Je li moguć konsenzus oko odgovornosti za izbijanje ratova?

Nakon oslobađanja hrvatskih generala Gotovine i Markača te pretvaranja famoznog zločinačkog pothvata u balon od sapunice jaz je između službenog Zagreba i Beograda sve dublji. Nacionalistički orijentirani srbijanski političari ostali su bez snažnih argumenata o podijeljenoj krivnji za ratove na području bivše Jugoslavije i upiranja prstom u Oluju koja bi, tobože, trebala biti protuteža genocidu u Vukovaru, tisućama nevino pobijenih i protjeranih iz svojih domova od Konavala do Baranje, goleme materijalne štete te razaranja kulturne i povijesne baštine kakvu Europa ne pamti od Drugog svjetskog rata. Imaju pravo na ljutnju jer će morati nalaziti nove alibije za agresorsku politiku Slobodana Miloševića i njegovih suradnika, ali kako reče hrvatski predsjednik Josipović, svoju bi oštricu trebali usmjeriti prema Haaškom sudu, a ne prema hrvatskom narodu.

Nerijetko nam se čini da pojedini srbijanski dužnosnici žive u nekom drugom svijetu i kao da se ne sjećaju tko je krenuo tenkovima prema Zagrebu, tko je razorio Vukovar ili proveo etničko čišćenje u tzv. krajini. Očekivalo se da će se donekle razbistriti istina o našoj suvremenoj povijesti, kad raziđe se dim, kako je pjevao sjajni Vice Vukov. Ali dim se razišao prije desetljeća i pol, uspostavljeni su pristojni politički i gospodarski odnosi između Hrvatske i Srbije, počele su istrage zločina pa i suđenja na obje strane, stasale su potpuno nove generacije rođene u miru... Ratna zbivanja su u određenim krugovima postala svojevrsni tabu, koji se nije baš spominjao ako nije bilo nužno kako se ne bi ugrožavala sadašnjost, a u nadi da će sve doći na svoje. Ali aktualna događanja pokazuju kako činjenice ne dolaze na svoje te da će na ovim prostorima teško zaživjeti univerzalna istina. A bez istine i zadovoljenja pravde nema ni trajnog mira. Drugima su pak na obje strane, ratna zbivanja ostala nepremostiva zapreka u odnosima prema susjedima i trajan alibi da se ne pruži ruka pomirenja i okrene prema budućnosti. Je li, stoga, došlo vrijeme za “raščišćavanje prošlosti”?

Je li moguće postići suglasnost o tome tko je sve to “potpalio” i tko je najviše kriv za sva ta ratna stradanja, iako su se, jasno, zločini događali na svim stranama, te jednom za svagda pitanje uzroka jugoslavenskih ratova staviti ad acta? Jedna me je prijateljica iz Beograda već prije nekoliko godina upozorila kako to neće biti skoro moguće jer su generacije tijekom devedesetih bile izložene snažnoj propagandnoj mašineriji te tako ostale zakinute za razumijevanje konteksta i istine svih tih događanja. Priznala je kako je shvatila razmjere agresorske Miloševićeve politike tek kad je 2003. posjetila Vukovar i Ovčaru (a prema jednom istraživanju samo 20 posto građana Srbije redovito putuje u Hrvatsku). Činjenica je da je bivši srbijanski predsjednik Tadić pokrenuo određene procese u smislu odgovornosti Srbije za zbivanja u susjedstvu. Međutim, zbog njegova dodvoravanja desnici zbog mira u kući i bojazni od gubitka popularnosti, Srbija nikada nije uspjela proći svojevrsnu katarzu, niti je prava istina o svim tim ratovima (od Kosova do Slovenije) izišla na vidjelo.

