Koliko god je vlast proteklih dana nastojala objasniti razmjere političke krize u zemlji koju je izrazila i iznimno niska izlaznost birača na izbore hrvatskih članova Europskog parlamenta, to joj nije pošlo za rukom. Razlozi koje je navodila ili su netočni ili su drugorazredni. Najčešće se tvrdilo da je izlaznost hrvatskih birača u okvirima europskog prosjeka premda je dvostruko niža od tog prosjeka, a niža je i od prosjeka u novim članicama Europske unije. Katastrofalne razmjere izborne apstinencije donekle su prikrivene revizijom biračkog popisa u posljednji čas. Sudjelovanje građana na državnom referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju 2012. i na parlamentarnim izborima 2011. čini se poput pravih “orgija” demokracije u odnosu prema onome što se dogodilo na europskim izborima. Na referendumu je glasovao 1,960.231 ili 43,5 posto od 4,504.765 upisanih birača, a na parlamentarnim izborima 2,446.831 ili 54,3 posto od 4,504.252 birača. Da je popis birača ostao isti, participacija na proteklim europskim izborima bila bi skandaloznih 17 posto. I obratno, da je prije referenduma i parlamentarnih izbora sređen popis birača i da ih je bilo upisano 3,740.951 kao na europskim izborima, onda bi participacija na referendumu bila pristojnih 52,4 posto, a na parlamentarnim izborima vrlo solidnih 65,4 posto. Oštar pad političke participacije u vrlo kratkom razdoblju zapravo je supstancijalna činjenica koja upozorava na brze i duboke strukturne promjene u biračkom tijelu i društvu uopće.
Na listi za bankrot
Tvrdi se, nadalje, kako se niska izlaznost može pripisati činjenici da je riječ o prvim europskim izborima te da će se ona povećati kada građani budu bolje informirani o važnosti Europskog parlamenta. Iskustva drugih zemalja pokazuju pak da se s godinama izlaznost na europske izbore smanjivala, a ne povećavala. Nije jasno zašto bi u Hrvatskoj bilo drukčije premda je, doduše, teško padati dublje no što se palo. Krivnja za slabu izlaznost nastojala se, naposljetku, prebaciti na medije koji su proglašeni promicateljima incidentne politike. No tjednima uoči europskih izbora glavni tvorci i promicatelji incidentne politike bili su upravo političari, a mediji su uglavnom samo posredovali i prenosili njihove incidente građanima.
Niska izlaznost građana na europske izbore posljedica je nekoliko krajnje zabrinjavajućih trendova u hrvatskom društvu i politici. Ona je, prvo, izraz gubitka mobilizacijske snage političkih stranaka, a mobilizacija birača jedna je od glavnih njihovih funkcija. Ako stotinjak stranaka koje su se natjecale na četrdesetak lista na izbore mobilizira tek svakoga petog birača, onda su posrijedi doista nefunkcionalne političke tvorevine. Dvije najveće stranke koje zajedno izvedu na izbore petnaestak posto birača, primaknule su se rubu elementarne političke funkcionalnosti. HDZ, primjerice, tvrdi da ima 200.000 članova, a na europskim je izborima dobio oko 243.000 glasova. Oduzmu li se od toga glasovi što su ih zajedničkoj listi dali birači HSP-a Ante Starčević i BUZ-a, čini se da HDZ nije uspio izvesti na izbore nikoga osim svojih članova. Drugo, niska je izlaznost pokazala i dubok jaz između preferencija političke klase i građana. Dok je političkoj klasi ulazak u Europsku uniju i sve što je povezano s time već godinama “cilj svih ciljeva” i “majka svih uspjeha”, građani očito misle drukčije. Ako političke stranke ne izražavaju autentične društvene i političke interese građana, onda je upitna i njihova predstavnička funkcija. A kad se dovedu u pitanje sposobnost stranaka da artikuliraju, predstavljaju i ostvaruju temeljne društvene interese te da masovno mobiliziraju građane da im na izborima daju potporu za politiku koju vode, što ostaje od njihovih glavnih funkcija i od smisla njihova postojanja?
Treće, objektivno je teško bilo oblikovati kampanju i mobilizirati birače na europskim temama. Europska unija već dugo nije priča o uspjehu. Prošla su vremena kad je to bio ekskluzivan klub bogatih i demokratskih europskih država. Sada je to velika i nedefinirana ekonomska i politička zajednica koju razdire kriza identiteta. Američki model kapitalizma, koji je izvorno proizveo sadašnju obuhvatnu i dugotrajnu ekonomsku krizu što se potom prelila i u Europu, europski političari sve više prihvaćaju, kakva li paradoksa, kao spas za izlazak iz iste te krize. Tome cilju žrtvuju socijalnu državu koja je cijelo poratno doba polako i sustavno građena na konsenzusu demokratske europske ljevice i desnice. Razgradnja socijalne države posljeduje masovnom nezaposlenošću i siromaštvom te erozijom sustava javnog obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, što sve više siromašnih, bolesnih i deprivilegiranih članova društva prepušta vlastitoj sudbini. Redovi pred pučkim kuhinjama ubrzo bi mogli biti dulji od redova pred biralištima. Unatoč svim restriktivnim mjerama koje poduzimaju, članice Europske unije ekonomski propadaju jedna za drugom te su javne i tajne “liste za bankrot” što ih sastavljaju kojekakvi europski gremiji sve dulje: Mađarska, Irska, Grčka, Španjolska, Portugal, Grčka, Cipar, Italija, Slovenija… Većinom su na njoj južne mediteranske države, zemlje iz posprdno nazvanoga “maslinarskog pojasa”, što pokazuje da nekadašnju političku podjelu na Zapadnu i Istočnu Europu zamjenjuje ekonomska podjela na Sjevernu i Južnu Europu. Na listi “maslinarskih država” koje su potencijalne kandidatkinje za bankrot nalazi se, kako neuvijeno o tome izvješćuju njemački i britanski mediji, i Hrvatska. Ulazimo, dakle, u zajednicu čije najmoćnije i najutjecajnije članice očekuju da u njoj bankrotiramo. To doista nije ozračje u kojemu se može njegovati eurofilstvo i razvijati privrženost građana institucijama Europske unije. Hrvatski političari trebali su u kampanji za europske izbore objasniti svojim biračima kako će nam članstvo u Europskoj uniji pomoći da izbjegnemo taj scenarij. Osim fraza o tome da moramo bolje “crpiti europske fondove”, o tim se problemima u kampanji nije čulo ništa razložno i uvjerljivo. A sva su istraživanja pokazala da odnos nacionalnih biračkih tijela prema Europskoj uniji bitno ovisi o percepciji ekonomskih dobiti i socijalnog identiteta koje mogu ostvariti u njoj.
