugim političarima više izazivalo zavist i želju za vlastitim bogaćenjem nego zgražanje ili osudu.

Tako uživanje splitske SDP-ovke možemo shvatiti ne samo kao moralni prijestup nego zapravo i kao – javni poziv na prstace. Poziv na koji bi se mnogi odazvali ili su u mislima to već i učinili. Prstaci su i neodoljiva slast i mit i statusni simbol pa političarima jednostavno moraju biti privlačni, a neki se potrude i da im budu pristupačni. I onima kojima nisu, Splićanka je otvorila apetit.