Početkom svibnja 2018. godine Splićane je šokirao krvavi obračun usred bijela dana ispred kafića Clo, a to je de facto bio početak otvaranja Pandorine kutije splitskog podzemlja za koje će se pokazati da je nikad organiziranije i nikad brutalnije. Naime, tada je 38-godišnji splitski kamatar i bivši boksač Ivan Giljanović, prema iskazima svjedoka, hladno ušetao u objekt, naručio Pipi i pričekao Marka Bekavca. Nakon verbalne prepirke i bezbolnih šamara koje su uputili jedan drugome, Giljanović je otišao u WC, a zatim se čula pucnjava. Giljanović je ispalio nekoliko hitaca Bekavcu u noge. Predvorje kafića bilo je puno krvi. Samo najhrabriji ostali su izrešetanom Bekavcu pružiti pomoć. Ostali su se razbježali, baš kao i Giljanović koji je 11 mjeseci bio u bijegu od policije.
Na fotografiji: Ivan Giljanović
I jedan i drugi imali su problema sa zakonom. Giljanović je bio poznati splitski kamatar i lihvar, a Bekavac je još kao maloljetnik na Bačvicama ubio 21-godišnjaka nožem zbog svađe oko ulaska u WC. Fotografije krvavog Bekavca obišle su Hrvatsku. Krv, nasilje i oružje vrištali su s news portala i udarnih televizijskih minuta. Nikome tada nije bilo shvatljivo da se pripadnici krim-miljea mogu obračunati na tako frekventnom mjestu, usred lijepog proljetnog dana...
Imao je Split i prije ovog obračuna svojih priča iz podzemlja. No ovaj obračun bio je okidač da se o dalmatinskoj metropoli počne pričati kao o Bronxu ili Napulju. Građani su naprosto bili u strahu, a sve je postalo još bizarnije kad se Giljanović napokon predao policiji i pojavio na sudu. Na ročištu je kazao da nije bježao od policije i pravosuđa, već od Bekavčeve bande koja mu je pripremala likvidaciju u zatvoru na splitskim Bilicama. Giljanović je posvjedočio da ga je Bekavac konstantno tražio novac, da mu je u više navrata posuđivao iznose od otprilike tisuću kuna, ali da je s vremenom shvatio da je Bekavac psihički bolestan i da je imao shizofrene izjave zbog čega je ovaj eksplodirao. No baš su se Giljanovićeve izjave mnogima usjekle u mozak.
Tada se zapravo vidjelo da glave padaju i krv se prolijeva zbog naizgled mizernih iznosa. Uznemirila je i činjenica o brojnosti splitskih bandi, njihovoj organiziranosti, dobro osmišljenoj hijerarhijskoj strukturi i ne baš maloj moći koja se dokazuje oružjem i veličinom teritorija na kojem djeluju. Shvatila je javnost tada da obračuni na splitskom području nisu periodični, već su stvar kontinuiteta i imaju svoje uzroke i posljedice. U posljednjih nekoliko godina splitsku, ali i hrvatsku javnost zgrozili su surovi zločini pod Marjanom pa podsjetimo samo na one najstravičnije.
Na fotografiji: Marko Bekavac
Ustrijelili ga i bacili u bunar
Prije tri godine u tada 20-godišnjeg Matka M. u Kaštel Lukšiću vršnjaci su zbog razmirica oko iznuda i ucjenjivanja ispalili najmanje deset metaka, a počinitelji su ga ranjenog bacili u bunar na obližnjem brdu. Život mu je spasio slučajni prolaznik koji je, šetajući psa, čuo vapaje iz bunara. Nešto ranije, dakle 2014., Kaštela su opet zavijena u crno. Ubijen je tada 20-godišnji Marin Matijaš. Naime, u glavu mu je pucao Jozo Čabraja, jedan od aktera krvoprolića koje se zbilo prošle nedjelje u Kaštel Kambelovcu u kojem je, iako je nosio pancirku, poginuo bivši boksač Mario Boljat.
Na fotografiji: Jozo Čabraja
Valja podsjetiti i na slučaj iz 2018. kada je Loridan Berisha, Albanac sa srpskim državljanstvom, koji već godinama ima prijavljen boravak u Stobreču, u splitskoj industrijskoj zoni TTTS-u iz automatske puške likvidirao bivšeg vojnog policajca Antu Prnjaka čije je vozilo naknadno pronađeno zapaljeno u selu nedaleko od Splita.
