Je li ljevica izdala Slavoniju? Osječki je SDP neželjeno dijete središnjice u Zagrebu

Neželjeno dijete središnjice – tako su, još davno, akteri lokalne slavonske politike nazvali SDP u Osijeku, u četvrtom gradu po veličini u Hrvatskoj. Vratimo se u sadašnjost, odnosno nedavnu prošlost. Osječki dogradonačelnik Boris Piližota, kojega se lani spominjalo i kao potencijalnog kandidata za gradonačelnika na predstojećim izborima, osmislio je i sve pripremio za start u parlamentarnoj kampanji s 14. mjesta i lov na preferencijske glasove. A onda je SDP otisnuo liste i njega stavio na 11. mjesto – pogreškom, kako su se kasnije SDP-ovci pravdali. Piližota je morao, večer uoči početka predizborne utrke, zaustavljati čak i Google, na kojemu je bio zakupio reklame. Činjenica je i da su se iz osječkog, pa i slavonskog SDP-a od hrvatske samostalnosti pa do danas samo dvije osobe uspjele jače pozicionirati i postati prepoznatljive na nacionalnoj sceni, a to su Biljana Borzan i Domagoj Hajduković. Teško se oteti dojmu da se ljevica u Hrvatskoj, na neki način, odrekla ili se odriče i Slavonije, i poljoprivrede i sela općenito.

– A nije da je se odriče, samo što je Slavonija tradicionalno, kada govorimo o lokalnom nivou, uglavnom desno, iako se na parlamentarnim izborima pokazalo da ima potencijala. Reći ću vam iz vlastita iskustva. Osnivala sam jednu općinsku organizaciju prije podosta godina i mještani su se, iz straha, teško uključili u tu priču. Kad su se konačno odvažili, i nakon što se u selu saznalo da su SDP-ovci, počeo je silan pritisak na njih, toliki da su komunalci znali kositi kanal uz cestu i pokositi do dvorišta SDP-ovca, njegovo preskočiti pa nastaviti dalje s košnjom. Dakle, spremni su ugroziti protok vode i dovesti do toga da dođe do poplave, ali i pokazati kako se to radi kada se učlaniš u SDP. Ta se organizacija nakon nekog vremena raspala i ugasila. Jako je teško naći ljude koji će se zaista iz svog uvjerenja uključiti, jer većina je na selu desno pa dolazi do pritiska. To je kao u srpskim selima kada se mještani ne odluče za SDSS, nego za većinsku listu, a u tom slučaju najčešće glasaju za SDP. I oni su se žalili da su se prema njima ružno ponašali – kaže Biljana Borzan, europarlamentarka i dugogodišnja čelnica osječkog SDP-a. Na potonjoj funkciji zamijenio ju je prije tri godine upravo Boris Piližota.

– Što je neki dio Hrvatske napredniji, to je ljevica jača, tamo gdje su obrazovaniji ljudi, koji više čitaju i više općenito prate kako funkcionira društvo. Zato u urbanim sredinama dobro stojimo, a u ruralnima loše, osim u mjestima gdje smo našli omiljenog pojedinca, kao što je načelnik Josip Krnić u Babinoj Gredi ili Mario Milinković u Mikanovcima, pa je na osobnoj priči izgrađen SDP u tim općinama. Kako Slavonija sve više propada, desnica ima bolju situaciju. Zato se ni HDZ-u, nažalost, ne isplati pretjerano ulagati u Slavoniju jer time održava atmosferu koja njemu odgovara – smatra Borzan. Činjenica je, pak, da se HDZ kune u poljoprivredu, a Vlada Andreja Plenkovića posebice se hvali Projektom Slavonija, Baranja i Srijem.

