Ostaci paprene obavještajne juhe, zakuhane nakon terorističkih napada 11. rujna 2001., još se nalaze na političkom meniju u Washingtonu i čini se da baš nitko odgovoran nije previše voljan otkriti sve njezine tajne sastojke i recepte.
I dok rodbina žrtava traži da se američkoj javnosti predoči najnovije izvješće Središnje obavještajne agencije (CIA) o tome što je pošlo po zlu u američkoj obavještajnoj zajednici u razdoblju koje je prethodilo tragediji 11. rujna, oni koji su završili na stranicama toga dokumenta kao mogući krivci za navodne propuste zbog kojih su se dogodili strašni teroristički napadi sada imaju samo jedan cilj obraniti svoje karijere u obavještajnoj zajednici.
S druge strane postoji bezbroj glasova koji, progovarajući o događajima od 11. rujna, vrlo otvoreno govore da u američkoj obavještajnoj zajednici ništa nije pošlo po zlu. Štoviše, javnosti serviraju vrlo uvjerljivo štivo i dokaze o tome da su dečki iz CIA-e zapravo uspješno obavili vrlo kompliciran i zahtjevan posao, sve u interesu strateških ciljeva američke politike. Jedna je od takvih teza da je upravo CIA glavni autor i organizator tih napada koji su odlično poslužili za pokretanje krajnje nedefiniranog i čudnog rata u kojem nije moguće izravno identificirati neprijatelja, a kamoli što drugo.
Službena verzija prepuna rupa
Iako se većina ozbiljnih teoretičara suvremene politike pomalo ježi na spomen "teorije zavjere", knjiga "CIA i 11. rujna" Andreasa von Büllowa, njemačkog stručnjaka za tajne službe i njihovu djelatnost i bivšega njemačkog ministra obrane, i kod krajnje skeptičnog čitača stvara dojam o uvjerljivom štivu koje je napisao čovjek koji nije izravno uključen u cijeli slučaj i koji posjeduje znanje i iskustvo.
Uz onu da je CIA autor i izvođač napada, jedna od temeljnih teza njegove knjige (koja na hrvatsko tržište izlazi u izdanju zagrebačke Detecte) jest to da je američka vlada svojoj i svjetskoj javnosti već u prvim satima nakon napada na newyorške Blizance i Pentagon servirala svoju verziju događaja koja je prepuna nedosljednosti, rupa, nelogičnosti i objašnjenja koja ne zadovoljavaju kriterije struke, a u nekim slučajevima i zdrave logike.
Ono o čemu Von Büllow govori najbolje je ilustrirano u konkretnim primjerima. Jedna od prvih stvari koje bodu oči jest činjenica da navodni teroristi iz redova Al-Qaide, njih 19 koji su identificirani kao otmičari zrakoplova, iako su pohađali letačke škole, nisu bili sposobni upravljati ni običnim cessnama, a kamoli divovskim putničkim zrakoplovima.
U knjizi Von Büllow iznosi i mišljenja stručnjaka i nekih vojnih pilota o tome kako je za manevre kakvi su izvedeni otetim zrakoplovima 11. rujna potrebno golemo znanje i iskustvo. Oni napominju da to mogu samo ponajbolji vojni pokusni piloti. Druga je varijanta da su zrakoplovi koji su udarili u svoje ciljeve zapravo navođeni daljinski.
Osim toga, putnici iz otetih zrakoplova nesmetano su komunicirali mobitelima, što je, tvrde stručnjaci, tehnički potpuno nemoguće zato što mobiteli koji su se tada nalazili na tržištu nisu mogli hvatati signal u zrakoplovu koji je jurio brzinom od 800 kilometara na sat, a nisu mogli biti u mreži ni na visini većoj od dvije tisuće metara. Zaključak koji proizlazi jest da je CIA sve te razgovore izrežirala i javnosti servirala kao autentičan dokaz za to da je riječ o islamskim fundamentalistima.
Autoru je problematično i samo rušenje tornjeva i kompleksa Svjetskog trgovinskog centra, pa navodi mišljenja cijelog niza stručnjaka koji tvrde da zrakoplovima nije bilo moguće srušiti nebodere poput newyorških Blizanaca. Naglašavaju da su se oni urušavali na način na koji se ruše stare zgrade u kontroliranim eksplozijama u kojima je eksploziv znalački postavljen na ključna mjesta u zgradi.
Neoštećena putovnica
Navodi također da nije bilo moguće doći do ostataka srušenih zgrada, pa nikakve ekspertize koja bi pokazala što se zapravo dogodilo i kako su se tornjevi srušili nema. Ostaci su prevezeni na smetište, a metalni dijelovi koji bi mogli dati osobito važne podatke o uzroku rušenja rastaljeni su. Autor također navodi da su se u kratkom roku tornjevi i okolne zgrade pretvorili u prah i pepeo u kojem nije bilo moguće razaznati nijedan predmet.
Unatoč tome, među ruševinama je pronađena putovnica Mohammeda Atte koji je upravljao jednim od dvaju zrakoplova koji su se zabili u tornjeve. Autoru se čini dosta čudnim da je u općoj kataklizmi gotovo neoštećena ostala putovnica, odnosno komad običnog papira. Usto, kao jedan od krunskih dokaza da su za cijelu operaciju znali i CIA i izraelski Mossad, navodi se činjenica da je u Svjetskom trgovinskom centru poginuo samo jedan izraelski državljanin, iako ih je tamo radilo nekoliko stotina. Zaključak unaprijed su upozoreni, pa nisu toga dana došli na posao.
Knjiga Andreasa von Büllowa, a i neke vrlo slične knjige koje su se pojavile u posljednjih nekoliko godina, zapravo pokušava objasniti koloplet politike, obavještajne zajednice, nacionalnih interesa, zona moći i utjecaja, nafte i komadanja svjetskih interesnih zona. Iako teorija zavjere nema potpun i u svakom detalju uvjerljiv dokazni materijal, ona je možda pojas za spašavanje mnogima koji već četiri godine sumnjaju u službenu verziju i tragaju za uvjerljivim odgovorima o tome što se zapravo dogodilo 11. rujna.
Mnogi od njih nisu pokopali svoje najmilije koji su nestali pod ruševinama Blizanaca, a izvješće kongresnog povjerenstva, koje je svjetlo dana ugledalo prije godinu dana, nije im dalo odgovore ni o istini ni o krivcima. Iako je sadržaj najnovijeg izvješća CIA-e još uvijek tajna, čini se da ni ono neće donijeti znatniji pomak. Američka i svjetska javnost i dalje će biti bez pravih i uvjerljivih odgovora.