Velikoj umjetničkoj glazbi ne trebaju slike. Pročišćenje, ganuće, oduševljenje, nadahnuće i ekstaze događaju se u umu i duhu slušatelja. Znanost danas zna sve o tome kako se titranje žica, ljudskih glasnica i zraka u različitim drvenim i limenim cijevima glazbala pretvara u zvuk.
Različiti aspekti muzikologije proučavaju, analiziraju i tumače skladateljske postupke, načine i pravila dobre interpretacije. Planet čije se tajne najbrže otkrivaju onaj je u našim glavama, ljudski mozak. Zahvaljujući sve razvijenijoj tehnologiji, danas možemo promatrati, u obliku elektromagnetskih bljeskova, koje dijelove mozga aktiviraju pojedine ljudske aktivnosti.
Tu cijelu galaksiju skrivenu u našim lubanjama ništa tako raskošno ne rasvijetli kao glazba, bilo da je čovjek stvara ili samo aktivno sluša. Svi se ti signali mogu danas i vrlo precizno izmjeriti, ali tajna samog stvaranja ostaje zagonetka i tu je tajnu nemoguće apsolutno vjerno prenijeti u sliku. Postoji samo mnoštvo divnih odbljesaka.
Ipak, jednom sam doživio i uvijek iznova proživljavam vrlo veliku podudarnost vlastitog doživljaja jednog glazbenog djela i njegove vizualizacije na filmu. Kao i prvi put kad sam ga gledao, tako me i danas ostavi bez daha jedan prizor iz filma “Besmrtna ljubav” (Immortal Beloved) u kojem je Gary Oldman 1994. godine sjajno odglumio Beethovena. Ima u tom filmu jedna predivna mala fantazija.
Star, bolestan i gluh kompozitor stoji na pozornici na kojoj se prvi put izvodi njegova Deveta simfonija. Dok u završnom stavku raste napetost, dok se notama grade stube prema nebu, Beethoven se prisjeća djetinjstva uz nasilnog oca pijanca, pred čijim batinama jednom iskače kroz prozor i bježi u noć. Trčeći napušta tjeskobno uske gradske ulice, juri kroz šumu i zaustavlja se na čistini s malim jezercem u kojem se kristalno jasno zrcali vedro noćno nebo. Kao da sa sebe skida sve zemaljsko, svlači se, ulazi u vodu i liježe na njenu površinu kao na krevet od zvijezda. Dok glazba hrli svom vrhuncu, na kojem se u ekstazi sljubljuje kliktanje ljudskih grla s tutnjavom velikog orkestra, kadar se širi. Dok kamera odlazi uvis, nema više šume, nema više Zemlje. Tijelo dječaka postaje sve sitnije među zvijezdama bez kraja, dok ne postane jedna od njih.
Schillerovi stihovi koje je uglazbio Beethoven govore o bratstvu i jednakosti svih ljudi pod zvjezdanim svodom koji je pak umjetnicima, baš kao i Kantu, dokaz postojanja ruke nekog dobrog i dragog Stvoritelja. Dobio sam dar da odrastem i odgajam se na toj umjetničkoj univerzalističkoj viziji čovječanstva, koja se savršeno nadopunjavala s katoličkim kršćanskim univerzalizmom i evanđeoskim idealom bratstva svih ljudi. Odrastajući, glazbenu sam umjetnost sve više doživljavao kao duhovni jezik univerzalniji, neposredniji, mističniji i uvjerljiviji od religijskog, ne odbacujući pritom nijedno vjerodostojno svjedočenje istih ideala riječima mistika, filozofa, pjesnika, književnika. Ali, kad mi je svojedobno Facebook ponudio da popunim rubrike o svom vjerskom svjetonazoru i političkom opredjeljenju, bez oklijevanja sam u ta dva polja, poput zastava, upisao dva imena: Bach i Beethoven.
Izbor Schillerove i Beethovenove “Ode radosti” za europsku himnu za mene je bio sasvim logičan. Mnogo prije nego je Hrvatska ušla u Europsku uniju, a pogotovo onda kada naša država još nije bila ni neovisna ni slobodna, što danas navodno jest, meni su velika europska umjetnička djela, a osobito glazbena, punila glavu Europom, njezinim temeljima, kulturom, duhom i idealima. Nakon svih ratova, mržnji, zločina i krvoprolića, sama ideja takve jedne duhovne i kulturne zajednice, oblikovane potom i u političku i ekonomsku, blistala je kao jedan od onih Zweigovih zvjezdanih trenutaka čovječanstva, među kojima je i sretan čas u kojem je Beethoven skladao svoju Devetu simfoniju.
Međutim, danas mi na pamet pada ista glazba u jednom drugom filmu. Dvije godine prije nego će Beethovenova prometejski pobunjenička i ohrabrujuća Beethovenova Deveta simfonija zazvučati ispred Brandenburških vrata nad ruševinama Berlinskog zida, ta je partitura upotrijebljena kao glazbena podloga prvog u nizu popularnih akcijskih filmova pod naslovom “Umri muški”. Tamo “Oda radosti” odjekne u punom sjaju kao ilustracija i kulminacija oduševljenja glavnog negativca Hansa Grubera (glumio ga je sada već pokojni Alan Rickman) u trenutku kada njegova banda napokon uspije provaliti u trezor koji su došli opljačkati.
Takva upotreba Beethovena tada mi se činila duhovitom i zabavnom. Iz današnje perspektive izgleda mi kao slučajno zloguko proročanstvo i nagovještaj vremena u kojem će “Oda radosti” postati himnom bezobzirnih pljačkaša i ubojica. Njima je Beethovenova glazba tek zgodna svečana pratnja gomilanju profita, posvuda i pod svaku cijenu. Tekst “Ode radosti” ionako ne znaju.
Na sve to, ovih dana s nevjericom čitam mišljenje da je ovaj radikalni islamizam, koji terorizira arapski svijet i Europu, samo na islam adaptirana verzija liberalnog učenja o univerzalnom bratstvu, slobodi i jednakosti te da je Europska unija, baš poput radikalnog islama, i sama rođena iz istog duha, istih iluzija, opsjena i stranputica liberalnog univerzalizma. Ukratko, i ad aspurdum, Beethovenova “Oda radosti” postala je teroristička himna.
Oni koji tako misle, kao posljednji i jedini zaklon pred nadirućim zlom nude naciju i snažnu, u sebe zatvorenu, zidovima i žicom ograđenu nacionalnu državu.
Ako je tako, ja se samo pitam koji to svjetonazor, koja vjera i kultura rađaju i učvršćuju strah, tjeskobu, sebičnost i nasilje koji obuzimaju čitav svijet poput bjesnila? Ne moram ih imenovati. Takvi su svjetonazori, takva izobličena vjera i takva antikultura obilježili prošlo stoljeće, a sada se prijeteći nadvijaju nad ovim. Ja ih ne prihvaćam. Ako je Beethovenova glazba, skupa s kulturom i idealima koje predstavlja, tek iluzija i opsjena, onda su moja Europa, moj svijet, a i moja Hrvatska u njemu, već ionako mrtvi.