– To je drugi dio problema. Mi smo imali ministra Tihomira Jakovinu koji, nakon kraja mandata, nije nastavio biti saborski zastupnik. Za njegovu zamjenicu Snježanu Španjol i ne znam gdje je danas. Ljudi koji su bili uključeni dok smo bili na vlasti, i samim time imaju najviše iskustva i znanja, prestali su biti politički aktivni, a na njihovo mjesto nije došao nitko drugi. Pokojni Branko Tušek i ja smo, u opozicijskom mandatu od 2007. do 2011., osnivali Regionalni savjet za poljoprivredu, čiji je predsjednik bio Jakovina, koji je poslije postao ministar. Pokazalo se to kao solidan princip, no nakon gubitka vlasti, Zoran Milanović otišao je s funkcije predsjednika stranke, a savjeti su zamrli s radom u doba kada je Davor Bernardić bio predsjednik SDP-a. Savjet za poljoprivredu jest postojao, ali očito se nije uspio dovoljno glasno nametnuti da ga se prihvati kao relevantnu skupinu koju, recimo, poljoprivrednici vole čuti što misli i kakve zaključke donosi – ističe Biljana Borzan.

Jedan aktivni sudionik slavonske, ali i nacionalne politike, koji nije iz redova najveće oporbene stranke, navest će dva problema kada govorimo o odnosu ljevice prema Slavoniji, ali i općenito poljoprivredi i selu. Dobar je poznavatelj situacije, ali želi ostati anoniman.

– Prvi je problem negativna selekcija unutar političkih stranaka, jer se po politici pljuje na sve strane i onda pametni ljudi, a oni su nam potrebni kako bismo napravili ozbiljne politike, izbjegavaju bilo kakav angažman u strankama. U politiku su se 90-ih godina uključivali ozbiljni intelektualci, a danas profesori s fakulteta i znanstvenici od nje bježe jer ne žele dobiti batine, ne žele da ih se gazi, vrijeđa, psuje, da im se laže, analizira povijest... Zaziru od politike jer se stvara atmosfera da je to prljavo, nepotrebno, nepošteno, glupo, sve najgore što može biti. I to se ne može zaustaviti. I u drugim je zemljama to veliki problem. Znači, ljudi koji se angažiraju u politici, a de facto su to oni koji upravljaju državom, gradovima i županijama, daleko su od onoga najboljeg hrvatskog. I sad bih ja trebao napraviti ozbiljnu poljoprivrednu politiku za Slavoniju, pa tko da mi to napiše? – viđenje je našeg sugovornika.

– Drugo, kako lijevi i građanski centar u Slavoniji nema jako političko vodstvo, temelji se na onome čime se može brže doći do rezultata. Poljoprivredne su politike dugotrajne, kao i, primjerice, obrazovanje, ne može se napraviti ništa u godini dana. A nemate li jak politički utjecaj ili perspektivu, radite kratkoročne politike, za sljedeću godinu ili dvije – nastavlja on. Smatra da ni u jednoj stranci nema kadrova koji bi adekvatno vodili poljoprivrednu politiku, a “svi koji se hvale da nešto imaju, hvale se pojedincima”.

– Lijevom centru, kako ima tzv. točkasti politički potencijal u Slavoniji, dugoročne politike ne pašu, jer zašto bi planirali što će biti 2026., kada moraju preživjeti 2021. – zaključuje.

Jedan drugi pratitelj zbivanja na političkoj sceni u posljednjih 30 godina podsjetit će i da je SDP od svog osnutka, dakle i kada je bio na vlasti, poduzetništvo prepuštao koalicijskim partnerima: HSLS-u u doba Vlade Ivice Račana, a HNS-u u vrijeme Zorana Milanovića.

– Iz SDP-a nema praktički ni jednoga imena koje se ozbiljnije bavilo gospodarstvom, a posebice poljoprivredom – napominje.

Tezu o gospodarstvu i SDPovim koalicijskim partnerima iznio nam je i Željko Sabo, bivši vukovarski gradonačelnik koji će na predstojećim izborima, iako izbačen iz SDP-a, ponovno u bitku za tu funkciju.

– Prošla je 21 godina od povratka u Vukovar i 21 godinu bio sam član vukovarskog SDP-a. Bio sam u raznim pozicijama, a kao predsjednik te organizacije krenuo sam u obnavljanje stranke i došao do pobjede. Mnogi kažu kako je jedna od najljepših pobjeda SDP-a ona kada sam 2013. postao gradonačelnikom Vukovara. Sjetimo se da su u to doba bili i sukobi oko ćiriličnih ploča pa sam, unatoč tome, uvjerljivo pobijedio. Da, dojam je da ljudi kao ja nisu imali pomoć u smislu realizacije projekata u svojim sredinama i nedostajalo je investicija. Imao sam investitora koji je bio spreman uložiti milijardu eura, no problem je što SDP u koalicijama ne bude politička opcija koja vodi ključne segmente. Tako je ključni segment, a to je gospodarstvo, u Kukuriku koaliciji preuzeo HNS i investicije se nisu ostvarile zahvaljujući HNS-u – stava je Željko Sabo.

