Je li bilo bolje dok smo imali bonove za šećer?

Svako malo s radikalne ljevičarske strane čujemo kako je bilo bolje za Titove vladavine. Ali činjenice to demantiraju. Evo nekih. Treba, naime, znati, da je nad područjima vanjskih poslova i vojske Tito pod svaku cijenu želio imati vlastitu kontrolu. I jedni i drugi izravno su njemu odgovarali, a on je o svemu odlučivao.

Gospodarstvo nije bila sfera njegova šireg interesa. O njemu nije znao gotovo ništa, u ekonomiju se nije razumio, ali nije ga previše ni zanimala. Koliko god je neka pitanja trebalo hitno riješiti, članovi vlade, ministri i ekonomisti, prema sjećanjima Titovih suradnika, dugo su morali čekati pred njegovim vratima kako bi ih primio, ako ih je uopće i primio. Ali zato su generali i diplomati k njemu mogli odmah, preko reda. Tito je usto bio posve opterećen partijom i ideologijom. Odobravao je privredne reforme, tržište, (kon)federalizaciju države, ali glavni naglasak uvijek mu je bio na jedinstvenosti i monopolu partije. Ona je otvarala promjene, ali ih i zaustavljala kad bi postale opasne za nju i njezina vođu. Činjenica je da se Titova vlast do sredine 1960-ih mogla oslanjati na rezultate ekonomskih reformi i modernizacije zemlje. Tito je do sredine 1960-ih mogao biti zadovoljan zbog visokih stopa industrijskog razvoja od 1953. do 1961., ali i u poljoprivrednoj proizvodnji.

No kako su godine prolazile, situacija je bila sve teža. O tome svjedoči dokument koji je pripremila radna grupa Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ i Saveznog izvršnog vijeća 12. prosinca 1977. godine, a dostavljen je Titu. U njemu stoji: „Zabrinjavajuća je činjenica da ukupan izvoz naše privrede ne može pokriti ni uvoz materijala za njenu tekuću reprodukciju. Istovremeno opada i neto devizni nerobni priliv, koji je sve do ove godine bio u porastu. To je posljedica sporijeg rasta doznaka naših radnika iz inozemstva od podizanja deviznih sredstava sa žiro računa građana i usporavanja rasta deviznih prihoda od turizma i prometnih usluga. Pri tome se dalje pogoršava ionako nepovoljan regionalni raspored naše razmjene sa inozemstvom, izuzev sa zemljama u razvoju s kojima smo posljednjih godina osjetno povećali razmjene i ukupne ekonomske odnose. Opada udio izvoza u razvijene zemlje Zapada, uz dalji rast uvoza sa tog područja, koji je u proteklom dijelu godine učestvovao sa 57,5 posto u našem ukupnom uvozu.“ Koliko se urušila jugoslavenska ekonomija, svjedoči i sjednica Savjeta za narodnu obranu Jugoslavije u Karađorđevu 18. prosinca 1979. To je bio posljednji sastanak koji je Tito vodio.

Tema je bila nacrt novog zakona o općenarodnoj obrani. O sjednici je u svojim sjećanjima pisao bivši član Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević: „U zdravoj, jedinstvenoj ekonomiji nalazio je viziju buduće ukupne stabilnosti zemlje, pa i njezine obrane. Upozoravajući na sve opasnije tijekove prekomjerne potrošnje, Tito je rekao: ‘Krešemo budžete, naročito vojni, koji je uistinu velik, ali mehaničkim kresanjem nećemo mnogo postići...’ Kritiku je posebno ustremio na raskalašena, prekomjerna putovanja u inozemstvo i enormno trošenje deviza, kao i na besmislen uvoz ‘svega što treba i što ne treba’. ‘Objektivno, ne možemo sastaviti kraj s krajem, a na puteve u inozemstvo kreće svatko kada i kako hoće!’, rekao je dosta ljutito. ‘Mimo svake mjere i kontrole trošimo devize. Ponašamo se kao da smo po bogatstvu druga zemlja na svijetu – odmah poslije Amerike; kao da nam je guber isti! Nećemo i ne želimo se suočiti sa istinom da su nam, zapravo, noge daleko izvan gubera.’

Spomenuo je i cifru od 150 milijuna dolara za koju trgovci uvoze samo viski iz Trsta. Drastičnom brojkom želio je ilustrirati tvrdnju o standardu u zemlji koji je, bez sumnje, izvan realnih okvira i stvarnih mogućnosti Jugoslavije. Obratio se predsjedniku savezne vlade Veselinu Đuranoviću, primijetivši da bi o svemu što na ekonomskom planu prijeti zemlji većim i nesagledivim potresima trebalo ozbiljnije porazgovarati do kraja godine. Inzistirao je posebno da vlada odlučno ograniči nepotreban uvoz i još odlučnije i preciznije zakonski normira mjere štednje i discipline u financijskom i materijalnom ponašanju. ‘Mene sve to jako zabrinjava. Moramo u 1980. godini zaustaviti nizbrdicu’, ponovno je podignuo glas, sugerirajući potom da se u zamah takvog napora uključe i Savez komunista i masovne organizacije Socijalističkog saveza, ali i organi društvene samozaštite...

Ponovno se okomio na prekomjerna i skupa putovanja u inozemstvo, koja su ‘sve manje korisni poslovi, a sve više bahat i neobuzdan turizam na račun države i društva’. A zatim je rekao da se malo govori o uzrocima tih devijacija, malo se s tim ide u narod i umjesto toga ‘stalno jadikujemo i stalno se žalimo jedni drugima’. ‘Nisam više sklon takvom ponašanju!’, primijetio je, uz vlastiti dojam da bi se ‘sa malo više discipline u ostvarivanju usvojenih mjera mogle prevladati teškoće’.“ Kako bi se spriječio uvoz i stimulirao izvoz, SIV je potkraj 1979. odlučio devalvirati dinar za oko 30 posto, unatoč tome što se Tito odlučno protivio.

Predsjedniku SIV-a Veselinu Đuranoviću rekao je: „Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe“. Posljednjih dana Titova života Jugoslavija je proživljavala gospodarsku agoniju. Trgovinski deficit bio je veći od sedam milijardi dolara, a 1980. Jugoslavija je bila dužna više od 20 milijardi dolara. Inflacija je uskoro bila 45 posto, uvedeni su bonovi za kavu, šećer, ulje... Mjesec dana poslije Titove smrti uslijedila je nova tridesetpostotna devalvacija dinara, i tako do raspada Jugoslavije