U studenom godinu dana kasnije, također usred bijela dana, Stipe Ringwald iz poluautomatskog “škorpiona” likvidirao je 38-godišnjeg Karmelina Fistanića u Brzetu pokraj Omiša. Fistanić je, naime, nakon boravka u kafiću odlučio vidjeti djevojku. Kupili su hranu u obližnjem fast foodu i odvezli se kako bi pojeli u autu. Tada se pored vozačevih vrata pojavila Yamaha i na njoj Ringwald koji je ispalio šest hitaca Fistaniću u glavu i vrat.
Na fotografiji: Stipe Ringwald
U siječnju ove godine dogodio se dobro poznati slučaj u splitskom Varošu, gdje je rastrojeni 25-godišnjak Filip Zavadlav krenuo u osvetnički pohod s kalašnjikovom u poslijepodnevnim satima kako bi osvetio svog mlađeg brata, heroinskog ovisnika, kojega je lokalna banda bezumno kamatarila. Zavadlav je tada ubio Marina Paića, Marina Bobana i Juricu Torlaka. Tek kasnije se ispostavilo kako je ubijeni Paić ispao kolateralna žrtva jer je navodno sam Zavadlav priznao da je “ubio krivoga”. Paić jest bio dio nekog klana, ali u trenutku ubojstva nosio je kacigu i sjedio na motoru nalik onome koji inače vozi Jerko Malvasija, mladić kojeg je Zavadlav zapravo htio likvidirati.
Na fotografiji: Filip Zavadlav
Jerko Malvasija bio je navodno i dobar poznanik i pridruženi član zločinačke organizacije koju je policija razbila prije mjesec dana u Splitu, a koju se sumnjiči da se bavila iznudama, paljenjem auta, dilanjem i naručivanjem ubojstava. Tada su u organiziranoj akciji policije, koja je podsjećala na vatrene akcijske američke filmove, između ostalog, pali Dean Majstorović zvani Điđi, Luka Buzdovačić zvani Sken i Ivan Šunjić. Điđi je prema dostupnim informacijama organizirao prijevoz velike količine droge iz Brazila u Belgiju, gdje je jedno vrijeme i stanovao u unajmljenom stanu.
Od jednog splitskog policijskog inspektora doznajemo da gradom i okolicom trenutačno vladaju tri jake bande. Jednu vodi sada pritvoreni Željko Rajić o kojem se nedavno ekstenzivno pisalo u kontekstu Joze Čabraje i obračuna u Kaštel Kambelovcu, drugu je vodio uhićeni Dean Majstorović, a treću spomenuti Ivan Giljanović.
“Riječ je o bandama koje su najviše eksponirane, ali nikako ne i jedine. Okvirna vrijednost zaplijenjene droge i droge u optjecaju na godišnjoj razini u Splitu jest oko 100 milijuna kuna. Mnogi preko noći pokušavaju postati milijunaši pa se bace na dilanje. Međutim, razlog zbog kojeg je Split kao grad slučaj dospio u fokus javnosti ne krije se samo u obračunu bandi. Mi se borimo i s nasiljem na ulici, govorima mržnje po zidovima i tribinama, prebijanjem vaterpolista Crvene Zvezde na Rivi... To su sve neki slučajevi koji su medijski atraktivni”, otkrio nam je inspektor.
Međutim, ne radi se tu o filmskoj mafiji koja drma jednom sredinom. Onoj u odijelima, koja stvari rješava na institucionalnim razinama, a profesionalnim i teško dokazivim ubojstvima se bavi tek sporadično.
– Ovdje se radi o golobradim mladićima i uličarima. Oni su željni samodokazivanja, u stanju su mučiti čovjeka, pucati u njega, pucati u njegovu obitelj zbog krive riječi ili nekoliko stotina kuna duga. Najveći je problem u tome što to nisu dvije ili tri bande. Iz dana u dan klanove osnivaju i njima pristupaju neki novi klinci. Često pronalaze utočište i samoostvarenje u navijačkim grupama, najčešće Torcidi koja je imala i možda još uvijek ima jake podfrakcije koje su se bavile vrlo ozbiljnim kriminalom poput Žutih mrava. Dosta mladića prolazi regrutacijski kamp u jednom splitskom borilačkom klubu kojem ne želim spominjati ime, makar istupam anonimno – kaže nam umirovljeni i u lokalna zbivanja dobro upućeni splitski odvjetnik koji je bio specijaliziran za kazneno pravo i u svojoj karijeri nagledao se baš puno ovakvih slučajeva. No kaže da u njegovo vrijeme, pa čak i prije desetak godina, dok je još radio, Split ni blizu nije bio opasan kao što je to danas.
