Je li HDZ spreman na masovna otpuštanja i bolne reforme zbog kojih može puno izgubiti?

        Kad se u glavnom gradu svako malo događaju neki prosvjedi i antiprosvjedi i kad oni imaju ideološki, a ne egzistencijalni predznak, tada se ne događa ništa dobro. Istina, jedino je možda dobro što u tim prosvjedima sudjeluje doista minoran broj ljudi, kao u subotu. No opet se svi možemo pitati, odakle energija i poticaj za ideološko ratovanje na ulicama 70 godina nakon Drugog svjetskog rata, a već dugo nema nikakvih ozbiljnih prosvjeda koji bi vlast, oporbu i svu političku kremu upozorili da Hrvatska ovako više ne može ići dalje.Kao i svih prijašnjih godina, i ovi ideološki obojeni prosvjedi idu na ruku samo politici kako bi se fokus javnosti što više skrenuo s bitnih pitanja, a ona su ponajprije egzistencijalna.

Nije li dovoljan podatak za uzbunu da broj zaposlenih konstantno pada te da je sad već na najnižem povijesnom minimumu? Da će se broj zaposlenih vrlo brzo izjednačiti s brojem umirovljenika? I da se broj nezaposlenih opet povećava? Prosvjedi ne znače automatski ulično rušenje demokratski izabrane vlasti. Ne, prosvjedi su dio demokratskog okvira u kojima ljudi jasno i glasno daju do znanja što ih muči, kako kroz poruke tako i kroz masovnost. U Hrvatskoj se to gotovo nikad nije dogodilo. Najveći smo takav prosvjed imali još krajem 90-ih, a na sve kasnije odaziva se malo ljudi, uglavnom sindikalno članstvo, i to opet mali broj njih.

Ništa zapravo i ne čudi jer nisu ljudi izgubili povjerenje samo u politiku. Povjerenje je izgubljeno u sve društvene institucije, pa tako i u sindikate i sindikaliste. Nakon kraha HDZ-a krajem 90-ih i njegove politike, puno se očekivalo od Račana, Mesića, Sanadera, Josipovića, Milanovića... Ali je svatko od spomenutih ljude i te kako iznevjerio, prevario, razočarao... Sad sve više ljudi nešto očekuje od Karamarka i nove predsjednice. Iako sve više njih puše na hladno.

Evo Josipovića kao najnoviji primjer. Rekao je da neće koristiti nikakve beneficije kao bivši predsjednik, da se vraća na fakultet, kad ipak aktivira pravo na predsjedničku naknadu. Jer ne može odmah na fakultet, a od nečega mora živjeti, neće na burzu. Sve to hladno kaže čovjek koji je prodavao „novu pravednost“, koja je očito otišla u ropotarnicu povijesti. Josipović nije ni siromašan ni gladan ni bez perspektive, s različitim dodatnim prihodima, a da ne idemo nabrajati imovinu, ušteđevinu...

Dobro su svojedobno primijetili u Pupovčevim „Novostima“, kad su ga razotkrili oko ZAMP-a, da je Josipović drukčiji čovjek kad je novac u pitanju. Josipović je pokazao još jednu svoju crtu. Pitali su ga zašto je Milanovića tek sad napao, a nije bio glasniji kad je stolovao na Pantovčaku. I onda on lakonski odgovori kako je predsjednički status biti iznadstranački te da je samo jednom napao jednu stranku, zbog zazivanja „Kevinih jama“, odnosno HDZ.

Svako pozivanje na neku jamu svakako je za osudu. Ali samo osuditi jamu, a ne biti glasan kad vidiš da ti zemlja propada, da je Vlada svojom politikom uništava, to je doista neshvatljivo. Odnosno, shvatljivo jer partija ipak iz njega nikad nije izašla.Kako god, Josipović je prošlost, a uskoro će to biti i Milanović, barem što se tiče obnašanja vlasti. HDZ nam ponovno zaziva domoljublje, novi rat, ovaj put protiv krize, a za gospodarstvo, samo s kojim ljudima? Stalno gledamo jedne te iste „face“, svježine gotovo niotkuda.Kako vjerovati potrošenim ljudima? Na kraju, hoće li to domoljublje biti ono novo, koje je najbolje ocrtala nova predsjednica, domoljublje na djelu, ili samo vanjsko pokazivanje, a zapravo sve ostane po starome? Predsjednica je dala odličan okvir za gospodarstvo. Njezina je poruka bila da državu treba što više udaljiti. No je li HDZ spreman odreći se povlastica, sinekura, je li spreman na reformu javne uprave, masovna otpuštanja? Je li HDZ spreman na reforme zbog kojih će on i interesne skupine puno izgubiti? Na samo jedan mandat? Jer nam je biti ili ne biti!