Ovo je ljeto pokazalo da nam je politika čudna, relativna pa i amoralna, da se sve više postovjećuje s postmodernim obilježjima današnjega vremena. U današnje je vrijeme sve gotovo jednako važno odnosno nevažno. Nema velikih principa nego vlada pravo na vlastito mišljenje. Po tome je „pravu“ najvjerojatnije i predsjednik HSS-a Krešo Beljak najprije sklopio savez s Narodnom koalicijom, a onda ga prekinuo i obećao svoju podršku predsjedniku HDZ-a. Takvo se što u tradicionalnoj i etičnoj politici ne bi moglo dogoditi. Što je najapsurdnije, Beljak je predsjednik stranke koja je odavno imala najviše političke i etičke kriterije. Stjepan Radić bio je oličenje poštenja, čovječnosti i principijelnosti. Mi danas s pravom spominjemo Mahatmu Gandhija, a Radić je bio sve to prije Gandhija. Radićev pacifizam i mirotvorstvo učinili su ga moralnom veličinom. On je na koncu za svoje visoke moralne političke principe platio životom. Radić je od neukoga seljačkoga naroda svojim etičkim i političkim radom učinio respektabilni politički puk. Pravo je čudo da je na njegovo mjesto danas došao netko poput Kreše Beljaka, koji ima čak dva razreda srednje obijačke škole! Zato je bez ikakvih moralnih posljedica i mogao napustiti savez za koji je prije toga dao riječ.
U našoj usmenoj predaji još vrijedi poslovica da se ljudi vežu za riječ, a volovi za rogove. Danas kao da više ne postoje ni ljudi ni volovi! Da u politici nema idealista iz Mosta, politika bi vjerojatno već odavno bila sasvim amoralna. Sve se uglavnom svelo na novac i osobne interese. Most ipak čuva barem sjećanje i neke etičke crte politike. Bez toga, politika bi uz potporu modernoga načina mišljenja, odnosno postmodernizma postala sama sebi razlog i svrha. Savez HDZ-a i Mosta ne može biti svrhovit i efikasan bez uvažavanja moralnih kriterija i njihova provođenja. Toj politici ne može biti alternativa anarhoidno društvo okupljeno oko Živog zida. Politika mora biti i nešto više i važnije nego nečija želja da u nju uđu svi koji misle da im je u njoj mjesto. U takvoj je politici čak i razumljivo da netko napravi politički premet poput Kreše Beljaka. Da je takve saveze, bez etičkih načela, htio praviti predsjednik HSS-a Vladko Maček s komunistima 1945., sigurno bi ostao na svome imanju u Kupincu. Umjesto toga đavoljega saveza, Maček je radije, pod stare dane, otišao u emigraciju. Da je legendarni Stjepan Radić htio raditi kompromise sa srpskom čaršijom, možda ne bi bio ubijen u beogradskoj Skupštini.
U hrvatskoj politici sve je manje velikih ljudi i velikih ideja. No, to ne znači da od etičkih načela treba odustati. Ako se to pod utjecajem današnjega relativizma nastavi, politika će se sve više pretvarati u prijevaru. Tada ćemo demokraciju imati samo na papiru.
>> Evo što je Beljak sve govorio o HDZ-u za vrijeme i nakon kampanje