Je li pokušaj ekumenskog dijaloga sizifovski posao biskupa Škvorčevića?

Dva nedavna, za hrvatsko društvo i njegove građane veoma važna događaja – Susret episkopa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije održan 17. siječnja 2019. u Požegi na poziv požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, te molitveno-komemorativni susret u povodu Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta održan ispred zagrebačke katedrale u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije i Židovskog informativno-obrazovnog centra Hatikva tjedan dana poslije, 24. siječnja 2019. – probudili su gotovo već ugaslu nadu da bi se u Hrvatskoj konačno moglo dogoditi nešto što građani ove zemlje čekaju već desetljećima, što bi moglo ‘otopiti’ mnoge do sada ‘polarno zaleđene’ odnose predstavnika vjerskih zajednica u Hrvatskoj, posebno između Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, ali i odnose između Katoličke crkve i židovskih zajednica u Hrvatskoj. Rijetki su bili koji ta dva događaju nisu ocijenili povijesnim.

Međutim, nije trebalo proći puno vremena pa da sve to padne u vodu. Odjednom, kao da se taj početak iskrenog ekumenskog katoličko-pravoslavnog dijaloga nije ni dogodio. Ili još gore od toga: da ga više ni biti neće. Naime, 6. veljače 2019. HBK obznanjuje sadržaj svoga pisma koje je još 18. studenoga 2018. godine uputila vodstvu SPC-a i u njemu navodi razloge zbog kojih je došlo do zastoja u njihovoj međusobnoj komunikaciji, posebno zbog iznesenih stavova o Katoličkoj crkvi patrijarha srpskog Irineja. Na to pismo već je 9. veljače reagirao glasnogovornik Svetog arhijerejskog sabora, episkop Irinej bački, s tvrdnjom da „proustaški nastrojeni biskupi nisu manjina u HBK“ te najavljujući da će i Sveti sinod napisati svoj odgovor HBK-u. Ni slova o onome što u pismu stoji!

Ta dva događaja doživljena su kao ‘grom iz vedra neba’. U zbunjenoj javnosti – prvo zbog iznenadnoga susreta ‘braće u Kristu’, a potom zbog još ekspresnijeg ‘razlaza braće’ iz ideoloških razloga – stekao se dojam da vodstvima dviju Crkava uopće ne odgovara uspostava iskrenoga kršćanskog dijaloga pa bio on čak i na najnižoj mjesnoj razini, jer su tako bez imalo skrupula i kršćanskoga srama poništili i obezvrijedili nastojanja svih svojih članova koji su se našli u Požegi. Nitko naravno ne želi reći da su svi članovi Svetoga sinoda „istinski hrišćanski episkopi“ koji bi mogli prihvatiti jednu od najvažnijih kršćanskih potreba ovih naših područja, a koju su im hrvatski biskupi ponovili u svome pismu: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“ Ostaje nejasno zašto hrvatski biskupi svoje dva mjeseca staro pismo objavljuju neposredno uoči blagdana kojim se slavi dan proglašenja bl. Alojzija Stepinca blaženim, posebno ako su znali kako će reagirati predstavnici SPC-a. Ili su to učinili baš zato – kako bi opravdali svoje neuspjehe u postupku kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca?

No život ide dalje. Težnja kršćanskih – katoličkih i pravoslavnih vjernika, i to onih na najnižoj hijerarhijskoj crkvenoj razini – pokazuje se snažnijom i jačom od vodstva klerikalnih crkava, jer ti vjernici na najbolji način osjećaju, i oni najbolje znaju i istinski svjedoče što je najpotrebnije u životu da bi mogli živjeti s drugima koji su različiti od njih makar vjerovali u iste vjerske dogme. U tu svrhu, biskup Škvorčević, kao nekoć u grčkoj mitologiji uporni Sizif, kreće u nove izazove. Istoga dana kada 9. veljače 2019. iz Beograda stiže odgovor, on odlazi u Zagreb da bi se tamo susreo s glavnim rabinom Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu Kotel Da-Donom te s njim razgovarao o reaktualizaciji, uprisutnjenju nedavne naše bolne zajedničke prošlosti u sadašnjosti: „o pitanju spomena na žrtve jasenovačkog logora, o pokorničko-molitvenim programu što ga Požeška biskupija organizira svake godine u Jasenovcu na Dan čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika“ te „o mogućnosti zajedničkoga komemorativno-molitvenog nastupa nekoliko vjerskih zajednica u Jasenovcu“, što je rabin Kotel Da-don bez sustezanja prihvatio.

Rabinova spremnost za takav projekt bit će zasigurno vjetar u leđa biskupu Škvorčeviću da započne razgovore i s predstavnicima drugih vjerskih zajednica, ponajprije s episkopom slavonskim Jovanom Ćulibrkom, ali i glavnim rabinom Židovske općine Zagreb Lucijanom Mošom Prelevićem, muftijom Azizom ef. Hasanovićem te s predstavnicima protestantskih zajednica kako bi uskoro u zajedničkome nastupu, bez prisustva političara, mogli ostvariti istinsko vjerničko iskazivanje poštovanja žrtava jasenovačkog logora, ali i drugih logora diljem Hrvatske. Takvim zajedničkim komemoriranjem žrtava biskup Škvorčević želi ponuditi ono iskonsko biblijsko, evanđeosko, kršćansko tumačenje prošlosti koje nalazimo kako kod jednoga od vodećih katoličkih (političkih) teologa Johanna Baptista Metza tako i kod njemačkih Židova Frankfurtske škole W. Benjamina, Th. W. Adorna i M. Horkheimera koji se svi uglas – komemorirajući žrtve holokausta – koriste pojmom „Eingedenken“ u značenju sjećanja u kojemu prošlost nije nešto što je završeno, ‘na nebesa uzneseno’ i uljepšano, nego nešto što naglašuje njezinu suvremenost, sadašnjost i zbiljnost. Poželimo biskupu Škvorčeviću da mu rad ne bude uzaludan kao Sizifu njegov!!

>> Marko Danon, Židov čijeg je oca od smrti spasio Alojzije Stepinac