Renesansa kriminala
Ali što je dovelo do toga da Split doživi renesansu kriminala i nasilja koja uvelike podsjeća na teške, vrlo teške splitske osamdesete i devedesete kad je heroin preplavio grad, a droga odnijela tisuće mladih i perspektivnih života što zbog šprice, što zbog metaka. Sunce, more, zidić, vino, vespa, joint, nogometni fanatizam, puno emocija i žestok temperament dio su onoga što se u širem kontekstu kolokvijalno naziva splitskim stanjem uma, a što su u svojim pjesmama TBF-ovci opjevali još prije dvadesetak godina. Ova sredina, reći će sociolozi, rađa nasilnike, kriminalce i dilere, ali rađa i najbolje pjevače, sportaše, umjetnike... U Splitu je naprosto teško biti prosječan građanin. Split je nekad bio uključiv i otvoren s ležernim pristupom i simpatičnim ljudima, a grad danas vrlo lako otkliže u fanatizam ili bilo kakvi ekstremizam i teško prihvaća sve što nije dio njegova đira. Baš svatko je dio nekog đira, baš svatko želi ostvariti pripadnost nečemu ili nekome i u tome biti najveći, najjači i najluđi. Nesporno je, dakle, da mediteranska klima, genska predispozicija i život na otvorenom mogu korelirati s pojavom kriminalnih trendova. No ima i drugih gradova na Mediteranu koji nemaju ni približnu kriminalnu prošlost, a ni sadašnjost kao Split.
– Postindustrijska scena u Dalmaciji je dosta otužna, a grad Split pokazuje dugi zastoj u razvitku. Kao da se splitski elan u tom smislu umorio. Turizam ima prevelik udjel u gospodarstvu. Mnogi ne vide perspektivu i odlaze u Zagreb, Njemačku, Irsku... To stvara atmosferu vrlo ograničenih perspektiva, neke uspavanosti, melankolije izvan turističke sezone – kazao nam je splitski psihijatar i stalni sudski vještak dr. Ivan Urlić. Urlić dodaje kako sada svjedočimo borbi pojedinih grupacija za kontrolu tržišta.
– Tada gore automobili u Splitu na tjednoj bazi, a dolazi i do oružanih obračuna. Siromaštvo, skučeni horizonti i kriminal idu često zajedno, ne samo kod nas. Splitski mentalitet dio je dalmatinskog, mediteranskog mentaliteta, gdje se emocije lako zakuhaju. Obično se brzo i smire, ali to nije slučaj kad su financijski interesi u pitanju. Tu su pamćenja duga, a razmirice često vatrene. Vjerujem da je to razlog zbog čega je Split često u vijestima nakon takvih obračuna premda brojke i statistika kazuju da Split nije ništa gori od Zagreba, Osijeka ili Rijeke. Mentalitet preferira bučnost, sve mora biti na velikim zvonima, inače kao da nema važnosti. U tom smislu uočava se eskalacija brutalnosti kakva do sada u Dalmaciji nije bila uobičajena. Povremeno izgleda kao da Hollywood snima epizode krim-serija – pojašnjava nam Urlić, a na sličnom tragu razmišljanja je i poznati splitski sociolog koji je s nama porazgovarao, ali nas je zamolio da ga ne imenujemo jer za svoje tvrdnje još nema niti može imati znanstvene dokaze temeljene na empirijskim istraživanjima, već ih temelji na iskustvu.
Na fotografiji: dr. Ivan Urlić
– Split je postao Napulj. Split čeka pakao na jesen. Gledat ćemo puno depresije, krvi i obračuna. Svi pričaju o tome da je korona sa sobom donijela karantenu, nestašicu i borbu za goli život, a nitko ne shvaća da su u istoj situaciji dileri, kamatari i narkomani. Dok će se većina ljudi boriti na burzi rada, oni će se obračunavati pištoljima. Kad nestane novca, glad neće pitati – kaže sociolog.
