Vodeće političke stranke obećale su da će do kraja svog mandata otvoriti sto tisuća novih radnih mjesta, što je jedno od rijetkih obećanja koje bi mogli ispuniti ako BDP nastavi rasti barem dva posto godišnje. Polovica je to od ukupnog broja izgubljenih radnih mjesta od 2008. godine naovamo, ali po svemu sudeći, stotinu tisuća novih radnih mjesta hrvatski je maksimum koji možemo ostvariti koristeći domaću radnu snagu.
Djece je sve manje, mlade i srednje generacije odlaze, a kako se Hrvatska već nalazi u grupi država s najstarijim stanovništvom, zemlja će se i uz skromne stope rasta za pet-šest godina naći u situaciji da nam neće imati tko raditi.
Rumunjska je ostala bez liječnika pa im se urušilo javno zdravstvo. Naše se bolnice još pokrivaju, ali manjak radne snage ozbiljna je zapreka svakog društva. Poznavatelji prilika na informatičkom tržištu kažu da bi tvrtke iz tog sektora mogle odmah povećati zaposlenost za petinu, no ne mogu naći ljude jer su fakulteti uglavnom fokusirani na društvene studije, a mladi koji izađu s prirodnih i matematičkih fakulteta odlaze u inozemstvo.
U nezahvalnoj su poziciji i bolnice, osoblje im bježi, a one nemaju puno manevarskog prostora da ih zadrže. U javnom su sektoru plaće zadane dogovorima na nacionalnoj razini između sindikata i države, a k tome su opterećene proračunskim ograničenjima.
Liječnike ili informatičare nije moguće zadržati na lijepu riječ i domoljublje ako znaju da su im tristo ili petsto kilometara dalje mogućnosti rada i života bolje. I u našoj će se zemlji mnoga nova radna mjesta vrtjeti oko skrbi za starije, samo je pitanje hoćemo li imati novca platiti njegu u kući ili osoblje po staračkim domovima i bolnicama? Odlazi tko može i mora, žice na granicama tu ne pomažu, nego stvaranje pretpostavki da život u zemlji bude privlačan kako za domaće ljude tako i za strance koji bi ih mogli zamijeniti. U protivnom, morat će se dizati životna dob za odlazak u mirovinu i povlačiti mjere kojima se danas ne maše u kampanjama.
Samo treba slijediti Milanovićevu i Ostojićevu logiku migrantske krize: ako se odluči da se nešto ne može raditi npr. popisivati migrante, onda se to neće raditi. Dakle, jednostavno se neće liječiti ljudi, jer će Zoka i njegovi ministri reći "da se to ne može", i time će problem biti riješen. Jer, ako ministar unutarnjih poslova ne štiti državnu granicu za što je obvezan po zakonu, i ništa mu se ne dogodi, zašto bi onda ministar zdravstva trebao omogućiti liječenje ljudima?