Srbijanski lideri (čast iznimkama) uglavnom nisu imali snage pogledati se u zrcalo i priznati istinu, nego su pod pritiscima međunarodnih institucija pokušavali relativiziranjem dobiti “i sitog vuka, i ovce na broju”. Zato je najviše običnih ljudi diljem Srbije danas najmanje krivo kad se čude presudama i vide isključivo Oluju, a ne krvavu agresiju koja je počela balvan revolucijom i uništavanjem Vukovara, a koja je projektirana baš u Beogradu. Kako ne bi bilo zabune, mnogi građani Srbije svjesni su toga što se doista događalo, što je uzrok, a što posljedica te tko je započeo “vražje kolo”, ali će očito još trebati vremena da oni postanu većina. To je pokazalo i istraživanje koje sam svojedobno proveo u Srbiji, ali i drugim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, pokušavajući shvatiti što ljudi misle u različitim državama – tko je zaista kriv.

>> Nino Raspudić: Ovo je sada i konačni raspad Jugoslavije

>> Dačić: Ne dopustimo da se led proširi između Srbije i Hrvatske

JNA prepoznata kao izvršitelj

Dio tih istraživanja objavio sam u svojoj knjizi Hrvatska i susjedi (2010.), a neka sam proveo naknadno, uključujući i jedno ove godine za potrebe jedne međunarodne fundacije, koja pokušava razumjeti mogućnosti međusobnog pomirenja. Uglavnom, pomaci u odnosu na devedesete su minimalni... Svaka država ima svoju istinu, svoje viđenje i svoju stvarnost. Međutim, ipak se nazire neko suglasje o našoj nedavnoj prošlosti. Uzmemo li tako zbirne podatke svih ispitanika od Vardara pa do Triglava, dobivamo listu najodgovornijih: tadašnji političari na vlasti u Jugoslaviji i njezinim republikama, Slobodan Milošević, Srbi te međunarodna zajednica. No, po pojedinim državama odgovornost je različito podijeljena, a odgovornima se, u znatnom postotku, smatra još nekoliko aktera.

Srbija i Crna Gora, koje su na istoj strani sudjelovale u ratovima, logično imaju podjednak pogled na odgovornost, s tim da je kod crnogorskih ispitanika naglašenija odgovornost Slobodana Miloševića (25%), a kod srbijanskih međunarodne zajednice (36%). I jedni i drugi u najvećem postotku (oko polovice ispitanika) odgovornost pripisuju svim tadašnjim političarima u Jugoslaviji. Također odgovornost pripisuju tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (21% u obje zemlje) te (nešto manju) bosanskohercegovačkom predsjedniku Aliji Izetbegoviću (15% i 16%). Međutim, zanimljivo je da čak 18% Srba Slobodana Miloševića isključivo smatra odgovornim za rat. Od “odgovornih naroda”, Crnogorci podjednaku odgovornost pripisuju Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima (11% i 10%), a Srbi puno veću odgovornost Hrvatima (15%), nego Bošnjacima (6%). Također ispitanici u obje države rat pravdaju i spletom okolnosti (14% u Srbiji i 11% u Crnoj Gori). Zanimljivo je da 9% crnogorskih ispitanika odgovornost pripisuje Srbima kao narodu, a 4% Srba sebe vidi kao odgovorne.

U Bosni i Hercegovini, koja je najviše stradala u ratovima i u kojoj žive sva tri naroda, najodgovornijima smatraju Srbe kao narod (37%), a potom Slobodana Miloševića kao njihova lidera (34%). Gotovo podjednako prebacuju odgovornost na međunarodnu zajednicu (28%) i tadašnje političare podjednako u svim državama (26%). Na petom mjestu po odgovornosti je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (23%). A zanimljivo je da čak 15% bosanskohercegovačkih ispitanika odgovornost pripisuje i svome prvom predsjedniku Aliji Izetbegoviću. U BiH se u znatnijoj mjeri, u odnosu na druge države, kao “krivac“ navodi i JNA (11%). Jasno razlike su goleme među ispitanicima iz pojedinih naroda.

