Najvažnija stvar koja se u Hrvatskoj dogodila prošlog tjedna, sudeći prema broju tekstova i komentara, jest da je na Plitvicama nekakav pseudohamburger prodavan za trideset kuna. Kako “savjesnih građana”, čitaj špija i tužibaba, kod nas nikada ne manjka, jedan takav fotografirao je komad mesa, list salate i kolut rajčice između dvije obične kriške kruha i poslao medijima uz izraze krajnjeg zgražanja, kao da je uslikao miša, nožni prst ili iskorišten uložak u sendviču. Odmah je krenula lavina ogorčenosti, osuda, proklinjanja države jer se kao hamburger prodaje pljeskavica između dvije obične kriške kruha, a ne u pravom pecivu, da ne spominjemo padanja u nesvijest zbog cijene od trideset kuna. Plitvički hamburger tako je postao tema tjedna, bacivši u sjenu sporednosti poput optužnice protiv bivše čelnice Porezne uprave zbog trgovanja utjecajem, u aferi u kojoj se spominje i jedan ministar, jedna zastupnica u Europskom parlamentu i savjetnik predsjednice.
Zašto je toliki problem što hamburger na jednom od najljepših lokaliteta u Europi košta četiri eura, puno manje nego na jednom od najjadnijih europskih aerodroma, u istoj zemlji?
Ostavit ću sada po strani što su mi sve prodavali, i po koju cijenu, u Veneciji ili Parizu. Trideset kuna nije tako kriminalna cijena, ali stoji teza da je za nju sendvič mogao biti puno bolji. Zahvaljujući “plit-burgeru”, konačno smo u Hrvatskoj dobili malo istraživačkog novinarstva. Ono se svelo na to da su medijski trudbenici izračunali koliko košta meso, list salate i dvije kriške kruha, pa su to važno tablično prikazali, da se vidi koje su razmjere tog zločina. Tvrde kako sirovina košta 7,55, a zlikovci su posjetiteljima Plitvica prodavali hamburger po 30 kuna.
Optužbe su smiješne, jer je taj omjer cijene materijala i maloprodajne cijene jela u rangu uobičajenog. U obranu onoga što bi moglo brendirati kao “plitvički hamburger” možemo se zapitati npr. što je, u materijalnom smislu, pizza? Talijani su brendirali jelo koje je nastalo kao reciklaža ostataka hrane, malo tijesta i po njemu nabacani “jazuci”, ono što je šteta baciti, a nije nizašto drugo.
Uostalom, plit-burger bi se mogao savršeno uklopiti u promociju Hrvatske kao zdrave destinacije, u kojoj će turist izgubiti višak kilograma, jer je hrana skupa i dobije je malo. Zamislite da im za pet kuna prodajemo vrhunsku pljeskavicu, svi bi ih, kado ogladne od hodanja po jezerima na svježem zraku, smazali po četiri-pet. Ovako im je i jedna previše.
Plit-burgergate je afera dobrodošla našim dežurnim etnomazohistima, koji poput gladne svinje skaču na svaki mogući povod da čitateljima gade zemlju u kojoj žive. Paradoksalno je to što pišu u tankim, nekvalitetnim medijima koji imaju puno manje “mesa” nego plitvički hamburger, a puno su skuplji s obzirom na to što čitatelju ili gledatelju nude. Mogli bi se reći – kakvi mediji i analitičari, takav i hamburger.
U Lici, točnije Jadovnom, dogodio se i drugi važan događaj ovog tjedna, koji potvrđuje tezu kako se čovjek nikada ne može dovoljno načuditi bahatosti srpskih i kukavnosti hrvatskih političara. Na mjestu masovnih ustaških zločina, u sklopu manifestacije koja iz godine u godinu ima sve manje veze s pijetetom prema žrtvama, a sve više s dnevnim politikantstvom, izaslanik premijera Srbije Aleksandar Vulin, nazvao je blaženog Alojzija Stepinca “ustaškim vikarom” i dovodio ga u kontekst zločina. Na sve to su njegovi hrvatski kolege ministri odšutjeli kao puzzle. Jedina primjerena reakcija na takvu drskost bila bi odmah ga staviti u policijski automobil i s upaljenim rotacijskim svjetlima ispratiti ga bez zaustavljanja do najbliže granice i odrediti mu zabranu ulaska u hrvatsku državu na pet godina, što je sasvim dovoljno da prostudira slučaj Stepinac.
Vulin je inače tipičan mladokomunistički mutant, naknadno prikrpljen obrijanim radikalima, koji se danas nazivaju Naprednjaci. Političku karijeru počeo je kao omladinac na valu Miloševićeve “jogurt revolucije” u Vojvodini, potom je bio član stranke Savez komunista – pokret za Jugoslaviju, potom u vrhu JUL-a (Jugoslavenska levica) Miloševićeve supruge Mirjane Marković, a na kraju se kao predsjednik Pokreta socijalista priključio kao mali koalicijski partner Vučićevoj vladi.