Nije se čulo ništa ni o tome kakvim je sve previranjima zahvaćena Europska unija i o kakvim se sve promjenama njezine institucionalne arhitekture razmišlja. Hrvatska politika i javnost bavili su se zastarjelim pitanjima o tome hoće li izabrani članovi Europskog parlamenta zastupati svoju državu ili europske stranačke obitelji kojima pripadaju hrvatske stranke iz kojih su regrutirani europski parlamentarci. U Uniji su pak sve glasniji oni koji tvrde da treba probuditi europskoga “spavajućeg diva” tako što će se stvoriti jedinstveno europsko biračko tijelo koje će birati europske političke stranke, a one će strukturirati jedinstven europski stranački sustav. Predlaže se da cijela Unija bude jedna izborna arena i da se svi članovi Europskog parlamenta biraju prema jedinstvenome izbornom sustavu. I dok se hrvatski birači hrvaju s najjednostavnijim oblikom preferencijskog glasovanja, europski politički dizajneri već rade na mnogo složenijim pravilima budućega jedinstvenog izbornog sustava.
Računao na pobjedu
Treba nešto kazati i o rezultatima izbora. Premda je SDP-ova lista izgubila izbore samo za nekoliko tisuća glasova, poraz je ipak poraz. I taj je poraz vidljiv upravo onako kao što je predsjednik SDP-a Zoran Milanović želio da budu vidljivi europski izbori. Poraz je i skup upravo onako kao što su skupi odvojeni europski izbori. Milanović je svoju stratešku računicu zasnovao na pobjedi, ali se suočio s porazom, i to ondje gdje SDP nije trebao biti poražen s obzirom na ideološki i politički profil svoga biračkog tijela. Pobjeda na europskim izborima trebala je imati pozitivan “kontaminacijski učinak” na sljedeće lokalne izbore i donijeti SDP-u politički uspjeh. Sada bi se negativan “kontaminacijski učinak” lako mogao proširiti i na lokalne izbore te bi poraz na proteklim europskim izborima bio samo najava novih poraza na predstojećim lokalnim izborima, na europskim izborima sljedeće godine i, naposljetku, na parlamentarnim izborima 2015. Dogodi li se to, SDP-u predstoji dugotrajna i neizvjesna faza političkog oporavka, a Milanović će retrospektivno osobne strateške promašaje vezane za europske izbore, koji su već došli na naplatu, i za lokalne izbore, koji će ubrzo doći na naplatu, moći označiti kao početak kraja svoje političke karijere.
Nerazumijevanju političkog stanja i ozračja u zemlji u svome je poznatom stilu pridonijela i potpredsjednica Vlade Vesna Pusić. I ona je zagovarala odvojeno održavanje europskih i lokalnih izbora pozivajući se, među ostalim, i na to da se u ta dva politička procesa biraju kandidati vrlo različitih profila, a što birači ne bi mogli shvatiti i razlučiti da se izbori održavaju istodobno. Pusićeva se ponaša poput jednoga žestokog, a danas bismo rekli i politički krajnje nekorektnog, kritičara Geralda Forda koji je intelektualne sposobnosti bivšega američkog predsjednika opisao riječima da “nije sposoban istodobno hodati i žvakati žvakaću gumu”. Ona očito misli da hrvatski birači nisu sposobni istodobno birati dobre i prikladne načelnike općina i članove Europskog parlamenta. Ima, valjda, i razloga sumnjati u razumnost hrvatskih birača koji nikad dosad nisu shvatili da ovom državom trebaju vladati HNS, Radimir Čačić i Vesna Pusić. Da su se pitali birači, a ne Ivica Račan i Zoran Milanović, nitko od njih nikad ne bi prešao prag Banskih dvora.
Naposljetku se nizu političara koji su dali začudne izjave pridružio i predsjednik države Ivo Josipović. On je komentirao nisku izlaznost birača na europske izbore kao “kraj maskenbala” i suočavanje s političkim činjenicama. Pučki rečeno, nek se vidi kakvi smo. Takav je stav neprihvatljiv čak i u meteorologiji koja se bavi najavama elementarnih prirodnih nepogoda i upozorava građane da se pripreme za obranu od njih, a u politici je posve nedopustiv.
Političari ne smiju biti nijemi promatrači političkih procesa i događaja, nego akteri koji ih pokreću, oblikuju ili makar suoblikuju. Ako se nepovoljni politički trendovi naziru mjesecima, političari su dužni primijeniti institucionalne i druge mehanizme koji ih mogu zaustaviti ili ublažiti. Ako, primjerice, nekoj zemlji prijeti opasnost od rata, zar će se dopustiti da rat doista bukne kako bi se vidjelo kakvi smo doista i kako bi se okončao “politički maskenbal”?