Slovenci su najjasniji u svojim stajalištima i u svojim se odgovorima prilično razlikuju od ostalih naroda, ali su najsličniji Hrvatima. Kod njih, baš kao i u Hrvatskoj, vlada priličan konsenzus kako su najodgovorniji za ratove na tlu bivše države Srbi (31%) i Slobodan Milošević (28%). Samo 10% ispitanika odgovornost pripisuje svim političarima podjednako.

U Hrvatskoj je slična situacija – čak 54% ispitanika odgovornima smatra Srbe, a 28 % Slobodana Miloševića. Ni Slovenci ni Hrvati znatniju odgovornost ne pripisuju ostalim političarima, niti vjeruju u slučajnost. Zanimljivo je da sve države, osim Slovenije i Hrvatske, kao uzrok rata navode splet okolnosti (od 9 do 14 % ispitanika po pojedinim državama). Hrvati su vrlo samokritični pa tako čak 11 posto hrvatskih ispitanika odgovornost pripisuje i bivšem hrvatskom predsjedniku Tuđmanu.

U Makedoniji se najveća odgovornost pripisuje svim jugoslavenskim političarima podjednako (38%), potom Slobodanu Miloševiću (29%) i Srbima (25%). Za razliku od drugih naroda, Makedonci kao odgovorne navode i Albance (13%). Zanimljivo je da se JNA u većini država očito doživljava kao izvršitelj i uglavnom joj se ne pripisuje veća odgovornost, osim u BiH i Makedoniji.

Krivnja ne može biti kolektivna

Dakle, osim Slovenije i Hrvatske, u kojima postoji priličan konsenzus oko odgovornosti, u ostalim državama bivše Jugoslavije odgovornost je raspodijeljena na različite aktere i svatko ima svoje viđenje. Međutim, ipak postoji slaganje u svim državama jedino kad je u pitanju Slobodan Milošević. Nešto je manji konsenzus, zbog slovenskog i hrvatskog neslaganja, onaj o odgovornosti njegovih tadašnjih kolega te o negativnoj ulozi međunarodne zajednice. Srbi kao narod su najgore prošli jer je velik dio ispitanika uvjeren da jedan čovjek, koliko god bio moćan, nije mogao sam izvesti toliko zla na ovim prostorima, bez privole tisuća svojih suradnika i podanika koji su spremno proveli njegovu zločinačku zamisao. Isto tako taj nacionalistički val, otvorena agresija i mržnja, koje je Milošević pokrenuo u ostalim državama probudili su također zlo, zbog čega je bilo zločina na gotovo svim stranama.

Međutim bilo bi pogrešno brkati uzroke i posljedice… A isto tako suludo je na temelju te percepcije cijeli narod stavljati na optuženičku klupu jer krivnja ne može biti kolektivna. Koliko god Haaški sud pokušavao rasvijetliti uzroke i posljedice rata na prostorima bivše Jugoslavije, svojom “šlampavošću” te ponekad i priličnom pristranošću i te kako je pridonio i zamućivanju stvarnosti, bez obzira na nekoliko prilično pravednih presuda. Od povjesničara ionako previše očekujemo, jer će unatoč znanstvenoj objektivnosti teško postići suglasje sa svim kolegama, s obzirom na države iz kojih dolaze...

Prema tome, očito ćemo i desetljećima nakon raspada Jugoslavije imati različite pristupe istini, a time i sukobe oko suvremene povijesti. Traženje univerzalne istine u ovom trenutku ionako se čini Sizifovim poslom. Tko želi istinu, lako će je spoznati, pogotovo danas nakon niza haaških suđenja, svjedočenja i dostupnih dokumenata. A kome trebaju krivotvorenja stvarnosti, uvijek će pronaći dovoljno uporišta za svoje teze. Nije li tako stoljećima na ovim prostorima!? Zato bi bilo možda mudrije da, iščekujući da razum i vrijeme učine svoje, zatvorimo tu stranicu i ipak se okrenemo budućnosti!