Taj bi danas bio mjerodavan za pitanje kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Milje iz kojeg Vulin dolazi nije tradicionalna Srbija, već jugoslavenska komunistička duhovna ledina. Upravo takva komunistička “historiografija”, navodna kovačnica bratstva-jedinstva i dandanas najviše truje hrvatsko-srpske odnose i priječi njihovu normalizaciju. Fascinantna je ta potreba da se i nakon četvrt stoljeća neovisnosti Hrvate drži za gušu moralnim ucjenama, građenim na lažima montiranog komunističkog procesa. Ako je Stepinac ustaša, onda nismo daleko od toga da smo svi ustaše. Problem je što o blaženiku slično misle i neki u Hrvatskoj. Lijevi komentatori, skloni “regionu” požurili su minimizirati skandal, prikazujući Vulina kao nekakvog redikula, koji se tu gotovo slučajno zatekao. No on je službeni predstavnik srpske vlade, dakle određen je i odabran, takav kakav jest, da dođe u Hrvatsku tom prigodom. Vulin, u bezbroj puta viđenoj maniri, koristi kao batinu žrtve ustaškog terora kako bi mlatio po Stepincu i onome što simbolizira, a to je antitotalitarizam i borba za demokratsku hrvatsku državu.
Između kobnog hamburgera i Vulinova lupetanja, koji su bili dva glavna odvlakača pozornosti ovog tjedna, koncentriraniji dio javnosti mogao je shvatiti da se iza brda valja jedna od najvećih afera posljednjih godina. Mediji su izvijestili kako je bivša ravnateljica Porezne uprave, a sada zastupnica SDP-a, Nada Čavlović Smiljanec, navodno 2012. spriječila ovrhu nad tvrtkom OLT Željka Biloša, koja je imala više od 27 milijuna kuna duga (gotovo milijun plitvičkih hamburgera). Iako je kasnije novac sjedao na račun tvrtke, on nije ovršen. Godinu poslije tvrtka je pokrenula predstečajnu nagodbu. Prema optužnicama USKOK-a proračun je oštećen za devet i pol milijuna kuna. Najzanimljivije u cijeloj priči jest da su jedan od dokaza tajno snimljeni razgovori u kojima se, u kontekstu pogodovanja spominju i ministar gospodarstva Vrdoljak, zastupnica u Europskom parlamentu Biljana Borzan i sadašnji savjetnik Predsjednice Mate Radeljić. Čini se da su se svi, bez obzira na stranku i ideologiju, silno brinuli oko Biloševa poreznog duga i maksimalno se upregli da se spriječi njegova naplata. Kada bi samo djelić energije koja se ulaže u slične pothvate naša politička elita posvetila brizi oko krhkog turističkog imidža zemlje, a pogotovo oko elementarnog samopoštovanja naše zajednice i njenih svetinja, gdje bi nam bio kraj!
Velika vecina nas je rodjena nakon Drugog svjetskog rata i nismo izravni svjedoci tih nesretnih vremena. O blazenom Kardinalu Stepincu je jako puno napisano i literatura koja postoji o njemu u Hrvatskoj ( a koja je velikim dijelom nastala za vrijeme bivse drzave) ga smješta u prostor od sveca do zlocinca. Ali, ajmo pogledat na to realno imajuci na umu vremena kojima smo bili svjedoci, a to su tragicne devedesete i brutalna velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku. Kad covjek danas slusa predstavnike vlasti Republike Srbije (ali zapravo i bilo kojeg prosjecnog gradjanina Srbije) kako dovore od devedesetima, onda se s pravom moze zapitati da li su oni pali s Marsa ili bas misle da smo mi toliko ludi pa ne znamo sto nam se dogadjalo pred vlastitim ocima u vlastitom dvoristu. Radi svoje ideologije (citaj: patologije) proglasavaju nas oslobodilacki rat genocidnim, a agresiju na nasu drzavu oni smatraju agresijom na njim. Kad su toliko lazi u stanju izreci o necemu sto je toliko dokumentirano, a nama opet urezano u sjecanje jer smo tu istinu spoznavali metodom vlastite koze, onda se covjek s pravom zapita kakve su tek lazi i obmane u stanju izmisliti o necemu sto se dogadjalo prije 70 godina i cega se objektivno ne mozemo sjecati. I da povucemo paralelu s tim ministrom Vulinom koji generala pobjednicke vojske koji je stupnuo na glavu velikosprskoj zmijurini naziva "ustasom", da li Kardinalu Stepincu zamjeraju upravo to isto - zelju za slobodnom i samostalnom Republikom Hrvatskom, koja je za njih sama po sebi zlocinacka??