Ipak, doc. dr. sc. Tonči Prodan s obavještajnim iskustvom sa Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti u Splitu tvrdi da je pretjerano o Splitu govoriti kao o gradu slučaju, i to bez obzira na obračune, ali i periodično nasilje iz mržnje koje često eskalira na ulici. Otkrio nam je podatke iz kojih proizlazi da Split i pripadajuće mu područje ne stoji najlošije u državi, ali da bi policija svakako trebala zajedno s institucijama preventivnije djelovati.
"U tri najznačajnije hrvatske policijske uprave u 2018. godini zabilježeno je ukupno 9 ubojstava od čega se čak 6 dogodilo na području Zagreba, 2 na području Splita i 1 na području Osijeka. U 2019. godini u Splitu su zabilježena 2 ubojstva više, u Zagrebu opet 6 te u Osijeku brojka raste na 4", navodi Prodan.
Djeca tranzicije
Razgovarali smo i sa Splićaninom u četrdesetim godinama. On je visokoobrazovani građanin i pripadnik ugledne splitske obitelji, a u jednom trenutku života jako se povezao s Jakšom Cvitanovićem Cvikom, korčulanskim dilerom koji je prije više od deset godina puno naslovnice i rubrike crne kronike. Sugovornik, koji je bio Cvikov cimer u vrijeme dok je bio najtraženiji čovjek u Hrvatskoj i za kojim su tada tragale gotovo sve raspoložive represivne snage, nam je u noćnom razgovoru u kvartu Split 3 prepričao kako stvari funkcioniraju u tom svijetu. Skrili smo mu identitet i fotografirali ga samo s leđa.
Na fotografiji: Sugovornik Večernjeg lista i nekadašnji Cvikov cimer
– Ja sam dijete socijalističkog, urbanog Splita, odnosno one generacije koja se preko trave, iz puke znatiželje, navukla na heroin. Dobar dio moje generacije već je u grobu. Za heroin se devedesetih još nije znalo koliko je razoran, a najčešće su se na njega navlačili ljudi otvorena uma, avanturisti s ogromnom socijalnom inteligencijom. Putovao sam po Europi i po Hrvatskoj. Nigdje nije bilo toliko droge i toliko dopaša kao u Splitu – kaže naš sugovornik i uz podsmijeh dodaje kako je neko vrijeme proveo u Španjolskoj učeći jezik, što je na splitskim ulicama zapravo eufemizam za boravak u tamošnjoj poznatoj komuni.
– Jebeš Splićanina koji nije naučio malo španjolskog. Bio sam prije nekoliko godina šest mjeseci u komuni i, čim sam izašao, odmah prvi dan sam se puknuo dopom. Nisam izdržao. Sada sam na metadonima, pijem ih desetak dnevno, a od njih umire i umrijet će više ljudi nego od žutog – govori on misleći na heroin i zatim objašnjava kako je negdje 2015. gradom opet počela cirkulirati ubojita droga premda je dobrih desetak godina nije bilo na ulicama.
– To je vrlo jednostavno, netko je u kvartu odlučio nabaviti žuto i na njega namamiti klince koji su dobri potrošači. Kad to vidi dilerska konkurencija, onda štruce (paketi heroina, op. a.) dolaze u svaki kvart. Danas su klinci od 15, 16 godina na dopu, zamislite koji je to horor. Split je poznat po brojnosti ljudi koji se nečim pucaju. Pere ih agresija, skloni su nasilju i trpaju se spirinama (naziv sa splitskih ulica za jeftini speed, op. a.). U tu prašinu dileri miješaju tablete, raznorazne užase od kojih u mozgu nastaju rupe – doslovno. Od toga su zjenice ogromne, ne možeš spavati po nekoliko dana, ubrzan si, mozak ti radi na 300 na sat, sklon si agresiji, tučnjavi, samouvjeren si... Onda dođe vrijeme kad ti od svega postane slabo i moraš se nekako vratiti u normalu. Tada dileri klincima ponude heroin kao spuštalicu s koje se više ne možeš skinuti. Dakle, ja bih rekao da je za ekspanziju heroina kriva ekspanzija lošeg speeda. Čak i ta djeca na heroinu to mogu neko vrijeme vješto prikrivati od okoline budući da se danas heroin najčešće puši ili šmrče. Nije to kao nekada – govori on i zatim objašnjava kako droga stiže u Split i kako se stvaraju klanovi na ulici.
