Je li glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić pritajeni suradnik ljevice!?

Ponedjeljak

27. siječnja

S dva je mjesta gotovo isti dan žestoko napadnut Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a. S jednoga se to moglo i očekivati, s drugoga baš i ne. Ali oba se autora tekstova o vođi glavne oporbene stranke gotovo na isti način služe, blago rečeno, pretjerivanjem. Riječ je o Mladenu Pleši u Jutarnjem listu i Ivanu Mikleniću u Glasu Koncila. Budući da se potpora birača SDP-u i Zoranu Milanoviću sve više smanjuje, Pleše ima dodatan razlog da ocrni glavnog takmaca ljevice.

No što je Miklenićev motiv? Želi li možda oslabiti Karamarkovu moć na desnici kako bi napravio prolaz nekome drugome? Glavni urednik Glasa Koncila ističe dva povoda za svoj komentar, pozitivan i negativan. Pozitivan je tužba protiv MOL-a zbog Ine, a negativan je izostanak obilježavanja obljetnice priznanja Hrvatske. Osim vladajućima, na nekoliko mjesta u tekstu i oporbi prigovara zbog šutnje o obljetnici priznanja, premda je HDZ održao tribinu na kojoj su govorili Karamarko, Šeks, Hebrang, Zvonimir Šeparović..., i koja je prilično popraćena u medijima. Miklenić oporbi također prigovara zbog nikakve brige za jaču zaštitu hrvatskih interesa u Ini te će zaključiti da su “opozicijski političari tek skriveni suradnici vladajućih ili su pak nekompetentni ljudi kojima nije mjesto u politici”.

Ovo nevjerojatno Miklenićevo smaknuće oporbe, to jest Karamarka i HDZ-a, isto je kao i u Jutarnjem listu, ali s drugim razlozima. Optužujući Karamarka za sve fašizme, ustaštva, etničke i spolne diskriminacije, čak i za rezultate nekih anketa među mladima, Pleše kao zaključak o Kramarku citira Tonina Piculu: “Desnica vapi za liderom koji bi je okupio i vodio, koji bi bio njezin frontmen i koji bi na europski, moderan i demokratski način artikulirao njezine interese. Karamarko, sasvim sigurno, nije lider takvog formata”.

Je li, kako bi sam glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić rekao, kompetentan da piše uime Crkve, vjere i vjernika!?

I dok je i Piculu i Plešu lako objasniti, Miklenićev napad na oporbu ostaje zagonetan. Možda je rješenje zagonetke u ovome: ako on optužuje predsjednika HDZ-a kao mogućeg skrivenog suradnika vladajućih, ne bi li se moglo pomisliti kako je glavni urednik Glasa Koncila skriveni suradnik ljevice? Jer, samo ljevici može ići u prilog ova paljba iz crkvenog glasila koja može biti zbunjujuća i za svećenike i za vjernike, među kojima je velik broj poklonika HDZ-a. Sadašnja oporba baš ništa za hrvatske interese u Ini nije mogla učiniti, jer za to nema ni sredstva ni moć, pa je Miklenićeva optužba protiv Karamarka zbog Ine čista konstrukcija. A i laž je da je HDZ prešutio obljetnicu priznanja – dostojno ju je jedini obilježio, a to nisu učinili ni Vlada, ni Sabor, ni predsjednik države, ni Matica hrvatska, ni HAZU. Ni Crkva! Što je više nego sramotno. Ako ovaj svećenik egzekutorskim stilom piše kako opozicijskim političarima “nije mjesto u politici” (komunisti su govorili o onima “kojima nije mjesto u našim redovima”) doista riskira da se netko upita pa kaže – je li takvom Mikleniću mjesto u Glasu Koncila i je li, kako bi sam rekao, kompetentan da piše u ime Crkve, vjere i vjernika!?

Subota

25. siječnja

Savršeni uvjeti za porok: puno novca i dobra zaštita

Kad neki desni političar kaže nešto zloćudno, pamti se dok mu traje karijera. Ali ne sjećam se da je itko ikada Slavka Linića u posljednjih 13 godina podsjetio kako je 2001. u “Jutarnjem listu” izjavio: “Krao bih pod određenim uvjetima”, što je prenio i “Novi list”. Sad ga na to podsjeća Index.hr, pa citirajmo: “Ne sramim se. Da, ukrao bih! Ali, osnovna je pretpostavka: mora biti mnogo novca, sam moram u tome sudjelovati i sve poduzeti da me nitko ne otkrije”. Kakve motive za bavljenje politikom može imati čovjek koji razmišlja o krađi i o uvjetima u kojima bi je učinio, koji za tu svoju pritajenu slabost ima cijeli scenarij? Ne čeka li priliku? I nije li taj scenarij ostvaren kad Linić postaje moćan u Račanovoj vladi i danas kad kao ministar financija raspolaže svekolikim državnim novcem, o njemu odlučuje, a kao jedan od dvojice najmoćnijih ljudi u državi može se najbolje pobrinuti da ga nitko ne otkrije?! I kad je Štroku prodavao hotel Excelsior, Adris grupi Croatia osiguranje, bio na čelu Nadzornog odbora Ine, štitio svog pomoćnika Šegona i njegov kredit u HBOR-u i u drugim slučajevima kad su bili posrijedi veliki novci i sumnjivi poslovi, svoje odluke mogao je pravdati kao odluke države. Savršena zaštita za porok kojeg se ne srami.

