Je li šef HDZ-a stvarno tako naivan?

Pismo predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću već je samo po sebi dovoljno šokantno, a još k tomu njegova glavna poruka nije poziv na podnošenje ostavke, nego na dijalog! Zar Karamarko uistinu želi da prestanu ideološke podjele? Kako li je to pitanje tek zvonilo u glavama esdepeovaca. Stoga ne čudi da se u SDP-u nisu snašli, već su stazićevski svadljivo, ali konspirativno se krijući iza "sugovornika iz SDP-a", neprilično za vladajuću stranku odgovorili Karamarku koristeći se otrcanim i zajedljivim stilskim figurama koje kao da su ukradene nekom od anonimnih internetskih komentatora.

Kakve veze ima mercedes, bez obzira na to je li riječ o jednokratnoj Karamarkovoj vožnji ili dugoročnoj sklonosti, s pismom oporbenog čelnika osim ako ono nije istim mercedesom dopremljeno u središnjicu SDP-a? Moguće je da je Karamarko bio u sukobu interesa ili (ne)izravno prekršio zakon vozeći automobil svoje partnerice, ali politički je licemjerno da upravo esdepeovci toliko na tomu inzistiraju s obzirom na sve automobilske i avionske afere te sukobe interesa njihovih ministara. To je jednako politički licemjerno kao kad bivši ministri iz Sanaderove vlade, a osobito Ivan Šuker, prigovaraju isključivo aktualnim ministrima za gospodarsku propast. Što bi tek onda "sugovornici iz SDP-a" otpuštenih kočnica svojedobno rekli ministru Siniši Vargi koji se u državnom, a ne u "audiju" partnerice, vozio na skijanje u Italiju, naplativši poreznim obveznicima i trošak vozača. Uzgred, ako to nije bio sukob interesa, jer nikad nije pokrenut službeni postupak, može li onda Karamarkov postupak biti i formalni sukob interesa, a ne samo nesmotreni potez lidera koji obećava dolinu suza?

U svakom slučaju reakcija anonimnih esdepeovaca govori da je naivan bio Tomislav Karamarko očekujući da će njegovo pismo nešto promijeniti. Osim ako on baš takvu reakciju nije i priželjkivao. Jer onaj tko danas odbija makar i fingirani poziv na dijalog, s obzirom na okolnosti i zasićenost nacije svekolikim podjelama, gubitnik je u očima onih koji očekuju promjenu ustaljenih obrazaca ponašanja. Je li Karamarko imao ikakva razloga povjerovati da bi Zoran Milanović kakvog ga znamo, nakon što je odbio poziv na dijalog predsjednice države, a i nakon što mjesecima nije razgovarao ni s ministrom u svojoj Vladi ili s istaknutim članovima svoje stranke, mogao prihvatiti njegov poziv? K tomu, poziv na razgovor o nepomirljivim ideološkim temama oko kojih bi trebali pokušati postići barem minimalnu suglasnost. Oko čega? Tita, Bleiburga... Pa Milanović i njegova vlada, nerijetko i na vlastitu štetu, nisu znali voditi dijalog ni s državnim institucijama s kojima su morali voditi dijalog, zakoni i projekti padali su im ponajviše upravo zbog toga što nisu znali voditi dijalog s građanima i zainteresiranom javnošću, pa otkud onda pravo Karamarku da se nada kako se prema njemu neće ponašati kao vlast!?

Je li Karamarko uistinu bio tako iskreno naivan za opće dobro ili je naprotiv pokušao efektno iskoristiti slabosti protivnika i frustracije nacije? Što nam u tom smislu govori činjenica kako smo za pismo Zoranu Milanoviću doznali prije nego je i on sam za njega doznao te da svi znamo njegov sadržaj, a da još uvijek ne znamo je li ga pročitao onaj na koga je bilo naslovljeno. Je li to stvarno bilo pismo za šefa SDP-a ili zapravo priopćenje za javnost? I što nam to govori o još četiri godine u Hrvatskoj?

>>Karamarko Milanoviću napisao pismo i pozvao ga na razgovor

>>Pročitajte pismo! Što je Karamarko zapravo napisao Milanoviću