– Ostaje gorak okus da smo propustili svoje prilike i danas imamo veliki problem: odljev mladih, ostali smo bez potencijalno kvalitetne radne snage, a oni koji završe fakultet odlaze u inozemstvo i postaju konobari, čistačice, sobarice... – nastavlja Sabo.

Nije ljevica, naravno, samo SDP, posebice iz današnje perspektive. – Planiramo boriti se doslovno za svako selo – uvjerava nas, pak, Bojan Glavašević, nezavisni zastupnik unutar zeleno-lijeve koalicije. Što se tiče SDP-a, u čijim je redovima Glavašević i sam bio, smatra da ta stranka ima “problem s ljudima koji su izabrani u Slavoniji, a naprosto nisu dovoljno angažirani i glasni”.

– Iako, Biljana Borzan je u Europskom parlamentu radila i stvari koje se itekako mogu ticati i poljoprivrede, prehrane i Slavonije vrlo direktno. Ona jako dobro radi svoj posao, samo što je u europskoj politici ponekad teško objasniti kakve veze to može imati sa svakodnevicom. S druge strane, moja zeleno-lijeva koalicija ima popriličan interes za poljoprivredu, samo što smo relativno kratko u Saboru, kao koalicijski blok, i možda su neke druge teme dominirale, poput potresa u Zagrebu i pandemije. Okolnosti su takve da možda nismo imali prilike pozicionirati naše politike za poljoprivredu ili konkretno Slavoniju, ali one su nam izrazito važne – kaže Glavašević i ističe da poljoprivredna politika sama po sebi nije toliko uzbudljiva jer ne pripada dnevnoj politici te da se “ne može dobiti izbore govoreći samo o poljoprivredi, pa čak ni u Slavoniji”.

Znači li to onda da se pojedine političke grupacije vode onom “nemamo izgleda, nećemo ni pokušati”?

– Naša koalicija je uvijek kretala od zajednice pa išla na nacionalnu razinu. Sjetimo se svojedobnog uspjeha OraH-a koji je postigao fenomenalan rezultat u ruralnim sredinama, i to upravo pričom o poljoprivredi i politikama koje se itekako mogu ticati malih sredina. Za našu koaliciju to je jako važno. Poljoprivredna politika je europska politika, ona je zajednička – govori Glavašević.

Nije želio previše komentirati SDP, pa tako ni odnos središnjice prema osječkom ogranku, ali dodao je da u manjim gradovima nikada ne igraju ulogu samo stranačka iskaznica i boja, već i “interpersonalni” odnosi.

– Mislim da, generalno, u hrvatskim gradovima progresivne opcije uvijek imaju priliku, od Osijeka do Vrgorca – zaključio je.

Postavimo li slično pitanje Biljani Borzan: je li središnjica digla ruke od Slavonije, smatrajući to unaprijed izgubljenom bitkom, odgovorila je niječno: – Ne, radi se o tome da je u svakom rješavanju problema prvi korak priznanje da imamo problem. Ono što se u povijesti pokazalo uspješnim i što je polučilo rezultate, treba vratiti u stranački rad, a to su prvenstveno savjeti kao stručna tijela koja će biti povezana s OPG-ovima i udrugama poljoprivrednika, da se tu nađe zajednički interes. Ljevica je dobro povezana i sa sindikatima, u razvijenim zemljama. Ne treba izmišljati toplu vodu, nego vidjeti što oni rade i primjenjivati kod nas.

Biljana Borzan je 12 godina bila predsjednica gradske organizacije, svojedobno i predsjednica Gradskog vijeća Osijeka, dogradonačelnica, opozicijska i pozicijska vijećnica, ali sada ističe da za to više nema ni vremena ni snage. A čini se da ni njezinim nasljednicima posljednjih godina nije bilo lako. Naime, kada bi predsjednik Davor Bernardić, tvrde naši sugovornici iz te stranke, nabrajao gdje SDP ima vlast u Hrvatskoj, zaobišao bi Osijek, ili bi ga spomenuo tek usput, kad bi ga na taj grad podsjetili, “jer ga očito nije smatrao prijateljskom organizacijom”, kažu.

