Dvije naizgled potpuno nepovezane samovoljne smrti dogodile su se ovaj tjedan. Jedna je u hrvatskim medijima bila vijest dana, druga je prošla gotovo nezamijećeno, iako bi po stvarnom značenju i mogućim posljedicama po naše živote, trebalo biti suprotno.
Emrah Fojnica, dvadesettrogodišnji mladić iz BiH, kako javljaju islamistički portali, izveo je samoubilački napad u Iraku i time ispunio ono što je nekoliko dana ranije najavio putem društvenih mreža. Njegov otac koji živi u vehabijskoj zajednici u selu Gornja Maoča kod Tuzle, pozdravio je mučeničku smrt svog sina. Za Emraha Fojnicu prvi put se čulo kad je s Mevlidom Jašarevićem prije tri godine optužen za napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu.
Nakon što je oslobođen optužbi, otišao se boriti u Siriju u islamističkoj vojsci ISIL-a, dojučerašnjih američkih mezimaca u borbi protiv Assada, a danas babaroga koje zračno napadaju pokušavajući zaštititi ostatke ostataka preživjelih kršćana i Jezida na Bliskom Istoku. U Siriju je, prema podacima sigurnosnih službi, istim poslom otišlo više od 140 bosanskohercegovačkih državljana.
Dok je mladi Bošnjak u Iraku žrtvovao život za ono što je smatrao božjom voljom, u svom domu u Kaliforniji ubio se, ne ostavivši nikakvu poruku, komičar Robin Williams. On je davno postigao sve ono što se u američkoj civilizaciji uobičajeno smatra potrebnim za uspješan život. Veliki novac, troje djece, svjetsku slavu, posao u kojem se mogao i kreativno izraziti. Unatoč tome patio je od depresije i imao problema s alkoholom. Sve ono što je Williams imao, Fojnica nije, ali sve to što je imao nije mu bilo dovoljno da izdrži život bez smisla, dok je Fojnici smisao za kojeg je bio uvjeren da ga je našao, bio vredniji od ovozemaljskog života i svog njegovog mogućeg sadržaja.
Williams odlazi oronuo, istrošen, nakon što je probao sve "dobro" u svom svijetu i nije našao satisfakciju i smisao, Fojnica se žrtvuje mlad, pun snage, s viškom smisla, koji Zapadnjaku može izgledati kao krajnji besmisao. Williams se u svojim komičarskim nastupima, između ostalog rugao i s džihadom, onime što je Fojnici najsvetije i jedno važno, a Fojnica se svojim izborom šehidske smrti narugao sistemu vrijednosti unutar kojeg je Williams bio na vrhu i koji ne može pojmiti da postoji išta za što bi bilo vrijedno dati život, već se samoubojstvo javlja samo kao implozija urušenog života u kojem više nema individualnog užitka. O slučaju Emraha Fojnice i stotinama sličnih mladića s druge strane bliske granice, hrvatska javnost nije saznala ništa, a samoubojstvo komičara Willamsa nametnuto nam je kao vijest dana. Očito je puno ljudi kojima je Williams značajniji jer su uz nekoliko njegovih filmova proveli desetak sati i bolje se zabavili nego gledajući vijesti iz Gaze ili one o ratu u Europi u kojem upravo traje opsada milijunskog grada Donjecka. Sve je više ljudi koji za smrt susjeda u ulazu saznaju tek kad zasmrdi toliko da pozovu vatrogasce, a osjećaju najdublje suosjećanje prema neupoznatom, dalekom čovjeku koji ih je virtualno zasmijavao.
Koliko se u Hrvatskoj povećala količina ljudi kojima konzumiranje globalne masovne kulture nije samo razbibriga, nego jedini kulturni pa i duhovni sadržaj, svjedoči poplava tuge i očaja na društvenim mrežama kojim je primjena vijest o samoubojstvu Robina Williamsa. Histerija podsjeća na neutješne očajnike koji su nakon smrti Stevea Jobsa, osnivača Applea, lijepili posljednje pozdrave i poruke na trgovini u shopping centru u Zagrebu, kao da je proizvođač i uspješan prodavač sokoćala za zabavu epohalno zadužio civilizaciju.
Poplava posthumne viliamsomanije dovela je i do nekih karikaturalnih posljedica. Jedna, regionalno priznata pevaljka, izrazila je prekjučer na Facebooku duboku tugu zbog smrti omiljenog pjevača, pomiješavši Robina Williamsa s pjevačem Robbijem Williamsom. Znam čovjeka koji stalno miješa Stipu Božića, Stjepana Božića i Stipu Drviša, ali barem se javno ne ističe kao stručnjak za bilo kojeg od njih.
Osim što ljudi uobičajeno vole ritualno javno žalovati i raspravljati o tužnoj sudbini nekoga do koga im ustvari i nije previše stalo, poplava Facebook RIP-ova za američkim "ikonama" u Hrvatskoj ima i dodatnu dimenziju – takvim RIP-ovanjem simbolički se uključujemo u veliki, zapadni, civilizirani svijet jer smo, eto, i mi privatno neutješni zbog smrti Stevea Jobsa ili Robina Williamsa. Ne mogu se iščuditi količini ljudi koji na Facebooku danas očajavaju zbog smrti glumca kojeg nikada prije nisu ni spomenuli.