– Sve što dolazi danas u Split dolazi iz Albanije. Znam da su ozbiljni, veliki dileri po štruce dopa išli u Bosnu. Postoje dvije rute. Jedna ide iz Albanije preko Crne Gore i dolazi na jug Hrvatske, a druga ide preko Srbije i Bosne. Ovisno o tome tko za koga radi i kako se roba tog trenutka raspodjeljuje za ostatak Europe. A sve u Albaniju dolazi najčešće brodovima iz Španjolske, a u Španjolsku iz Južne Amerike – objašnjava nam Splićanin i tvrdi da se ozbiljnijim biznisom s heroinom ne može baviti nitko tko nema čovjeka u sustavu.
– U naše vrijeme motivi ulaska u te krugove bili su, glupo je reći, romantičarski. Mi smo bili djeca tranzicije, nekakvog novog vala, pucali smo se dopom, postojali su dileri i sve je bilo u tom smislu kao danas. Međutim, nikad nije bilo nasilja kao sad. Danas ljudi po Splitu šetaju u pancirkama. Riječ je o jednoj generaciji ljudi kojima je bijelo (speed, op. a.) odredilo način života. Bijelo sa sobom vuče takav stil života, a osim toga, supkulturna okolina na današnju djecu utječe više nego što je utjecala na nas. Evo, za primjer možemo uzeti TBF, Vojka Vrućinu, Krešu Bengalku... Kad je TBF sociološki secirao splitski underground, to je odisalo nekakvom mediteranskom ležernošću, ljudi su shvaćali njihovu kritiku. No prije par godina pojavili su se iznimno utjecajni ali i kvalitetni splitski reperi koji su popularizirali taj underground. Motivi su im isti kao i kod TBF-ovaca, ali klinci ne razumiju pozadinu. Oni kad poslušaju pjesmu “Nokturno” ili “El commadante” od Bengalke misle da trebaju živjeti kao u spotu, zjenice im se rašire i srce uzlupa od uzbuđenja – prepričava naš sugovornik aludirajući istovremeno na ubrzanu modifikaciju splitskog slenga i novonastalih grafita po zidovima koji sugeriraju kako je stvaralaštvo splitske reperske scene u nekoj vrsti simbioze s underground životom.
Mentalitet dokazivanja
Brze i brutalno iskrene rime repera koji pjevaju o splitskim malim situacijama i koji surovo u pjesmama prepričavaju život kamatara, dilera i narkomana ključne su za razumijevanje splitskog “mindseta”. Naime, sugovornik nam tvrdi kako mnogo mladića u Splitu ulazi u kriminal jer im to imponira.
– Ovdje je oduvijek postojao taj mentalitet dokazivanja. Valjda su kamatari i dileri u Splitu više cijenjeni među pukom nego igdje drugdje. Mnogo djece iz kvartova gleda te BMW-e, pištolje, tetovaže, zlatne lančiće i zgodne žene. Oni misle da je to film. Samo žele biti face i onda se sjebu. Kao što sam se ja sjebao jer sam slušao pjesmu Riblje čorbe “Član mafije” – konstatirao je bivši cimer Jakše Cvitanovića Cvika.
Ako je Split kao Napulj, što je onda Istra koja je već 20 godina rekorder po broju ovisnika, pretprošle godine policija je Pulu proglasila najgorim gradom u Hrvatskoj po pitanju kriminala i nasilja, tamo svega ima od ubijenih kamatara, pa do toga da je sin diler ubio oca dilera od 70 godina, da ne spominjem policajce koji su godinama dilali drogu i na kraju završili u zatvoru, čak je i narkobos Šarić imao tvrtku u Istri. Zatim su tu opasni kriminalci koji su se navodno objesili u zatvoru, pa bankar koji je pronevjerio novac i ubio svoju obitelj, na kraju je također navodno napravio samoubojstvo u zatvoru, u Istri se inače dogodilo stotine čudnih samoubojstava, pa Voškijon koji je ubio cijelu obitelj, pa majka koja je zadavila dijete, pa ubijen Nijemac prošle godine, pa opljačkano i uništeno brodogradilište Uljanik, Glas Istre i stotine drugih tvrtki, lista je zaista duga.