Brain drain ili odljev mozgova je nešto što su novije zemlje članice EU gotovo sistematski iskusile, dok je kod nekih on imao zaista zastrašujuće razmjere. Egzodus Poljaka i Latvijaca iz matičnih zemljala je upozorenje i za Hrvatsku kojoj bi se mogla desiti slična sudbina.
Visoka nezaposlenost od 21,9 %, niske plaće i stalno rastući životni troškovi su ono što tjera obrazovane ljude da napuste Hrvatsku i iskušaju svoju sreću na stranim tržištima rada. Facebook stranica – „Mladi, napustimo Hrvatsku“ koja trenutačno okuplja gotovo 60 000 ljudi, služi prvenstveno za razmjenu iskustava o mogućnosti odlaska i života o drugim zemljama. Ona zorno svjedoči o razočaranosti mogućnostima u vlastitoj zemlji. Čak ni skori ulazak u EU, nažalost ne mijenja prevladavajuće raspoloženje.
Treba razlikovati migracije stanovništva od brain drain-a. Zadnje veliko iseljavanje stanovništva Hrvatska je iskusila u ratnom i poratnom periodu kada je u samo 15 godina izgubila demografski potencijal koji odgovara veličini broja stanovnika grada Rijeke. Brain drain ili odljev mozgova je pak specifičan oblik migracije stanovništva koji se odnosi na odlazak visokoobrazovanih stručnjaka, znanstvenika i intelektualaca neke zemlje. U nekadašnjim i suvremenim migracijama pojavljuju se dvije razlikovne karakteristike. Dok su nekada odlazili samo najistaknutiji pojedinci, danas se suočavamo s masovnim odlaskom i to ne samo najboljih već i prosječnih znanstvenika.
Razvijene zemlje i metropolska središta svijeta privlače globalni talent i time uvelike doprinose razvoju svojih zemlja. S druge strane, odlazak velikog broja visoko kompetentnih i inovativnih pojedinaca iz zemalja u razvoju usporava razvoj u matičnim zemljama te djeluje negativno na stvaranje konteksta u kojem se kreiraju nova znanja. Brazil, Kina i Indija već su to shvatili i implementirali različite strategije kojima sprečavaju asimetrično kretanje globalnog talenta.
U istočnoj Europi, te strategije nisu postojale. Ekstremno teške ekonomske okolonosti su prisilile stotine tisuća Latvijaca da napuste zemlju nakon ulaska u EU 2004. i potraže sreću ili bolje rečeno kruh u Velikoj Britaniji i Irskoj. Egzodus znanstvenika, ali i nekvalificirane radne snage je bio najveći kada je nezaposlenost dosegla 23 %. Većina nedavnih emigranata su mladi – njih 80 % je ispod 35 godina starosti. Latvijski primjer mnogi istraživači nazivaju demografskom katastrofom referirajući se na činjenicu da je latvijska populacija sada na razini na kojoj je bila 1957. godine.
Na mogući problem odljeva mozgova u Hrvatskoj, upozorio je i Johannes Hahn, Povjerenik Europske komisije za regionalnu politiku, u svom prošlogodišnjem govoru na Splitskom sveučilištu, govoreći o mogućnostima koje pruža kohezijska politika: „Mobilnost nije jednosmjerni kretanje od istoka prema zapadu ili od juga prema sjeveru. Svjetski ekonomski forum objavljuje „brain drain index“ u kojem Hrvatska ne stoji dobro: ona je na 128. mjestu od 142 države. To nije zadovoljavajuća situacija. U Europi, mi moramo osigurati da naši talenti žele ostati i raditi u regijama iz kojih dolaze i gdje mogu napraviti pravi doprinos društveno-ekonomskom razvoju.“
Dr. sc. Jerko Markovina, predsjednik US Alumni zajednice u Hrvatskoj i organizator konferencije „Preventing Croatia's next Brain Drain“ koja će se 25.5. održati na Filozofskom fakultetu u Rijeci te okupiti znanstvenike te predstavnike javnog i privatnog sektora, o potrebi organiziranja ovakve konferencije baš sada, kaže: „Očekujemo da će se nakon ulaska Hrvatske u EU 1.7.2013. povećati broj mladih i obrazovanih ljudi koji će u potrazi za zaposlenjem napustiti Hrvatsku. Zbog toga smatramo da je sada najbolje vrijeme da se o toj temi razgovara i da se predlože poticajne mjere zadržavanja mladih ljudi ili poticajne mjere kojima će se oni potaknuti na povratak nakon određenog vremena koje provedu u inozemstvu.“
Mjere koje mogu zaustaviti brain drain iz neke zemlje nisu nimalo jednostavne. One uključuju reformu obrazovnog sustava koja bi omogućavala korištenje stečenih znanja i vještina nakon školovanja, poboljšavanje radnih uvjeta, adekvatne uvjete za istraživački rad, povećanje plaća osobama s posebnim profesionalnim sposobnostima, itd.
Okolnosti koje bi povećavale motivaciju znanstvenika i stručnjaka za ostanak uključuju i sigurnost egzistencije i mogućnost rješavanja stambenog pitanja. Nažalost, nabrojane mjere čine se nemogućim zadatkom u zemlji u kojoj nezaposlenost prelazi vrtoglavih 20 % , a ekonomija ne pokazuje znakove oporavka