O. K., umrla je jedna od pedesetak najistaknutijih osoba američke filmske industrije. Mogao je to biti i Jim Carrey, Robert De Niro ili Jerry Lewis. Je li to ipak najvažnija stvar koja se dogodila ovog tjedna?
Iznenađenje u komentarima na vijest o samoubojstvu komičara koji je godinama patio zbog depresije i alkoholizma pokazuje koliko je još žilava predrasuda da su komičari veseli ili blagoslovljeni ljudi, te da je njihov posao lagan. Zaboravljaju da je ljude lakše rasplakati nego nasmijati. Za izazivanje tuge i poticanje suza dovoljno je malo emocionalne pornografije. Prikažite im patnje djece, stradanje nedužnih, smrt malog mede, djevojčicu sa žigicama i eto suze. Smijeh je pak puno sofisticiraniji proizvod. Golemi je teret svako malo morati izaći pred ljude, koji očekuju da ćeš iz njih izvući tako oslobađajuću reakciju. Humor, kao profesija, težak je, krvav posao. Pravi humor nije puko veselje, već kao sastojak uvijek ima i malo tuge, zato je jak tamo gdje je bilo i puno jada. Stoga ne čudi da su komičari privatno skloni depresiji, a pogrebnici i patolozi šali.
Kako je samoubojstvo Robina Williamsa nametnuto kao globalna tema, oko koje se odmah, naravno, oglašava i Obama, mediji su iskopali i raspravu s Twittera u kojoj islamski ratnici raspravljaju o Williamsu. Jedan džihadist, kolega i vršnjak Emraha Fojnice, piše kako je kao mali volio Williamsov film Jumanji.
Čuđenje američkih komentatora nad tim pokazuje potpuno nerazumijevanje svega što se događa, prije svega podcjenjivanje snage islama. Oni smatraju da su islamisti neki kromanjonci ponikli daleko od civilizacije, a ustvari su mnogi među njima odrasli u zapadnim metropolama, konzumirajući iste kulturne proizvode kao ovi što neutješno oplakuju Williamsa.
Zapadnjaci su uvjereni da žive u najboljem od mogućih svjetova te da stoga borci ISIL-a, da su mogli probati sve blagodati američke civilizacije, danas ne bi ubijali uime Allaha, već bi lijepo patili od depresije, zatezali se botoksom i kljukali sedativima.
Drugi islamist, u istoj raspravi, predbacuje Williamsu ruganje s džihadom u stand-up nastupu iz 2002. Upravo u tom neduhovitom nastupu koji se pod nazivom "Jihad" može pogledati na Youtubeu vidi se sav očaj komičara koji silom nastoji biti smiješan rugajući se s tuđim svetinjama.
Mladi islamisti i Williams žive u dva odvojena svijeta. Njegov se čini puno krhkiji i dekadentniji. Nikada u povijesti ljudi nisu imali na raspolaganju toliku količinu materijalnih dobara, usluga, zaštitnih sredstava kao većina stanovništva na razvijenom zapadu, a istodobno se toliko gušili u nesreći, stresu, depresiji i besmislu.
Samoubojstvo Robina Williamsa bez poruke i smisla baca sjenu na svako buduće gledanje njegovih filmova jer naknadno više ne gledaš koleričnog veseljka koji se krevelji, galami, zajapuren od viška životnosti i radosti, već depresivnog, nesretnog i izgubljenog čovjeka, čijih se problema okolina sjetila tek kad se ubio. S druge strane, bombaši samoubojice ponikli na Zapadu kao mladi, fizički i emotivno neistrošeni ljudi žrtvuju život na drugom kraju svijeta za nešto što smatraju višim ciljem. Život smrtnika završava nužno i ovako i onako, i onome koji vjeruje i onome koji ne vjeruje. Ali horizont i smisao življenja smrtnosti je drukčiji. Jednom se on zatvara u besmislenoj konačnosti, drugom se otvara u smislenoj beskonačnosti, u vječnosti. Provaliju koja dijeli ta dva svijeta povremeno povežu neke tanke, privremene spone poput šehidu dragog filma Jumanji. Priznaje da ga je kao mali volio, ali je onda odrastao. Nas mediji još uljuljkuju u infantilnosti. Nama je važnije što je bilo u hollywooudskom filmu, nego u gruboj stvarnosti, koja nam je bliža nego što uobičajeno mislimo.
Nino moj... Ljudi u Hrvatskoj , barem veliki dio upao je u dekadenciju. I osvijestiti će se tek kad ih nešto kao Fojnica lupi po glavi. Nažalost, ali tako je. Većinu ljudi u Hrvatskoj ne zanima kako žive njihova braća u BiH. A trebalo bi. Jer najveći interes Hrvatske je BiH, kako zbog ekonomskih razloga, ali još više zbog nacionalne i sveopće sigurnosti, koja prijeti kako Hrvatima u BiH (koji su se odavno naučili boriti protiv te ugroze) , tako još više zbog nezainteresirane vlasti u RH koja titra jaja bošnjacima iako još nijedan njihov zločin nad Hrvatima nije rasvijetljen i kažnjen. Kao uostalom niti od strane srba.