Gradonačelnik Ivica Vrkić ga je, podsjećaju, par puta prozvao u svojim intervjuima, pa ga je, napominju, otpisao. Prisjetimo se, opet, i situacije s Borisom Piližotom i pozicijom na listi za parlamentarne izbore. – Bila je to neiskrena pomoć onih iz vrha stranke. To je baš primjer u malome, na jednome detalju, kako je SDP funkcionirao u posljednje četiri godine: bilo je puno toga formalnoga, a malo iskrenoga – otvorena je Borzan. Piše Suzana Lepan Štefančić Je li osječki SDP doista “neželjeno dijete središnjice”?

– Ja sam postala predsjednica gradske organizacije još za Račana, ali činjenica je da je nas lokalce počeo isticati tek Zoran Milanović. Primjerice, na parlamentarnim je izborima 2000. listu u 4. izbornoj jedinici nosio Tonči Vujić. Na izborima 2003., na prvome je mjestu bila Željka Antunović, drugi je bio Zlatko Kramarić, treći Vilim Herman, dakle LS i Libra, a tek na četvrtome mjestu Zoran Vinković kao SDP-ov gradonačelnik Đakova, no nije ušao u Sabor. Nismo imali dovoljno istaknute lokalne ljude. Ne bih rekla da je Račan kočio slavonski SDP, nego je u slavonskom SDP-u tada bilo ljudi za koje je procijenjeno kako je bolje da ih se ne ističe. To je dvosmjerna ulica. Tek kad sam se ja pojavila kao svježe lice, Račan me nagovorio da se kandidiram za gradonačelnicu, ne zato što je mislio da ću dobiti, već zato što je htio profilirati ogranak – iznosi Borzan.

Pita li se druge poznavatelje lokalne politike o tom fenomenu “neželjenog djeteta”, povlače paralelu s osječkim HDZom i kažu kako je i s tim ogrankom bilo slično, “no to se promijenilo dolaskom Ivana Anušića i Andreja Plenkovića”. Kao dokaz navode činjenicu da je Osijek do aktualne Vlade imao samo dva ministra – Ivana Vekića koji je za rata osam mjeseci bio na čelu MUP-a, i HNS-ovca Ivana Vrdoljaka, jedinog dosad u punom mandatu. Bjelovar ih, primjerice, broji šest. Aktualna ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Nataša Tramišak je, dodajmo, Osječanka. I pola godine prije izbora, HDZ ima vrlo dobre izglede da prvi put u povijesti osvoji vlast u Osijeku. Nikada mu to, naime, još nije pošlo za rukom, a teorije da je tome sada bliži nego ikada, temelje se ponajviše baš na uzletu i utjecaju osječko-baranjskog župana Ivana Anušića, predsjednika županijske organizacije i potpredsjednika HDZ-a.

– Hrvatska je mala, ali različita. Velika je fluktuacija ljudi u Osijeku, što zbog studenata, što zbog radnika, a uostalom, građanska opcija u Osijeku nije ni lijevo ni desno. Tome svjedoči upravo činjenica da HDZ u gradu nikada nije bio na vlasti, dok je Osječko-baranjska županija gotovo uvijek bila desno. Nikada Osijek nije bio ekstreman, a građani su, na neki način, vođeni onom “ne talasaj”. Vjerojatno tome pridonosi i šarolika nacionalna struktura, sastavljena od Hrvata, Srba, Mađara, Nijemaca... U Osijeku nikada nije bilo ozbiljnijih prosvjeda, još od rata i poznatog crvenog fiće. Nikada nije bilo te vrste srčanosti, kao u Splitu i Dalmaciji – ljude ne zanima politika, pogotovo ne mlade, tako da je pitanje što će i predstojeći lokalni izbori donijeti. Sve se svelo na HDZ i SDP, nema više liberala, HSP-a i HDSSB-a koji su nekada drmali