Nedjelja

26. siječnja

Golužin očajnički izraz lica slika je poraza

Nešto je rukometnim reprezentativcima “šapnulo”: vi ne možete, ne smijete biti šampioni, predajte se i idite kući. Nešto iz izbornika Goluže, svjetskog prvaka u mrzovolji, koji zacijelo i spava namršten. Za razliku od Ćire, Rudića i Červara, iz kojih isijava pobjednik, njegov očajnički izraz lica je slika poraza. Očito je da su već dugo hrvatski rukometaši među najboljima u Europi i u svijetu, možda i najbolji. Ali je i očito da se u polufinalu, kad im je potrebna šampionska odlučnost za uspon na tron, pod utjecajem svoga deprimirajućeg trenera uplaše vlastite vrijednosti, promašuju ono što inače pogađaju i propuštaju ono što inače zaustavljaju. Usporedite pobjednički mirnog, sabranog i samopouzdanog francuskog izbornika Onestu i gubitničkog Golužu, koji uvijek izgleda kao da mu je u požaru izgorjelo sve što je imao, i dobit ćete razliku koja tvori šampiona.

Utorak

28. siječnja

Suština: utoliti glad za moći, a ne glad naroda

Po volji Zorana Milanovića od Sabora će se, zbog odluke o izručenju Josipa Perkovića, tražiti vjerodostojno tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji sa EU kako bi se osporila valjanost te odluke. Premijeru ništa ne znače presude triju instanci – Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda. On želi srušiti autoritet pravosuđu kako bi ga ubuduće što više podvrgnuo sebi. Tako bi se cijela zemlja učinila nesigurnom i za građane i za poslovne ljude, ovisnom o diktatu jednog čovjeka, što je bio cilj svih samodržaca u povijesti. Neće uspjeti, ali Milanović je za Hrvatsku opasan zato što bogatstvo zemlje, koliko god je temeljito osiromašili, autokrati njegova tipa mjere po tome koliko je podređena njihovoj samovolji. Suština je države utoliti glad vođe za moći a ne glad stanovništva.

Srijeda

29. siječnja

Dobro usklađene moralne i novčane transakcije

“Tu zabilježbu si ovi na Kaptolu mogu zadenut za šešir”. Tako je među ostalim odgovorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić na upozorenje s Kaptola da se na Sveticama u Zagrebu ne smije ništa graditi, jer su one vlasništvo Crkve, o čemu u zemljišnim knjigama postoji zabilježba. Umjesto da objasni zašto u zagrebačkom poglavarstvu već 15 godina stoji spis o povratu Svetica Kaptolu, Bandić se u starom komunističkom stilu bahato i arogantno ruga Crkvi. Možda i s pravom, jer biskupi su Bandiću sve spremni zaboraviti i tog zaštitnika i slavitelja zločinca Tita s oltara pozdraviti čim uzme nešto novca iz džepa Zagrepčana i prenese ga u njihovu kesu. Zašto bi se i Bandić i Crkva zamarali načelima kad se moralne i novčane transakcije mogu lijepo uskladiti na obostrano zadovoljstvo.

Četvrtak

30. siječnja

Besramnici, hoćete li 
uzeti i našu invalidnost?

Okrutnost vlasti nema granica, pa su joj žrtva i djeca s teškoćama u razvoju i s invaliditetom: smanjena su im prava na ortopedska pomagala, na pomoć stručnjaka, postroženi uvjete koji roditeljima omogućuje status njegovatelja... Zbog toga su roditelji prosvjedovali pred Vladom u Zagrebu, gdje su ministri dolazili i odlazili u blještavim automobilima i ne osvrćući se na djecu u kolicima koju su sa sobom poveli neki očevi i majke. Milanoviću, Liniću, Opačićki, Pusićki i drugima na zgradi Vlade trebalo bi napisati parafrazu opomene koju su gdješto na parkiralištima u Zagrebu istaknuli invalidi, te bi glasila: Besramnici, ako ste uzeli naš novac, hoćete li uzeti i našu invalidnost?

Petak

31. siječnja

Repertoar SDP-a od Vardara pa do Čavoglava

Junak tjedna je SDP-ov zastupnik Peđa Grbin – pijan je u zoru za šankom jednog pulskog kafića pjevao Thompsonove “Čavoglave”. Mladi Grbin je u Hrvatskom saboru ponio sav teret obrane Milanovićevih i SDP-ovih nauma oko referenduma o braku, ćirilice, Josipa Perkovića, promjene Ustava... Onda se ispod tog tereta, kao ptica iz kaveza, oslobodio Thompson. Nasuprot tom pritajenom, skrivenom, potisnutom domoljubnom “poroku” dijela SDP-a postoji u stranci otvorena jugonostalgija, koja se također kadšto iskazuje pjevanjem: u izbornoj noći 2007. u prostorijama stranke mladići i djevojke svoga su miljenika Milanovića počastili pjesmom “Od Vardara pa do Triglava”. SDP-ova mladež i omladina.